Rudo se kompletiro: i leptir'mašnu stigao da metne. Mogao bi odmah pred svoj hor, samo što mu papuče, a ne cipele, na nogama.
Žile ulazi sa ogromnom tacnom na rukama, jedva je nosi. Ljulaju se na tacni dvije flaše (belo vino “Smederevo”, kisela “Knjaz Miloš”), dvije kafe. Jedna čaša, povisoka. Spušta na stolić. Sjeda, ko beg.[/i]
RUDO:
Šta si nam to natovario?
Ti reče: Da nam donesem kafe?
ŽILE:
Malo vina. Belo, smederevsko.
Ne mogu kafu na prazan stomak.
RUDO:
Pa što ne uze kakav sendvič?
Nego – rakiju, u pola sedam ujutru.
ŽILE:
Nije rakija, časna reč. Vino, i kisela.
(Toči, sam sebi, pravi gemišt.)
Gemišt.
Dok je bilo onih – sjećate li se vi toga – onih sifona, soda, to se zvalo špricer – sa kiselom je – gemišt.
RUDO (srčući svoju kafu – stojeći):
To si mi lijepo objasnio.
A ima li kusura?
ŽILE:
Uh ... ja zaboravio....
(Vadi iz nekog dubokog i dalekog džepa. Meće na sto, ne daje Rudi)
Izvolite, molim lepo.
RUDO:
Vješto ti to ... da nisi konobar?
ŽILE: (iskapivši čašu):
Ni govora. Tajson. Vozač teške kategorije.
Legenda balkanskih drumova.
(opet toči, na isti način)
RUDO:
Bogami... izvodiš to ko kakav vrhunski ... barmen !
Koji ti je omjer .... vino – kisela ?
ŽILE:
Jedan naspram – ofrlje !
RUDO suzdržava osmjeh, ovaj mu postaje simpatičan, pa tek sad sjeda, na drugu fotelju. I počinje kafu piti s punim ritualnim užitkom. Pali cigaretu, itd.
RUDO:
Sad... ne radis ništa?
ŽILE:
Radim....radim svašta ...Samo, ne vozim. Volan mi je glave došo. Znaš...kao kad se brici ogade makaze...meni se ogadio volan. Kad zaspim trezan, po cijelu noć sanjam kako vozim, onu svoju RABU... Bijeljina, Beogradm Sofija – jebem li joj majku kroz majku – Solun, Carigrad ....
RUDO:
Što ti je Sofija skrivila?
ŽILE:
Ukrali mi šleper.
Zaspio se s nekim bugarskim kurvama, dobar motel, veliki parking, znaju me na recepciji... neću da spavam u kabini – uvijek sam kurve radio u kabini, ali mi se svidele obe .... oću sobu, kupatilo.... obe mi se svidele, mamicu im jebem....
(Duboko uzdahne, pa šuti. Sad svoj gemišt ispija dozirano, u umjerenim gutljajima. Traje šutnja.)
RUDO:
Bogami, nije kriv volan.... nego jaran.... u gaćama....
ŽILE:
Volan, jaran i Jefto. Generalni. Da sam ukro... dogovorio sa bugarskom mafijom ... Dvjesta iljada maraka! Nema dokaza, ali ima otkaza! I kako je samo razglasio, po celoj Jugoslaviji. Gde god dođem, za posao – Kako se zoveš? Tako i tako. Aaaa, ti si onaj što gubi šlepere!
...Da malo promenimo temu?
...Šta gledaš....Šta gledate tamo?
(A Rudo ustao gleda kroz prozor, na Drinu.)
RUDO:
Drinu.
Drinu gledam. Pa zažmirim, hoću da se nadišem – Drine. Jutros... nije ni svanulo.... vidim splavare.... znaš ono njihovo: Srbiji – Bosniii.... Srbijiii – Bosniiii? Sjećaš se?
ŽILE:
Nema toga. To je nekad bilo.
RUDO:
Ima, ima, kako da nema. Samo sad rade ''turistički''. Od Šćepan-polja, do ušća. I isto govore. Ne kažu ''lijevo'' i ''desno'' – nego ''Bosniii'', ''Srbiji''. Tako je oduvijek. Možda i hiljadu godina. – Imaju splavari, imaju. Išao ja, tri puta. I prošle godine bio. Imam snimljeno.
ŽILE:
Verujem, verujem... ali jutros... Nema govora.
To ste vi malo prikunjali, pa vam se prikazalo....Oće to...od nesanice. Čovjek prikunja i ne zna da je prikunjo.... Pa mu se svašta prikaže. Imao sam taj problem... za volanom... Kod vas je ... ako smijem reći... problem.... malo drukčiji...
(Pošto je Rudo okrenut leđima, on čini gestu rukom prema mozgu, da kaže: malčice si lud.)
RUDO (okrene se naglo, i gotovo ljutito):
Ti to ne možeš shvatit. Ako imam splavere – onda mora biti oratorij, a bez splavara simfonija! Kao – kof Smetane. Jesi li kad slušao ''Vltavu'' ? Pomozi mi! Ustani, bolan, pomozi mi. Sakrili utičnicu...
(Da pomakne ormar, iza kojeg se nalazi utičnica. Na podu, njegov, ne preveliki, magnetofon.)
ŽILE (ustane, pa posrne, pijan):
Jebite vi mene, ako išta razumijem.
(Odmiču ormar, Rudo utaknuo kabl. Pritisnuo dugme, da krene ''Vltava'')
RUDO:
I reko sam – ne možeš shvatiti. Kad ne možeš shvatiti, onda lijepo – slušaj. Muziku i ne treba objašnjavati. Slušaj, i sve ti je jasno.
(Krene ''Vltava'' sa kratkim uvodom lajt-motiva. A Žile ispio sve vino, gleda da pobjegne od ludaka, da mu je koju paru izmamiti.)
ŽILE:
Da vi meni date deset maraka...dok to odsvira... da vam donesem... doručak.... Treba li vam nešto donijeti? Ja moram ić....
(A Rudu ''uzelo'', žmiri, samo što ne počne dirigovati. Pojačao ton. Kad otvori oči – nigdje Žileta. Stišava, pomalo, pa sasvim, muziku. Gleda po ćoškovima sobe, gdje je Žile. Tek kad vidi da ga nema ni u ormaru, iziđe na hodnik, pa doziva.)
RUDO:
Žika, Žile !
Legendoooo !
Nisi uzeo pare !
Legendoooo !
Post je objavljen 06.01.2010. u 11:58 sati.