ZoooM

srijeda, 06.01.2010.

Narodnjaci o Drini ( Prvi Dio )

Snažno zazvoni telefon u Rudinoj sobi. On s prozora, odjeven, prilazi, uzima slušalicu, naravno, ne trči, ne žuri. Prethodno, stiša ''Vltavu''

RUDO:
Molim?

Hvala lijepo.
To je od vas veoma lijepo.
Nije mi neophodan, ali red je da se javim, da vidim kako su djeca stigla....
Da, da ... Trebaju mi... prije koncerta.... dvije probe.... čisto tehnički....
Hvala, hvala, laku noć....

(Krene da spusti slušalicu, ali jok!)

Kakav gospodin?
Koji prijatelj?
L e g e n d a ?
Može, može. Dobar je Legenda.

Slušam, Legendo!
Jeste... ja ne silazim sa čardaka, al zato ti klepećeš nanulama.... Neću, neću ... Možda – sutra ... nisam još psihički spreman, razumiješ?

Plaćam. Nema problema.
Može, miješano. Bez svinjetine.
Nije, nego mi stomak ne podnosi. Kako ko nauči.
Ne pijem. Nikad ne pijem.

Možeš sebi... meni nemoj....

Spušta slušalicu, pojačava ''Vltavu'', zamišljen hoda po sobi. U hodu kao da mrdanjem glave prati – tumači melodiju. Malo kasnije, kad čuje dvostruke korake pred vratima, ipak na brzinu zateže košulju, popravlja leptirku. Prvo ulazi Žile, potpuno slobodnih praznih ruku, širom otvara vrata – kolica, krcata jelima i pilima, gura mlad konobar.

ŽILE (konobaru):
Fala.... Batko... ja ću to rasporediti...
Fala, doviđenja.

BATKO:
Trebaju mi kolica.

ŽILE (Rudi):
Imaš mu dat koji dinar – il marku – dvije ?

RUDO:
Nek stavi na račun.

ŽILE (dok premješta zerzevate sa kolica na stolić):
Veliš... nisi još spreman... psihički... Pa kad si zadnji put bio ... u Zvorniku?

RUDO:
Kad sam sahranjivo... rahmetli majku. Davno.
Razišla se dženaza, platio hodžu, i na autobus.
Sagradila se hidrocentrala, al se još išlo skelom, preko Srbije.
U autobusu, na skeli, zaspim ko top, do Sarajeva. Tek mi u Sarajevu nadošle suze... u tramvaju... Četvrti dan kako je umrla... nisam bio suze pustio. Valjda tako ide. Ne daju poslovi da zaplačeš, dok ih ne obaviš...

ŽILE:
Ništa ti to ne razumijem.

RUDO:
Umrla kod mene, u Sarajevu. Đe ću je kopat, nego pokraj babe, u Zvorniku.
Dok ovo, dok ono – nije tako lako transportovat mrtva čovjeka – suhe oči, nema govora da zaplačeš.

(Žile zastao, ispravio tijelo, sada ga veoma znatiželjno sluša)

U tramvaju, odjednom, ko iz dva potoka... grnuše suze.... nema sile da ja to zaustavim. Nego oborio glavu, da me svijet ne gleda, al me ovdje (pokazuje na prsa, grudi), kad sagiboh glavu, nešta zatrese, otkide mi grlo... počnem jecat, ridat, ko dijete... Zaustaviše tramvaj... pozlilo čovjeku, dajte hitnu pomoć... a meni ništa... Pobjegnem, ko džeparoš. Stao tramvaj tačno... kod Vrbanja – mosta. Odem na Vilsonovo, sjednem na klupu, gledam Miljacku .... i tako... Potrošim suze za sav život. Za sav zivot potrošim suze.

ŽILE:
Trebo si, burazeru, prvo u kafanu, odmah, u Zvorniku. Kad se čovjek pošteno naloče... al s ljudima ! – ne valja na samo, s ljudima se naločeš, odspavaš petnes-šesnes sati – i sutra Jovo-nanovo... Živeti se mora, ako imaš kakvo poslušno žensko uza se, bude... bude sve uredu....

RUDO:
A ti... ne dovede svoje žensko?

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv