Prateći splav, koju put kresne upaljač i osvjetli Rudino lice. Ne može čovjek da spava. Pa puši na prozoru, ugleda Drinu, priviđaju mu se splavari, ili ih se sjeća? - Tek što je svanulo, kuca mu neko na vrata. A on potpuno gologuz. Gaće na podu brzo uzima, navlači, pa pidžamu sa stolice....
RUDO:
Ko je?
ŽILE (već pomolio glavu):
Ja. Žika. Žile.
RUDO:
Koji Žika, kakav Žile?
ŽILE (ušao):
Ja što sam vas sinoć doveo, sa autobuske stanice.
RUDO:
Mene...ti...doveo?
ŽILE:
Je li to vi - g o l i s p a v a t a t e ?
RUDO:
Samo kad ne mogu da spavam. Sve poskidam. A što si ti došao? Šta hoćeš ?
ŽILE:
Da vidim...treba li vam šta...Računam - čovjek u tuđem gradu...pa da mu se nađem pri ruci...Mi smo, Zvorničani, takvi...volimo pomoć, svakome...
RUDO:
Znam. Ja sam - rođeni Zvorničanin.
Za tebe - ne znam. Ako nisi iz Malog Zvornika? S onu stranu?
(Zagleda ga, kao da prepozna otkuda je ovaj.)
Ja bih rekao da ti nisi spavao? Malkice mi se...ljuljaš...
ŽILE:
Le-lu-jam. Mi to kažemo - leluja... da ste mi dali dvadeset, bila bi - horizontala. Ovako lelujam. S one strane - već povraćaju. Da vam donesem kafu? Eno je...došla Ljubinka. Konobarica. Ona uvijek prva dođe.
(A pruža ruku da uzme kakvu novčanicu.)
RUDO:
Kafu ćemo poslije.
ŽILE (začuđeno - da nisu kakva pederska posla?):
Poslije - čega?
RUDO:
Krevet!
ŽILE (ustaje, a bio sjeo na ono kod plakara, gdje se meće prtljag):
Šta - krevet?
Kako mislite - krevet ?
Post je objavljen 06.01.2010. u 11:54 sati.