don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi
03.11.2008., ponedjeljak
Međugorje
 Sjedinimo se s Bogom Koračamo dolinom svijeta raštrkani i razbacani kao jesenje lišće, nošeni vjetrovima koji pušu sa svih strana, kojima su polazišta spletarske radionice oca laži, koji donose otrov mislima i osjećajima, koji nas odvlače na smetišta propasti i uvlače u tunele neznanja, daleko od sunčeve svjetlosti i svježine čistoga zraka. A nama je potreban mladi planinski vjetar, koji puše iz njedara gorskoga bila, koji ozdravljujućom snagom tjera ustajalost i umrtvljenost, koji nam donosi okrjepljujuće osvježenje i obdaruje nas milostima s izvora života, koji će nas odnijeti na rodne oranice, gdje umirući tijelu, rađamo zdravo klasje, okruženo bogatstvom cvjetova i boja. Ako smo već u propadljivom tijelu, koje je zalog onom proslavljenom, jer u njemu prebiva neumrla duša koja je stvorena na sliku Božju, onda ne moramo robovati propadljivosti, već trajati u zagrljaju Stvoriteljevom i slijediti nježni i umilni glas što dopire iz naše neokaljane nutrine. Gospa nam preko vidjelice Mirjane poručuje da češće budemo u Božjoj blizini, da postanemo dio njegove svenazočnosti, da se prepoznamo u otkucaju savjesti, da otkrijemo sebe u čežnji što tinja u dubini naših srdaca, da se iskrenom molitvom približimo vrelu ljubavi, kojim je ispunjen svaki djelić naše cjeline. Pozna Majka naše manjkavosti, našu nepotrebnu i pogubnu navezanost na zemaljsko i propadljivo, naš bijeg pred odgovornošću, naše lutanje u labirintu svijeta, naše nepovjerenje i sumnjičavost, našu neodlučnost da se potpuno predamo u ruke Stvoriteljeve. Ako smo već tijelom na zemlji, to ne znači da i dušu trebamo predati moljcu koji nagriza sve vremenito i potrošno. Ali nas isto tako izrečenim savjetom upućuje na povezanost tijela i duše, na njihovu uzajamnost i isprepletenost, na tajnu u kojoj i naše raspadljivo tijelo ima udjela u konačnom preobražaju svijeta. Zar nam to ne dokazuju i moći svetaca, njihovi zemni ostaci po kojima i preko kojih možemo izmoliti i najveće milosti. Zar nam o tome ne govore i svetačka tijela koja su ostala neraspadnuta i poslije smrti. Dakle, moguće je tijelo obući u svetost, a isto tako svetost prožeti tijelom. Što je, uostalom, učinila Presveta Djevica kad se potpuno predala volji Božjoj i začela Isusa po Duhu Svetom. Potpuno sjedinjenje s Bogom rađa besmrtnošću duše i tijela. Da Marija je bila bezgrješno začeta i crv sumnje i grijeha nju nije mogao ni nagristi ni zavesti, ali u ovom Božjem zahvatu sačuvana je poruka za svakoga od nas. Premda se ne možemo osloboditi istočnoga grijeha, što manje griješimo više smo sveti, što se manje odvajamo od Božje ljubavi, naše tijelo će biti manje raspadljivo jer se nećemo posvetiti samo njemu, već ćemo biti bliži sebi, dakle duši, koja je cjelina s duhom i tijelom.  Biti u Božjoj blizini znači biti u zajedništvu sa samim sobom i bližnjnima, odmaknuti se od magnetske privlačnosti svijeta što osvaja ranjeno srce u koje je ubrizgan otrov edenske zmije. Ako odbacimo navezanosti i pokidamo zastor pun sjena i privida, onda ćemo bolje razumjeti i Gospine riječi, jasnije shvatiti njezinu ulogu u povijesti spasenja, upoznati Ženu u kojoj se zrcali rajska stvarnost, vidjeti čovjeka onakvim kakav je bio prije pada, dok je još živio u prijateljstvu i zajedništvu s Bogom. Tek ćemo tada znati zahvaliti Bogu na neizmjernoj dobroti koju nam daje upravo preko Gospe. Priznati moramo da bi nam bez Marije bilo puno teže upoznali i shvatili Božju ljubav, da bismo se bez nje i njezina dragovoljnog stapanja s Riječju Božjom i danas koprcali u ljagi istočnoga grijeha, ne nalazeći izlazak iz gliba poroka, da bismo bili daleko od Spasiteljeva milosrđa. Ako upoznamo Gospu, a preko nje i stvarnost nebesku, bit će nam lakše prihvatiti zahtjevne obveze koje od nas nebo traži, a kojima nas upućuje na dobrotu kojom trebamo postupati s dušama što nam ih Providnost šalje u susret. Jer kakva budu djela, takvi će biti rezultati i plodovi iznikli iz njih. A plodova biti neće sve dok se ne odreknemo propadljive mudrosti svijeta, dok se ne promijenimo u svojoj nutrini, dok se ne oslobodimo naslaga blata što su oblijepile izvornu čistoću srca i duše. Put nam je pokazala Gospa, a molitvena terapija zauzima istaknuto mjesto u njezinim preporukama i savjetima. Ona je, ako teče iz skrušenog srca, koje je uvidjelo vlastite mane i propuste, prvi i najvažniji korak na obraćeničkom putu. Gospa nam na kraju poruke naglašava da svom snagom svoga Bezgrješnog srca moli milost i dobrotu Božju da svećenike obdari velikom snagom i ljubavi, kako bi mogli vršiti svoju dužnost i sprovesti zavjetna obećanja. Jer jedino nas oni, srasli sa Sinovim naukom i istinom koja izniče iz njegovih riječi, mogu voditi u danima kušnje i pomutnje. Samo nam oni, ispunjeni Duhom Svetim, mogu pomoći. Predmnijevam da se ove Gospine riječi odnose na teške trenutke što nam upravo dohode, na dane kad će Kristova Crkva biti izložena još bjesomučnijem napadu kneza propasti, kad će još jače udariti na pastire, kad će stado, pritisnuto izokrenutim laščevim argumentima, izgubiti i ono malo vjere što su je imali. Zato ne rogoborimo protiv svećenika, nego ih poštujmo i molimo za njih! Uzeto s bloga Međugorski glas |
