ZoooM

srijeda, 06.01.2010.

MARATONCI TRCE POCASNI KRUG SCENE

Otac na sluzbenom putu - Sve je dobro kad se dobro svrsi :-)

SOJIC HAU VAR JU

Kakva crna Svjetska Kriza ;) Ovako se kod nas posluje

Enes Kišević - Bosna

Bosna

Ti nisi više san.Ti si suza iz sna Bossanium moja Bossnium moja.Bolna mi ne bila.Ti privjesak ničiji nisi.Ni čest. Ni prćija. Bosna si bila.Bosna ćeš biti.Bosna bosanska sva. Osvajača tvojih silnih tko više i imena zna? A ti si i dalje Bossana moja Bosna bosanska sva. Bisseno, Bosseno,Bosno moja. Tko te svojatao ne bi kad su i voda i ptica i cvijet bivak našli u tebi. Ginut će za tebe Bošnjak tvoj ma bila pod noktima sva. Da nikada više.Bolna mi ne budeš Suzo moja iz sna.

Mehmedalija Mak Dizdar / Indexi - Zapis o Zemlji

Zaim Muzaferija BILI SU NAM DRUGOVI, SUGRAĐANI,SUSJEDI

ZVALI SMO SE KOMŠO, KUME, JARO, PRIKA,
BRAĆA JEDNOG RODA, JEDNAK HLJEB I VODA,
MUNARA I ZVONIK – ZAJEDNIČKA SLIKA.

I ŠTA BI ODJEDNOM, NAKON MNOGO LJETA,
ZAPRIJETIŠE SMRĆU- NE MOŽEMO SKUPA,
TE NAS BIJU, PALE, RUŠE, KOLJU, SILE,
GONE ČITAV NAROD PRED OČIMA SVIJETA,
PA SAD KAKO NAZVAT TO NEMILO MILE?

ISTROŠENA SVA SU IMENA I RIJEČI,
AGRESOR, UBICA, KOLJAČ, KRVNIK, KATIL,
PALIKUĆA, ZLOTVOR, SILNIK, DŽELAT, DŽAHIL,
NE, SVE TO JE MALO, ZLOČIN JE JOŠ VEĆI.

ZAR JE SAMO ZLOČIN ONAJ ŠTO ZAPRIJETI,
DA ĆE NESTAT BUTUM JEDAN NAROD CIJELI,
KAKV JE TO DUŠMAN ŠTO S` DALEKIH BRDA,
TOPOVIMA PRŽI – SVOJU PRAVDU DIJELI,
DOMOVE NAM RUŠI I KASAPI DJECU.

JE L` DOVOLJNO IME KOLJAČA-UBICE,
ŠTO ČARAPOM CRNOM KRIJE SVOJE LICE,
I NE SMIJE PRIĆI BRANITELJU S` PUŠKOM,
DA SE OGLEDAJU NA MEJDANU MUŠKOM,
VEĆ U ZBIJEGU GLADNOM STARCU SIJEČE PRSTE,
I ZGURENOJ NENI UREZUJE KRSTE.

ZAR JE PLJČKAŠ SAMO ILI PALIKUĆA,
KAD POKUPI BLAGO POZATVARA VRATA,
PA ZAPALI KUĆU I ČELJAD JOŠ ŽIVU.

JE LI KRVNIK-KATIL POD IMENOM PRAVIM,
DOK NA DRINSKOM MOSTU LOKVE KRVI GACA,
JAKOROČE TRGA SA MAJČINIH GRUDI,
ZA NOŽICE FATA I DOK ONA LUDI,
RAZBIJA MU GLAVU, U VODU GA BACA.

KRVOLOK I SILNIK, SLABI ATRIBUTI,
JER, DOK GRLO SINA REŽE ČELIK LJUTI,
DOK BEZČASTE KĆERKU SLOVOM SVOGA REDA,
RODITELJA VEŽU – MORA SVE DA GLEDA.

DA L` SVE DA NAZOVEM SLADOSTRAŠĆEM KRVI,
ZNAM DA NI TE RIJEČI NISAM REK`O PRVI,
SLABE SU MI NEMOĆNE RIJEČI I IMENA,
PA PRIZIVAM UPOMOĆ GLAS OGNJIŠTA PUSTA,
SLUŠAM ŠTA BI REKLA RAHMETLI MI NENA,
DA RIJEČIMA GRDNIM NE POGANI USTA,
KAO DA JE GLEDAM, TIHO SUZE RONI,
PA UZDAHNE BOLNO – EH, ANAMO ONI.

Narodnjaci o Drini ( Treci Dio )

RUDO:
Prekini temu – il prekidam sijelo !
Jesi čuo? Prekidam sijelo !

Svezao šake za leđima, pa smiješna ona harmoničica na trbuhu, dok hoda po sobi, tamo-ovamo. Ustišo Žile. Zvecka escajgom, možda odleti tanjir, ispod njegovoga noža, razbije se, po podu. Traje poduže šutnja, dok Rudo opet ne sjedne.

RUDO:
Je li živ profesor Risto? Risto Blagojević, profesor muzičkog? Stanovo kod škole, u Srpskoj Varoši, ispod crkve.

ŽILE:
Znam. Imo sina i dvije kćerke... Sin mu je u Beogradu, Branko kćeri se poudale...

RUDO:
Je li živ?

ŽILE:
Ne zna se.

RUDO:
Čuj – ne zna se!? Kako se može ne znat... jel neko živ il je umro !

ŽILE:
Eh, eto, može! Je li živ? Ne zna se!

(Shvatio Žile da rudi treba priča, razgovor, pa sada ''diže'' cijenu svoje ''robe'')

Hoćeš da ti ispričam?

RUDO (nervozno-nestrpljivo):
Pa što sam te pito nego da mi ispričaš !?

ŽILE:
Samo da ovo popijem.

(Puna čaša gemišta. Sve polako. Još sporije, pali cigaretu, vuče i otpuhuje dime. Zajebava.)

RUDO:
Popij.
Jesi l popio?

ŽILE:
I jedna molba, može?

RUDO:
Kakva sad molba?

ŽILE:
Kad ti ispričam, da ti meni ... jednu moju ...

RUDO:
Ako znadnem... ja narodnjake... baš i ne znam ..

ŽILE:
Kako ne znaš, što zajebavaš, sad si šičio narodnjak?

RUDO:
Znam... gdje se spominje Drina... znam svaku gdje se spominje Drina...ostalo ... slučajno... po neku... Ja se bavim ozbiljnom muzikom!

ŽILE:
Ima Drina ...
Ima i Ćehotina.....

RUDO:
Znam, pričaj više!

Narodnjaci o Drini ( Drugi Dio )

RUDO:
A ti... ne dovede svoje žensko?

ŽILE:
Kad nećeš ti, neću ni ja. Sjedi-jedi.
... Da ti nije nestalo para? Nisu skupe zvorničke kurve. Malo su ih razmazili oni ''plavi šljemovi'', naiđu, odozgo... al kad Legenda rekne... može i na veresiju...
A mogu ti – ako hoćeš – prodat harmoniku !?

RUDO:
Kakvu harmoniku?

ŽILE:
Ovu tvoju.

RUDO:
Pa kako ćeš meni prodat moju harmoniku?

ŽILE:
Nisi me razumio. Dadneš mi, odnesem, prodam, donesem pare. Prodo ti harmoniku. Prodo tvoju harmoniku.

(Rudo ga gleda, diže ruke u znak čuđenja)

ŽILE:
Nije mi mrsko....Evo.... postali smo prijatelji... ja, za prijatelja, nema šta neću učinit. – Znaš... kad spomenuh... ove strance... naišo jedan, iz Hrvatske, stao na šank, priča srpski mamu mu jebem. Plavi šljem. Kažem ja njemu: i ja sam ti plavi šljem. Kako, kako, kako? Lijepo:
Šljemam dok ne poplavim.
- Stvarno ... da ti prodam harmoniku?

Rudo odloži viljušku-nož, ustane, nakači harmoniku, prebere jedan molski akord.

RUDO:
Pij to – i šuti.

Traje neko vrijeme šutnja, Rudo prebire po registrima, pa sasvim tiho počinje pjevušiti.

RUDO (pjeva):
Štono nema, štono nema
od Drine vedrine, od Drine vedrine,
od Drine vedrine?

Štono nema, štono nema
Muje i Halila, Muje i Halila,
Muje i Halila?

Akšam dođe, akšam dođe,
jacija se sprema, jacija se sprema,
jacija se sprema.

Pola noći, pola noći,
A meni se drijeme, a meni se drijema,
a meni se drijema.

Mujo dođe, Mujo dođe,
A Halila nema, a Halila nema,
A Halila nema.

(itd.)

ŽILE:
Jel ti to meni ... da si pospan?
Da ja idem?

RUDO:
Ni govora. Sjeci svu noć... ako ti se sviđa... Meni se san, izgleda, ukino... zaposve.. Ko što je jedan napiso: San nikako nije znao da nađe ulaz u njegov mozak.....

ŽILE:
Da izvineš, prijatelju, ja mislim da ti je to – od nejebice !

RUDO:
Da izviniš ti – ne seri !

ŽILE (nastavlja, kao da nije bilo replike):
Baci ga koji put... (ne izgovara: na ruku) da izvineš. Ručni rad. Nemoj ništa da mi se ljutiš, govorim ti ko prijatelj. Odoše živci. Nije ti čovjek, u tome, ništa pametniji od životinje. Al ga zdrma – nesanica.

RUDO:
Prekini temu – il prekidam sijelo !
Jesi čuo? Prekidam sijelo !

Narodnjaci o Drini ( Prvi Dio )

Snažno zazvoni telefon u Rudinoj sobi. On s prozora, odjeven, prilazi, uzima slušalicu, naravno, ne trči, ne žuri. Prethodno, stiša ''Vltavu''

RUDO:
Molim?

Hvala lijepo.
To je od vas veoma lijepo.
Nije mi neophodan, ali red je da se javim, da vidim kako su djeca stigla....
Da, da ... Trebaju mi... prije koncerta.... dvije probe.... čisto tehnički....
Hvala, hvala, laku noć....

(Krene da spusti slušalicu, ali jok!)

Kakav gospodin?
Koji prijatelj?
L e g e n d a ?
Može, može. Dobar je Legenda.

Slušam, Legendo!
Jeste... ja ne silazim sa čardaka, al zato ti klepećeš nanulama.... Neću, neću ... Možda – sutra ... nisam još psihički spreman, razumiješ?

Plaćam. Nema problema.
Može, miješano. Bez svinjetine.
Nije, nego mi stomak ne podnosi. Kako ko nauči.
Ne pijem. Nikad ne pijem.

Možeš sebi... meni nemoj....

Spušta slušalicu, pojačava ''Vltavu'', zamišljen hoda po sobi. U hodu kao da mrdanjem glave prati – tumači melodiju. Malo kasnije, kad čuje dvostruke korake pred vratima, ipak na brzinu zateže košulju, popravlja leptirku. Prvo ulazi Žile, potpuno slobodnih praznih ruku, širom otvara vrata – kolica, krcata jelima i pilima, gura mlad konobar.

ŽILE (konobaru):
Fala.... Batko... ja ću to rasporediti...
Fala, doviđenja.

BATKO:
Trebaju mi kolica.

ŽILE (Rudi):
Imaš mu dat koji dinar – il marku – dvije ?

RUDO:
Nek stavi na račun.

ŽILE (dok premješta zerzevate sa kolica na stolić):
Veliš... nisi još spreman... psihički... Pa kad si zadnji put bio ... u Zvorniku?

RUDO:
Kad sam sahranjivo... rahmetli majku. Davno.
Razišla se dženaza, platio hodžu, i na autobus.
Sagradila se hidrocentrala, al se još išlo skelom, preko Srbije.
U autobusu, na skeli, zaspim ko top, do Sarajeva. Tek mi u Sarajevu nadošle suze... u tramvaju... Četvrti dan kako je umrla... nisam bio suze pustio. Valjda tako ide. Ne daju poslovi da zaplačeš, dok ih ne obaviš...

ŽILE:
Ništa ti to ne razumijem.

RUDO:
Umrla kod mene, u Sarajevu. Đe ću je kopat, nego pokraj babe, u Zvorniku.
Dok ovo, dok ono – nije tako lako transportovat mrtva čovjeka – suhe oči, nema govora da zaplačeš.

(Žile zastao, ispravio tijelo, sada ga veoma znatiželjno sluša)

U tramvaju, odjednom, ko iz dva potoka... grnuše suze.... nema sile da ja to zaustavim. Nego oborio glavu, da me svijet ne gleda, al me ovdje (pokazuje na prsa, grudi), kad sagiboh glavu, nešta zatrese, otkide mi grlo... počnem jecat, ridat, ko dijete... Zaustaviše tramvaj... pozlilo čovjeku, dajte hitnu pomoć... a meni ništa... Pobjegnem, ko džeparoš. Stao tramvaj tačno... kod Vrbanja – mosta. Odem na Vilsonovo, sjednem na klupu, gledam Miljacku .... i tako... Potrošim suze za sav život. Za sav zivot potrošim suze.

ŽILE:
Trebo si, burazeru, prvo u kafanu, odmah, u Zvorniku. Kad se čovjek pošteno naloče... al s ljudima ! – ne valja na samo, s ljudima se naločeš, odspavaš petnes-šesnes sati – i sutra Jovo-nanovo... Živeti se mora, ako imaš kakvo poslušno žensko uza se, bude... bude sve uredu....

RUDO:
A ti... ne dovede svoje žensko?

04-Tri Tone Toalet Papira (Zadnji Dio)

NIKOLA:
A što će vam utičnica, ako smijem pitati ?
Za ovo ... šta je ovo ... magnetofon ?

RUDO:
Nagra. Pikola.
Treba mi utičnica.

NIKOLA:
Ne treba. Imate, u kupatilu, za brijanje, 120 volti, ovdje – ne damo. Vi ste, vidim gospodin, muzičar, je li – i vama ćemo tolerisati – ali, dragi moj gospodine, dođu ovdje i kojekakvi, svakakvi. Peglaju haljine, nose male kohere, prže jaja, kuhaju kafu, jedna mi je Čehinja u sobi grah kuhala, miriše hotel na pasulj, u kuhinji rade – kupus. Njušim, njušim, njušim, pa uz stepenice... i po mirisu nađem, osamneske, trokrevetna! Odmah sam ih otjero, da izvinite, u tri pizde materine. Vi ste, vidim, druga priča.... neće biti problema... što se na tiče ... slobodno koristite... a krevet... i ovo ... ja ću poslat ljude, da srede....
A do kada, ako smijem pitat, mislite ostat?

RUDO:
Ne znam. Bogami, ne znam. Mislio sam da se malo ... nadišem Drine ... da izađem na Kulu, koji dan ... Gore su mi u Grobnicama, otac i mater ....
Ja je, iz Sarajeva, mrtvu dovuko – da je uz oca pokopam ...
.... da malo pređem Most Filipa Kljajića, da prošetam pijacom... Ima li još onih pataka po pijaci? Jednom me ujela za ruku ... nisam znao da patka ima zube....

NIKOLA:
Guske, nisu patke.
A da ne fali, u veceu, toalet-papira?

RUDO:
Ne znam. Ne trošim toalet-papir. Zašto pitaš?

NIKOLA (okrenute glave, sebi):
Puno sereš gospodine. Puno.

Ne smije faliti papira. Sobaricama – odmah otkazujem.
Čim vidim, na zidu ono –
(pa prstom gestikulira, od stažnjice do zida i – potez prstom po zidu, kao kistom)
odmah dajem otkaz! Triput godišnje moram krečit vece ! Desni zid. Ima doduše i levaka, pa se protegne – i razmaže mi i po lijevom ...Papir je najvažniji! Sto posto.

(RUDO odmahuje rukom, na tu ''temu''. Bio je ''otputovao'' u uspomene, sad se vraća.)

RUDO:
Dva-tri. Tri-četiti... četiri-pet dana sam mislio .... imam koncert... devetoga, u Sarajevu ... Mladi pjevaju hitove ... – Ni telefon vam ne radi!

NIKOLA (odlazeći):

04-Tri Tone Toalet Papira ( drugi Dio )

RUDO:
Sve nije u redu.

(Gimnasticirao je vratom, a sada uzima ispod jastuka drvenu ladicu, podiže je i pokazuje Nikoli.)

Ovo nije jastuk – ovo je šampita. Moram ispod staviti ovo – da imam na što glavu spustiti.

NIKOLA:
Vi ste prvi koji nam se požalio na jastuke. Stavite dva-tri, ima ih gore ...

RUDO:
Mogu ih stavit pedeset – šampita je šampita. Ako legnem na stranu – dođe glava ovako. Na drugu stranu – ovako. Popucaše pršljenovi !

NIKOLA:
Ja bih onda na vašem mjestu – legao na leđa.
Sad ste, baš lepo, spavali na leđima – jastuk i ne treba.

RUDO:
Zato sam i hrko. Kad se leži nastrance – nema hrkanja.
Kad se leži na leđima – jastuk i ne treba.

NIKOLA:
Šta još nije u redu, moliću lepo?

RUDO:
Sve nije u redu.
Nema noćne lampe, ne vidim čitat.
Ova gore – samo skuplja komarce ... hajte, probajte, ovdje, pročitati, slovo jedno !

(Nudi mu nekakvu knjigu, ovaj vadi okrugle ''intelektualne'' cvikere, pa odustaje, uzevši knjigu u ruku.)

NIKOLA (malo oštrije):
Nije hotel za čitanje, hotel je za spavanje.

RUDO:
Ama, ne mogu, čovječe, zaspati dok štogod ne pročitam. Tri reda – tri reda.
Što ste onu slavinu okrenuli naopako? Na crvenom – hladna, na plavom vruća. Hoću da se osvježim, pa se – ofurim.

NIKOLA:
Tu ste, moram priznati, u pravu. Izvođač radova. Njegova greška. U drugim sobama je ispravno. Hoćete da vam promijenim sobu?

RUDO:
Šta se sakrili utičnicu - iza ormara?

NIKOLA:
A što će vam utičnica, ako smijem pitati ?
Za ovo ... šta je ovo ... magnetofon ?

04-Tri Tone Toalet Papira ( prvi dio )

Rudo putovao, probdio noć, Žile pobjegao od ozbiljne muzike, došlo podne – Rudo, iako lirik, sasvim epski, gromoglasno – hrče. Na sobna vrata nekoliko puta kucao, pa ušao, Nikola, šef recepcije... Vidi Rudu u krevetu, i još bolje čuje Rudino hrkanje, Rudo zaspao u odjelu. Nikola gleda kako je ovaj ispremještao sobni namještaj, klima glavom...

NIKOLA (šetkajuci, s pauzama):
Dobro si ovo ispreturao, svaka čast.

Ovakvih još nisam imao.
Kako lijepo hrče!
Ne bi mogao – da mu nije lijepo.

Šta je ovo jeo?
Pečenu kokoš donio u hotel!
Oglodo, oglodo – ni za mačke nije ostalo !
Papirne tacne nosa uza se.
... A noćas mi izgledo – gospodin

Nakašlje se, oficijelno, nekoliko puta, da probudi Rudu.
Rudo ne ustaje postepeno, nego se odmah prebaci u sjedeći položaj, pričem stopala nepogrešivo ulete u papuče. Trzne glavom na dvije – tri strane, da se sjeti gdje je – i budan.

RUDO:
Jesam li to hrkao ?

NIKOLA:
Malčice.

RUDO:
Nisam spavao 48 sati.
Vi ste – upravnik ?

NIKOLA:
VEDE direktora. Obavešten sam da imate nekih primjedbi na smještaj, odnosno namještaj... Ako želite, molim lepo, za nas je gost – svetinja !
Šta vam ne valja u našem hotelu?
Šta nije u redu?

RUDO:
Sve nije u redu.

(Gimnasticirao je vratom, a sada uzima ispod jastuka drvenu ladicu, podiže je i pokazuje Nikoli.)

Ovo nije jastuk – ovo je šampita. Moram ispod staviti ovo – da imam na što glavu spustiti.

03-Legenda Balkanskih Drumova

Rudo se kompletiro: i leptir'mašnu stigao da metne. Mogao bi odmah pred svoj hor, samo što mu papuče, a ne cipele, na nogama.

Žile ulazi sa ogromnom tacnom na rukama, jedva je nosi. Ljulaju se na tacni dvije flaše (belo vino “Smederevo”, kisela “Knjaz Miloš”), dvije kafe. Jedna čaša, povisoka. Spušta na stolić. Sjeda, ko beg.[/i]

RUDO:
Šta si nam to natovario?
Ti reče: Da nam donesem kafe?

ŽILE:
Malo vina. Belo, smederevsko.
Ne mogu kafu na prazan stomak.

RUDO:
Pa što ne uze kakav sendvič?
Nego – rakiju, u pola sedam ujutru.

ŽILE:
Nije rakija, časna reč. Vino, i kisela.
(Toči, sam sebi, pravi gemišt.)
Gemišt.
Dok je bilo onih – sjećate li se vi toga – onih sifona, soda, to se zvalo špricer – sa kiselom je – gemišt.

RUDO (srčući svoju kafu – stojeći):
To si mi lijepo objasnio.
A ima li kusura?

ŽILE:
Uh ... ja zaboravio....
(Vadi iz nekog dubokog i dalekog džepa. Meće na sto, ne daje Rudi)
Izvolite, molim lepo.

RUDO:
Vješto ti to ... da nisi konobar?

ŽILE: (iskapivši čašu):
Ni govora. Tajson. Vozač teške kategorije.
Legenda balkanskih drumova.

(opet toči, na isti način)

RUDO:
Bogami... izvodiš to ko kakav vrhunski ... barmen !
Koji ti je omjer .... vino – kisela ?

ŽILE:
Jedan naspram – ofrlje !

RUDO suzdržava osmjeh, ovaj mu postaje simpatičan, pa tek sad sjeda, na drugu fotelju. I počinje kafu piti s punim ritualnim užitkom. Pali cigaretu, itd.

RUDO:
Sad... ne radis ništa?

ŽILE:
Radim....radim svašta ...Samo, ne vozim. Volan mi je glave došo. Znaš...kao kad se brici ogade makaze...meni se ogadio volan. Kad zaspim trezan, po cijelu noć sanjam kako vozim, onu svoju RABU... Bijeljina, Beogradm Sofija – jebem li joj majku kroz majku – Solun, Carigrad ....

RUDO:
Što ti je Sofija skrivila?

ŽILE:
Ukrali mi šleper.
Zaspio se s nekim bugarskim kurvama, dobar motel, veliki parking, znaju me na recepciji... neću da spavam u kabini – uvijek sam kurve radio u kabini, ali mi se svidele obe .... oću sobu, kupatilo.... obe mi se svidele, mamicu im jebem....

(Duboko uzdahne, pa šuti. Sad svoj gemišt ispija dozirano, u umjerenim gutljajima. Traje šutnja.)

RUDO:
Bogami, nije kriv volan.... nego jaran.... u gaćama....

ŽILE:
Volan, jaran i Jefto. Generalni. Da sam ukro... dogovorio sa bugarskom mafijom ... Dvjesta iljada maraka! Nema dokaza, ali ima otkaza! I kako je samo razglasio, po celoj Jugoslaviji. Gde god dođem, za posao – Kako se zoveš? Tako i tako. Aaaa, ti si onaj što gubi šlepere!

...Da malo promenimo temu?
...Šta gledaš....Šta gledate tamo?

(A Rudo ustao gleda kroz prozor, na Drinu.)

RUDO:
Drinu.
Drinu gledam. Pa zažmirim, hoću da se nadišem – Drine. Jutros... nije ni svanulo.... vidim splavare.... znaš ono njihovo: Srbiji – Bosniii.... Srbijiii – Bosniiii? Sjećaš se?

ŽILE:
Nema toga. To je nekad bilo.

RUDO:
Ima, ima, kako da nema. Samo sad rade ''turistički''. Od Šćepan-polja, do ušća. I isto govore. Ne kažu ''lijevo'' i ''desno'' – nego ''Bosniii'', ''Srbiji''. Tako je oduvijek. Možda i hiljadu godina. – Imaju splavari, imaju. Išao ja, tri puta. I prošle godine bio. Imam snimljeno.

ŽILE:
Verujem, verujem... ali jutros... Nema govora.
To ste vi malo prikunjali, pa vam se prikazalo....Oće to...od nesanice. Čovjek prikunja i ne zna da je prikunjo.... Pa mu se svašta prikaže. Imao sam taj problem... za volanom... Kod vas je ... ako smijem reći... problem.... malo drukčiji...

(Pošto je Rudo okrenut leđima, on čini gestu rukom prema mozgu, da kaže: malčice si lud.)

RUDO (okrene se naglo, i gotovo ljutito):
Ti to ne možeš shvatit. Ako imam splavere – onda mora biti oratorij, a bez splavara simfonija! Kao – kof Smetane. Jesi li kad slušao ''Vltavu'' ? Pomozi mi! Ustani, bolan, pomozi mi. Sakrili utičnicu...

(Da pomakne ormar, iza kojeg se nalazi utičnica. Na podu, njegov, ne preveliki, magnetofon.)

ŽILE (ustane, pa posrne, pijan):
Jebite vi mene, ako išta razumijem.

(Odmiču ormar, Rudo utaknuo kabl. Pritisnuo dugme, da krene ''Vltava'')

RUDO:
I reko sam – ne možeš shvatiti. Kad ne možeš shvatiti, onda lijepo – slušaj. Muziku i ne treba objašnjavati. Slušaj, i sve ti je jasno.

(Krene ''Vltava'' sa kratkim uvodom lajt-motiva. A Žile ispio sve vino, gleda da pobjegne od ludaka, da mu je koju paru izmamiti.)

ŽILE:
Da vi meni date deset maraka...dok to odsvira... da vam donesem... doručak.... Treba li vam nešto donijeti? Ja moram ić....

(A Rudu ''uzelo'', žmiri, samo što ne počne dirigovati. Pojačao ton. Kad otvori oči – nigdje Žileta. Stišava, pomalo, pa sasvim, muziku. Gleda po ćoškovima sobe, gdje je Žile. Tek kad vidi da ga nema ni u ormaru, iziđe na hodnik, pa doziva.)

RUDO:
Žika, Žile !
Legendoooo !
Nisi uzeo pare !
Legendoooo !

02-Glava na sjeveru,noge na jugu ( drugi dio)

RUDO:
Da mi pomogneš...da premjestimo krevet...
Ne mogu spavat...ovako...Naopako....

ŽILE:
Kako - naopako?

RUDO:
Ne pričaj, nego pomozi !

(Rudo upregao, a velik, težak, "francuski ležaj" - hoće da mu promijeni položaj. Kad shvati, priključi se i Žile, a Rudo monologizira)

RUDO:
Glava mora biti na sjeveru, noge - na judu.
Ne mogu vrata biti viša glave, nego kat otvoriš oči...da ih vidiš....
Uh...što je težak...Ne znaju pravit hotele...ne znaju pravit krevete...Ne znaju pravit jastuke...Slavinu u kupatilu okrenuli naopako...Odvrneš hladnu, oprži te vruća...Utičnicu sakrili iza ormara...
Sad je dobro ! Do-bro!

(Malo šutnje, u kojoj Rudo promatra učinak, i kombinuje još potrebne zahvate, a Žile ga zamišljeno gleda.)

ŽILE:
Ja pomislio ti peder...
(reče "ti" pa ustuknu)
a vi onako malo...na svoju ruku...
Štono muslimani kažu: ters!
Hoću l nam donijet kafe?

(opet pruža ruku, daj!)

RUDO:
Sad - može.

(Daje pare, krupnija novčanica)

I upamti - naučno dokazano! Jesam ters, ali ovo je - na-uč-no do-ka-za-no ! Glava na sjeveru - noge na jugu !


Ode Žile

02.Glava na sjeveru noge na jugu ( prvi dio)

Prateći splav, koju put kresne upaljač i osvjetli Rudino lice. Ne može čovjek da spava. Pa puši na prozoru, ugleda Drinu, priviđaju mu se splavari, ili ih se sjeća? - Tek što je svanulo, kuca mu neko na vrata. A on potpuno gologuz. Gaće na podu brzo uzima, navlači, pa pidžamu sa stolice....

RUDO:
Ko je?

ŽILE (već pomolio glavu):
Ja. Žika. Žile.

RUDO:
Koji Žika, kakav Žile?

ŽILE (ušao):
Ja što sam vas sinoć doveo, sa autobuske stanice.

RUDO:
Mene...ti...doveo?

ŽILE:
Je li to vi - g o l i s p a v a t a t e ?

RUDO:
Samo kad ne mogu da spavam. Sve poskidam. A što si ti došao? Šta hoćeš ?

ŽILE:
Da vidim...treba li vam šta...Računam - čovjek u tuđem gradu...pa da mu se nađem pri ruci...Mi smo, Zvorničani, takvi...volimo pomoć, svakome...

RUDO:
Znam. Ja sam - rođeni Zvorničanin.
Za tebe - ne znam. Ako nisi iz Malog Zvornika? S onu stranu?

(Zagleda ga, kao da prepozna otkuda je ovaj.)

Ja bih rekao da ti nisi spavao? Malkice mi se...ljuljaš...

ŽILE:
Le-lu-jam. Mi to kažemo - leluja... da ste mi dali dvadeset, bila bi - horizontala. Ovako lelujam. S one strane - već povraćaju. Da vam donesem kafu? Eno je...došla Ljubinka. Konobarica. Ona uvijek prva dođe.
(A pruža ruku da uzme kakvu novčanicu.)

RUDO:
Kafu ćemo poslije.

ŽILE (začuđeno - da nisu kakva pederska posla?):
Poslije - čega?

RUDO:
Krevet!

ŽILE (ustaje, a bio sjeo na ono kod plakara, gdje se meće prtljag):
Šta - krevet?
Kako mislite - krevet ?

01.-Budilnik od Perja

Tamna, i noćna tišina u kojoj jedva čujno zuji "Drina". Pa sporo svitanje nad vodom i veoma glasno kukurikanje pijetla, tri puta, pet-sedam-devet puta dok se ne počne razaznavati SPLAV na "Drini". Lijevo silete troice splavara, kako ustaju, čine neke obredne kretnje (pranje, molitva, "rani sabah"). Probudio ih njihov horoz.

Vođa splava, nakon molitve, zauzima svoje mjeto, na "pramcu", jarani svoja mjesta, bočno. U rukama im duge i jake pritke, kojim - upirući u riječno dno - pomjeraju splav u željenome pravcu (desno, lijevo), kad je potrebno izbjeći stjenovite prepreke na putanji.

U tim trenutcima, vođa splava, veoma glasno izgovara komande:

SPLAVAR:
Bosniiii !
Srbijiiii !
Bosniiii !
Srbijiiii !

Splav prolazi cijelom dužinom Drine i čuju se jos koji put vođine komande, i vidimo odgovarajuće radnje njegovih pomoćnika

SPLAVAR:
Bosniiii !
Srbijiiii !

U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce

Likovi - U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce
Hajrudin Pešto - Rudo
nastavnik muzičkog obrazovanja, dirigent-amater, između 50 i 60 godina, samac, da samlji ne može biti. Dvadeset godina mašta kako će jednog dana komponovati simfoniju "Drina", ako ne ispadne oratorij. Ili svita.

Živorad, Žika, Žile
zvornički besposličar, alkos, 42-43 g. Davno je prošlo vrijeme kad je činio šta hoće. Sad čini šta mora. "Gubi šlepere".

Vera
hotelska "dama", profesionalka, 35-50 g. Sve na njoj stoji čvrsto, pa ne voli, "na poslu", skidati grudnjak. Izdaju je sise, i ona ih mrzi, otkako zna za svoju ženskost. A dobar čovjek.

Himzo
inženjer, građevinac, 42 g., ugledan građanin Zvornika, pa malo i šire. Ima dosta ušteđevine, u tuzlanskoj banci, što je i dobro i loše: može ga stajati glave, i može njome-otkupiti glavu. Žena, dvije djevojčice.

Batko
konobar, u prvom činu, kasnije - solidan četnik. Žilo, dvadesetak godina.

Simić
kapetan JNA, na početku. Veoma brzo - major-pukovnik-general vojske rs. Oko 35 g. Čovjek koji vjeruje u ono što radi.

Gen. Miloš Jocić, zvani Kardelj
sitan čovjek krupnog glasa, naučio hodati isturenih prsa, ostalo mu od 41-45! Hoće u partizane, opet.

utorak, 05.01.2010.

Two Hours From London - part one (1./5)

Two Hours From London - part two (2./5)

Two Hours From London - part four (4./5)

Two Hours From London - part five (5./5)

Two Hours From London - part three (3./5)

<	siječanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv