Rudo putovao, probdio noć, Žile pobjegao od ozbiljne muzike, došlo podne – Rudo, iako lirik, sasvim epski, gromoglasno – hrče. Na sobna vrata nekoliko puta kucao, pa ušao, Nikola, šef recepcije... Vidi Rudu u krevetu, i još bolje čuje Rudino hrkanje, Rudo zaspao u odjelu. Nikola gleda kako je ovaj ispremještao sobni namještaj, klima glavom...
NIKOLA (šetkajuci, s pauzama):
Dobro si ovo ispreturao, svaka čast.
Ovakvih još nisam imao.
Kako lijepo hrče!
Ne bi mogao – da mu nije lijepo.
Šta je ovo jeo?
Pečenu kokoš donio u hotel!
Oglodo, oglodo – ni za mačke nije ostalo !
Papirne tacne nosa uza se.
... A noćas mi izgledo – gospodin
Nakašlje se, oficijelno, nekoliko puta, da probudi Rudu.
Rudo ne ustaje postepeno, nego se odmah prebaci u sjedeći položaj, pričem stopala nepogrešivo ulete u papuče. Trzne glavom na dvije – tri strane, da se sjeti gdje je – i budan.
RUDO:
Jesam li to hrkao ?
NIKOLA:
Malčice.
RUDO:
Nisam spavao 48 sati.
Vi ste – upravnik ?
NIKOLA:
VEDE direktora. Obavešten sam da imate nekih primjedbi na smještaj, odnosno namještaj... Ako želite, molim lepo, za nas je gost – svetinja !
Šta vam ne valja u našem hotelu?
Šta nije u redu?
RUDO:
Sve nije u redu.
(Gimnasticirao je vratom, a sada uzima ispod jastuka drvenu ladicu, podiže je i pokazuje Nikoli.)
Ovo nije jastuk – ovo je šampita. Moram ispod staviti ovo – da imam na što glavu spustiti.
Post je objavljen 06.01.2010. u 11:59 sati.