RUDO:
Prekini temu – il prekidam sijelo !
Jesi čuo? Prekidam sijelo !
Svezao šake za leđima, pa smiješna ona harmoničica na trbuhu, dok hoda po sobi, tamo-ovamo. Ustišo Žile. Zvecka escajgom, možda odleti tanjir, ispod njegovoga noža, razbije se, po podu. Traje poduže šutnja, dok Rudo opet ne sjedne.
RUDO:
Je li živ profesor Risto? Risto Blagojević, profesor muzičkog? Stanovo kod škole, u Srpskoj Varoši, ispod crkve.
ŽILE:
Znam. Imo sina i dvije kćerke... Sin mu je u Beogradu, Branko kćeri se poudale...
RUDO:
Je li živ?
ŽILE:
Ne zna se.
RUDO:
Čuj – ne zna se!? Kako se može ne znat... jel neko živ il je umro !
ŽILE:
Eh, eto, može! Je li živ? Ne zna se!
(Shvatio Žile da rudi treba priča, razgovor, pa sada ''diže'' cijenu svoje ''robe'')
Hoćeš da ti ispričam?
RUDO (nervozno-nestrpljivo):
Pa što sam te pito nego da mi ispričaš !?
ŽILE:
Samo da ovo popijem.
(Puna čaša gemišta. Sve polako. Još sporije, pali cigaretu, vuče i otpuhuje dime. Zajebava.)
RUDO:
Popij.
Jesi l popio?
ŽILE:
I jedna molba, može?
RUDO:
Kakva sad molba?
ŽILE:
Kad ti ispričam, da ti meni ... jednu moju ...
RUDO:
Ako znadnem... ja narodnjake... baš i ne znam ..
ŽILE:
Kako ne znaš, što zajebavaš, sad si šičio narodnjak?
RUDO:
Znam... gdje se spominje Drina... znam svaku gdje se spominje Drina...ostalo ... slučajno... po neku... Ja se bavim ozbiljnom muzikom!
ŽILE:
Ima Drina ...
Ima i Ćehotina.....
RUDO:
Znam, pričaj više!
Post je objavljen 06.01.2010. u 12:05 sati.