Svako malo, pojaviš se odnekud iz sjene i mraka, pratiš me u stopu i čekaš trenutak, strpljivo vrebaš kao lovac lovinu, kao da znaš da ću prije ili kasnije posustati, ali ne... neću... ne dam se... bježi! Idem prema suncu, dobro je što jutrom nestaješ i sva sreća što dočekam svako iduće.... život je borba, nitko nije rekao da je laka.

Nemam ja više vremena za ljudsku glupost!