Ponekad zbilja mislim da je naš život samo svemirska marioneta, iako se najčešće tješim da je sve splet događaja ili pukih slućajnosti.... Ma ne... ne može biti. Prečudno bi bilo da su slučajnosti... Ljuti me spoznaja da se život sam po sebi poigrava mojim životom... ali stvarno me ljuti... kao da izaziva i iskušava moje strpljenje, k tomu još nepotrebno.... a konci uopće kao da nisu u mojim rukama. Zavidim nižim bićima na njihovoj jednostavnosti, ne moraju živjet s mislima, samo žive i bivaju, ne znajući zašto se nešto događa. Naslućujem pretpostavku u koju nisam sigurna, a ne mogu ništa učiniti da joj izmaknem naumu... ili mogu....