To jutro započelo je zanimljivo. Na putu do stanice, u to hladno, snježno i mračno jutro, začu se plahi mačji zov, jedanput, pa dvaput i triput. Stanem i ogledavam navodeći se sluhom, ali ne vidim ništa, samo tamne i bijele obrise puta i žbunja. Zazove opet i odlučim prihvatiti komunikacijski poziv, obratim se s mici...!?! Odjednom se počela kretati prema meni jedna od onih tamnih mrlja uz sad malo toplije mačje pozdrave. Bila je to mlada maca, a kad se približila dovoljno, uspjela sam razaznati nekoliko svjetlijih mrlja, na oku, boku i možda vrh capice. Mislim da tu vrstu šara zovu mramorna. Naravno da je naš razgovor nastavio svoj tijek, iako pričamo svaka svojim jezikom, mogla se razaznati toplina u prijenosu. Nažalost, krenula sam prema stanici, na putu za drugi grad, maca je bila prenjegovana da bi bila napuštena sirotica, negdje na pola puta do stanice, uzela sam ju u naručje i vratila se na početak ulice do prve kuće, spustila macu i teškog srca ju potjerala prema naselju. Otrčala je desetak metara, stala i okrenula se pomalo u nevjerici, bacila sam oprezno koju mekanu grudu blizu nje kako bi nastavila bježati u započetom smjeru. Kad je nestala iz vidokruga, nastavila sam svoj put do stanice povremeno ogledavajući da li me maca slučajno opet ne prati. Čekajući vlak u čekaoni, uletio je žurno jedan, od jutra dobro raspoložen starčić. Raspitivao se oko kašnjenja vlaka koji nije kasnio, valjda je htio biti siguran u svoje provedeno vrijeme na kolodvoru. Stigao je vlak, stojim pokraj vrata, čekajući da se iskrca školska mlađadija, propuštam stariju gospođu i dotičnog starčića, koji mi simpatičnom gestom uzvraća neka ja uđem prva. Nasmješim se, zahvalim i uđem u nadi za praznim kupeom i nađoh ga. Sjednem, kad evo nasmijanog djedice i smjesti se nasuprot mene. Razgovor je počeo nonšalantno, pomalo radoznalo s njegove strane. Djelovao je bezopasno pa sam odgovorila na neka pitanja koja bih inače izbjegla odgovoriti strancu. Bit će me privukla dobroznana energija kojom je prštao. Ta vedrina me nikako nije ostavila u onom nezainteresiranom "nije me briga" stanju koje inače furam sa sobom. Nije trebalo dugo vremena da skužim da nasuprot mene sjedi čovjek avanturističkog i neizmjerno doborćudnog i ispunjenog, zdravog duha. Raspričao se nesputan o svom životu, što je radio, di je sve putovao, prepričao svoje zanimljive doživljaje s puta i iskustva s ljudima. Složili smo se oboje u određenim ljudskim vrijednostima. Razmjenili smo malen dio svojih života kroz pričice, bio je to jedan ugodan razgovor kao između najboljih prijatelja. Inače spavam ko zaklana do odredišta, no to jutro, taj starčić, bio je moja bezkofeinska doza koja me držala cijeli dan u dobrom raspoloženju. Prije izlaska uz kupea, pružila sam ruku tom čovjeku kojeg po vlastitoj definiciji sasvim sigurno mogu nazvati čovjekom, čovjekom koji je uspio prenijeti malo te svoje predivne energije na moju "nije me briga" dušu koja je taj dan začudo marila i na dobroćudan pristup odgovorila portalom do vlastitog istoimenog izvora.

Vjerujem da je istina u nama. Vjerujem da svi imamo savjest ili unutarnji glas koji nas pokušava usmjeravati. Neki su ga utišali i odlučili kontrirati, neki se opravdavaju na sve moguće načine kako bi opstati... no što kad bi svatko počeo slušati? Što kad bi se ljudi počeli ponašati kako je zamislio naš tvorac? Što kad bi uveli ispravnost u naše odluke bez kompromisa sa stvarnošću? Da li bi tada stvorili bolji i ispravniji svijet u kojem je svakome ugodno živjeti? Bila bi to dugo očekivana promjena. Što to goni čovjeka da bude zvijer, vuk svojoj braći i sestrama? Što više postajemo svjesni prave istine, stvarnost nam postaje loše zamišljena igra koju ne želimo igrati. Možda je vrijeme da počnemo igrati pravu igru.