U raspravama se nekad ne možemo složiti s nekim. To je sasvim u redu, jer ne gledaju svi isto na određene stvari i nečija je perspektiva možda drugačija od naše. Uzmimo za primjer vrapca i žabu, tj. ptičju i žablju perspektivu. Vrabac ne može vidjeti što je u žbunju ako se ne spusti na zemlju, a žabac ne vidi opasnost koja vreba iza žbunja jer se ne može vinuti u visine s koje bi to mogao sagledati. Tako je i sa ljudskim perspektivama. Ovisi na kojoj se misaonoj poziciji nalaziš. Netko je proširio svoje vidike i može sagledati nešto iz drugačijih perspektiva, drugi pak ne može ako isto tako nije proširio svoje horizonte. Na horizonte se može utjecati, tj. možemo nekome pomoći da proširi horizont, no taj isto tako mora biti otvoren za to, inače pričamo sa "zidom" i samo stvaramo međusobne tenzije, jer energija ne teče slobodno već se sudara o taj zid. Trebamo li rušiti te zidove? Ovisi na što ti zidovi utječu u našim i drugim životima.

Danas mi je u misli došla slika Isusa kako pere noge svojim učenicima. Ne znam zašto i otkud mi je to došlo, ali nagnalo me na promišljanje. Da li je to bio čin kako bi pokazao svoju poniznost, ili je to bio čin iz ljubavi kako bi iskazao svoju ljubav prema svojim učenicima kao znak da će se uvijek brinuti za njih i kako bi mi mogli slijedili njegov primjer? Zatim sam se stavila u ulogu nekoga kome netko drag pere noge. Bio je to čudan osjećaj. Ne bih znala kako na to gledati iskreno niti da li bi to dozvolila. Zaista čudan osjećaj.

Dodatak: Naišla sam na objašnjenje u Isusovom evanđelju da je pranje nogu zapravo simbol unutrašnjeg čišćenja i da treba služiti kao primjer kojeg trebamo slijediti tj. duhovno brinuti jedni o drugima. (08.10.2024.)