don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi

31.03.2009., utorak

NAJČUVANIJA ESTRADNA TAJNA

Zlatko Sudac postao POP ZVIJEZDA Ovih dana se u jednom zagrebačkom studiju dovršava album na kojemu, osim najpopularnijeg hrvatskog svećenika, sudjeluju i Maja Blagdan te njegov bliski prijatelj Ivan Puljić, dok je producentska palica pripala skladatelju Zrinku Tutiću. Kad su vlč. Sudac i Maja Blagdan na Plješevici Zrinku Tutiću pojasnili ideju o albumu, poznati se skladatelj oduševio i odmah bacio na posao. Najkarizmatičniji hrvatski svećenik velečasni Zlatko Sudac snima novi album duhovne glazbe odnosno duhovnih šansona! Iako o tome nitko od njegovih suradnika na albumu nije htio govoriti, ova se vijest, barem kad je Arena u pitanju, nije mogla zadržati u tajnosti. Brojni Sudčevi poklonici, razumljivo, s nestrpljenjem iščekuju svibanj kada bi trebao biti objavljen CD koji zasad nema naslov. Svaki njegov korak plijeni ogromnu pažnju, primjerice za knjigu "Zlatko Sudac - Razgovori", koju je napisala novinarka Dunja Ujević, čekalo se u dugim redovima, prvo izdanje je doslovce razgrabljeno, a knjiga je postala najbrže prodavani naslov u novijoj hrvatskoj povijesti. Dokumentarni film o velečasnom Sudcu također je izazvao nezapamćen interes, no zaustavljen je od crkvenog vrha prije nego li je snimanje dovršeno. U dokumentarcu o njegovu životu publika je trebala vidjeti sva njegova čuda, primjerice, običnom čovjeku teško razumljivu levitaciju, bilokaciju, iluminaciju, stigme te ozdravljenja ljudi na njegovim seminarima, ali i još mnogo toga što ga čini posebnim. Jednako tako zanimanje je izazvala vijest da velečasni osniva katoličku teleleviziju, koja bi zacijelo imala širok spektar gledatelja. Naime, na njegove seminare ne dolaze samo vjernici katoličke vjeroispovijesti, nego i pripadnici svih drugih vjera. Tajna njegove popularnosti posve je jednostavna: velečasni Sudac naprosto je čovjek koji razumije ljude. ... ostalo pročitajte u Areni.

- 16:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #

25.03.2009., srijeda

KRIŽNI PUT

P. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. O. Amen. Uvodna molitva P. Pomolimo se. Svemogući vječni Bože, ti si htio da se Spasitelj nama daruje po svome utjelovljenju i čovještvu kao i po smrti na križu, kako bismo slijedili njegov primjer. Udijeli nam milost da nam muka tvoga Sina bude poticaj za svjedočenje njegova slavna uskrsnuća. Po Kristu, Gospodinu našemu. O. Amen. PRVA POSTAJA Isusa osuđuju na smrt P. Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te! O. Jer si po svojem svetom križu otkupio svijet! ili: P. Slavimo te, Kriste, na životnome putu. O. Križem obasjaj sve tmine srca. »Tada Pilat reče glavarima svećeničkim i svjetini: 'Nikakve krivnje ne nalazim na ovom čovjeku!'» (Lk 23, 4). P. Iznenađuješ, Bože, svemoćan i slab, svet i osuđen. Ovo je čas tame u kojemu slavna djela ljubavi i preobraženja svijeta dohvaća ruka »obijeljenih grobova«. Pilat u svojoj slabosti postaje osudom. I mene se tičeš, Isuse - i ti i osuda. Tvoj sam i Pilatov. Kušnja je to brzine ljudskoga pravorijeka i njegove nepotpunosti kada se želi osuditi Boga. Ne dopusti, Gospodine, da nedosljednost našega kršćanstva bude prigoda za osuđivanje tebe ili tvoje Crkve. Smiluj nam se, Gospodine! O. Smiluj nam se. DRUGA POSTAJA Isus prima na se križ P. Klanjamo ti se, ili Slavimo te... »Tada im ga Pilat preda da se razapne. Uzeše dakle Isusa« (Iv 19, 16). P. Čovjek misli da bičem i križem oduzima život, a za tebe je to pogled na put prema proslavi. Poput novoga Izaka na usponu prema brdu žrtvovanja. Sa znakovima trpljenja na tijelu, s tjeskobom i strahom pred smrću, križem teškim kao ljudskost ravnaš stazu za sve nas posustale. Onaj čija je riječ neodoljiva dopušta se voditi u smrt, da bi svojom poslušnošću iscijelio našu neposlušnost. Gospodine Isuse, vodi me putem svojih zapovijedi. TREĆA POSTAJA Isus pada prvi put pod križem »A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava.« »Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim« (Iz 53, 4; 1 Pt 2, 21-25). P. Pred događajem tvoje smrti kao da mi nije važan jedan pad... A baš tu kao da si sakrio božanstvo, da ne budeš ništa doli čovjek u zagrljaju križa. Padajući dižeš - ponižen uzvisuješ. Križ baca korake u stranu. Odasvud povici uvreda. Tek tu na zemlji, u gluhu prahu ponovna je snaga. Ne daj da nas sablazni tvoj pad, Gospodine. Učvrsti nas u vjeri da je tvoj jaram sladak i breme tvoje lako. ČETVRTA POSTAJA Isus susreće svoju svetu Majku »S čime da te prispodobim? Na koga si nalik, Kćeri jeruzalemska? S kime da te usporedim, kako utješim, djevice, Kćeri sionska? Jer kao more tvoja je nesreća neizmjerna. Tko će te iscijeliti? (Tuž 2, 13). P. Kada je stado raspršeno i kada je vjera nepostojana, ususret ti dolazi Majka, ljubljena učenica. Ako Bog ne štedi najbolje, tada i bol dobiva drukčije značenje. Pogled izvan otajstva nudi pobunu ili malodušje, tako ljudsko, a tako nekršćansko... Zadaća Majke ne prestaje nikada: trebala je biti na ulicama Jeruzalema prateći, surađujući, dajući se. Gospodine, ne dopusti da se izgubimo u sjeni poteškoća; ne dopusti da se odvojimo od tebe i od Majke. PETA POSTAJA Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ »A pošto ga izrugaše, svukoše mu grimiz i obukoše mu njegove haljine. I izvedu ga da ga razapnu. I prisile nekog prolaznika koji je dolazio s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ« (Mk 15, 20-21). P. Ljudski prizor na putu patnje. Izrastao je iz želje da se ne prekine zabava i užitak u tuđemu umiranju. Zovu čovjeka komu nije bliska Isusova tragedija; zadiru u život s okusom svakodnevnice, da bude poseban i najbliži u zadaći otkupljenja. Taj križ nije ukras. Stavili su ga nasilno - ne poput dara. Ljubiti križ kada ga koža osjeća, nenaslikana, neudaljena, već urezana u nas i mi u njega. Gospodine, daj da svojim križevima upotpunjujemo strahotu križa u tvojemu tijelu, Crkvi. ŠESTA POSTAJA Veronika pruža Isusu rubac »Mnogi se užasnuše vidjevši ga - tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka.« »Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio« (Iz 52, 14; 53, 2). P. Žena i osjećaj ostali su u sjećanju poslije mnoštva jednakih prizora mučenja - iskorak neobičnosti. U toj je ženi hod narušen, zabava zaustavljena, istrgnuto lice iz »složenih okolnosti« ljudskih planova; nevidljivo u rukama vidljive žene. Onaj »po kome je sve stvoreno« u mnoštvu stvorenja i sam je »ljudima nalik«, ali i Bog prepoznat u rukama ljubavi. Obrisao si lice i osta zapisano: Što god ste učinili jednomu od najmanjih, meni ste učinili. SEDMA POSTAJA Isus pada drugi put pod križem »Tko god se od vas Jahve boji, nek' posluša glas Sluge njegova! Tko u tmini hodi, bez tračka svjetlosti, nek' se uzda u ime Jahvino, nek' se na Boga svog osloni« (Iz 50, 10). P. Padati i pasti; uspravljati se i uspraviti se - životni je ritam čovjeka. Isus je na mjestu krivnje i krivca koji postaje progoniteljem. Oči prignute k zemlji. Čovjek ne vidi da je kušnja tu i ne sjeća se riječi: »Ne uvedi nas u napast.« Svemoćni je iscrpio snagu da bi ju dao nama. Uvjereni u svoju ranjivost, Gospodine, dičimo se svojom slaboću, jer sve možemo u onome koji nas jača. Dosta nam je tvoja milost. OSMA POSTAJA Isus tješi jeruzalemske žene »Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: »Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom« (Lk 23, 27-28). P. Majke i sućutne žene vidjele su tvoja djela. S tvojih su usana slušale o pravednosti, kraljevstvu i osjetile ispunjenje obećanja. Pred njih stavljaš njihovo majčinstvo i govoriš koliko cijeniš njihov plač, jer - samo majke sve razumiju. Pozivaš na drukčiji plač, onaj kojega suze zalijevaju obraćenje. Bile su simbol naroda kojemu je otežalo srce i koji nije osjetio sol suza nad Jeruzalemom. Gospodine, po mukama svojim daruj nam novo srce. DEVETA POSTAJA Isus pada treći put pod križem »On sam sebe ´oplijeni´ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom« (Fil 2, 7-9). P. Kolika je samo cijena koraka do vrha. Drhtaj tjeskobe i zamrle snage tijela guraju te treći put na zemlju. Čini se da tu sve završava. Pa ipak, to je samo iščekivanje. Tu se susreću tvoj i naš put, križni put i put zemaljskih prohtjeva. I padamo triput, stoput, tisuću puta. Neumorna zamka grijeha. Ovaj pad prisjeća na najsvježiji grijeh; onaj koji poznajemo, Bože, samo ti i ja; onaj koji nagriza Crkvu i zajedništvo. Pretvori, Gospodine, naše padove u vrela poniznosti. DESETA POSTAJA Isusa svlače »Vojnici pak, pošto razapeše Isusa, uzeše njegove haljine i razdijeliše ih na četiri dijela - svakom vojniku po dio« (Iv 19, 23). P. Na cilju, on koji nije imao ni odmorišta ni svratišta, ostvaruje nauk blaženstava. Rođen siromašan, živio je od velikodušnosti onih koji su ga slušali. Sada s najuzvišenije katedre poučava o posvemašnjoj ogoljelosti. Bol otvorenih rana i bučan metež krvnika. Pred nama je slika istinske Crkve, bez vanjskoga sjaja koji bi vrijeđao. Zavjesa je razderana i istina zasljepljuje. Rekao si, Gospodine: »Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.« Pomozi nam sašiti tvoju odjeću i sve svoje blago staviti u tebe. P. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. O. Amen. Uvodna molitva P. Pomolimo se. Svemogući vječni Bože, ti si htio da se Spasitelj nama daruje po svome utjelovljenju i čovještvu kao i po smrti na križu, kako bismo slijedili njegov primjer. Udijeli nam milost da nam muka tvoga Sina bude poticaj za svjedočenje njegova slavna uskrsnuća. Po Kristu, Gospodinu našemu. O. Amen. JEDANAESTA POSTAJA Isusa pribijaju na križ »I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva« (Lk 23, 33). P. Ljudi misle da su na grede pribili moć i mudrost i svetost. Nakon što je postao čovjekom, ništa ga nečisto ne može onečistiti. Ništa više ne može biti poniženje, otkad je Božji Sin visio na križu. Pred očima sviju, kao primjer, jer je rekao da je kralj. I bio je i jest... Obilno nas obasipa darovima sa svoga prijestolja: oproštenje, svoju Majku, otvoreno srce. Gospodine, ako nema veće ljubavi od prinošenja života, ne dopusti da nas obuzme sumnja u tvoju ljubav. DVANAESTA POSTAJA Isus umire na križu »I povika Isus iza glasa: 'Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!' To rekavši, izdahnu« (Lk 23, 46). P. Došao je tako često najavljivan čas da s ovoga svijeta prijeđe k Ocu, čas prividna gubitka, a zapravo slavni čas pobjede. Poslije strašne boli predaje duh Ocu, na čuđenje svega stvorenoga. Smrt za ljude ima vrijednost ako znaju umirati kao Isus. Smrt nije nesigurna pustolovina, jer je u Kristu pobijeđena i sve je dovršeno. U dovršenju ima mjesta i za umiranje. Poslanje je ostvareno. Ti koji oduzimaš grijehe svijeta, TRINAESTA POSTAJA Isusa skidaju s križa »Nakon toga Josip iz Arimateje, koji je - kriomice, u strahu od Židova - bio učenik Isusov, zamoli Pilata da smije skinuti tijelo Isusovo. I dopusti mu Pilat. Josip dakle ode i skine Isusovo tijelo« (Iv 19, 38). P. Oni koji se brinu za tebe nisu sposobni dosegnuti važnost časa u kojemu Isus umire na križu. Još odjekuje dojmljivo svjedočanstvo stotnika: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!« Strah silazi s brda i uvlači se među ljude; tuga ovija žene. Sve je dovršeno i sve započinje. U miru triju dana silaziš u prostore smrti. Skidaju s križa kruto tijelo i stavljaju ga u ruke koje osjećaju težinu odgovora: »Neka mi bude po tvojoj volji.« Majka svih koji vjeruju. Djevice samoće i boli, ispuni prazninu u tvojoj novoj djeci. ČETRNAESTA POSTAJA Isusa polažu u grob »Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima... Na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše položen. Ondje dakle zbog židovske Priprave, jer grob bijaše blizu, polože Isusa« (Iv 19, 40-42). P. Ukop čovjeka uvijek je tužan, a tvoj ne dopušta niti okupljanje prijatelja dok se spušta večer. Na brzinu, zbog mirovanja koje nameće kalendar i neki drugi obred. Ležiš u novome grobu, čuvan od onih koji te se boje i mrtva. Nisu u te vjerovali, ali se sjećaju riječi o uskrsnuću poslije tri dana. Kamen je zadržao pogled, ali ne i život. Sve ne završava u grobu. Gospodaru života, dopusti da do nas dopire dah nade u kojoj se kraljuje zajedno s tobom. (Izvan korizmenoga vremena može se dodati i:) PETNAESTA POSTAJA Isus uskrsnu od mrtvih »Prvoga dana u tjednu, veoma rano, dođoše one na grob s miomirisima što ih pripraviše. Kamen nađoše otkotrljan od groba. Uđoše, ali ne nađoše tijela Gospodina Isusa. I dok su stajale zbunjene nad tim, gle, dva čovjeka u blistavoj odjeći stadoše do njih. Zastrašene obore lica k zemlji, a oni će im: ´Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!´« (Lk 24, 1-6). P. Ti si Bog živih, a ne mrtvih i tvoje tijelo ne poznaje raspadanje. Vraćaš se u život da više nikad smrt nema vlast nad onim što je tvoj Duh oživio. I trpljenje i radost okrunjeni su zajedništvom u tvojoj muci i proslavi. Svojom smrću ti si uništio smrt i svojim uskrsnućem obnovio naš život. ZAVRŠETAK Završna molitva (nakon XIV. postaje) P. Oče nebeski, primio si žrtvu križa svoga Sina Isusa Krista koji je svoj život položio iz ljubavi prema nama ljudima. Svojom je krvlju otkupio svijet i objavio nam put poniženja i uzdignuća. Oče sveti, neka tvoj blagoslov siđe na ovaj narod koji je razmatrao otajstvo Križa ispunjen nadom u uskrsnuće. Obdari ga oproštenjem i utjehom; učvrsti mu vjeru i vodi ga prema vječnome spasenju. Po Kristu Gospodinu našemu. O. Amen. (Završna molitva nakon XV. postaje:) P. Bože, ti si uskrsnućem svoga Jedinca Sina čovjeka nanovo rodio - za život vječni. Uzdigni naša srca prema Spasitelju koji sjedi tebi zdesna, kako bismo u njegovu ponovnom dolasku - mi kršteni u njegovu smrt i uskrsnuće - bili zaogrnuti slavom besmrtnosti. Po Kristu Gospodinu našemu. O. Amen.) Ivan Šaško Glas Koncila, broj 9 (1549), 29.2.2004. prenijeto sa: http://www.vedrac.blog.hr/

- 07:17 - Komentari (20) - Isprintaj - #

11.03.2009., srijeda

Velečasni Zlatko Sudac u Splitu prosinac,2008

Organizirajte se, ljudi moji, napravite novu katoličku akciju u Hrvata. Valjda nam je svima dosta ove Doline suza, jer mi smo zaista lijepa zemlja. Pitajte starije što znači katolička akcija, oni to dobro znaju. Jer, preživjeli su pedeset godina komunizma, kad nije bilo ni mobitela ni mnogo čega drugog. Organizirajte se, povežite se sa dobrim ljudima svih vjera i nacionalnosti u Hrvatskoj. Vrijeme je za naš zajednički novi početak - kazao je večeras u Splitu pred više od pet tisuća ljudi velečasni Zlatko Sudac u velikoj dvorani Športskog centra Gripe, na predstavljanju knjige "Zlatko Sudac - razgovori" autorice Dunje Ujević. U emotivnom i nadahnutom nastupu, na samom kraju predstavljanju, velečasni sudac istaknuo je kako će "ovom prilikom najaviti ono na čemu se već uvelike radi". - Znajte, nijedna kuna od svega ovoga ne ide meni u džep. Svaka kuna ide za interdisciplinarni centar koji će se izgraditi na Krku, u kojem će stručnu, i psihološku, i liječničku i svaku drugu pomoć 24 sata dnevno moći potražiti svi kojima je potrebna, a ponajprije djeca i branitelji - kazao je Zlatko Sudac što je naišlo na ovacije i odobravanje tisuća okupljenih vjernika. "To je moć Crkve" Zlatko Sudac osvrnuo se potom i na svoje kritičare: - Kažu i pišu za mene da se bahatim, ali kazat ću vam ovo: kad bi meni sada moj biskup zabranio moje nastupe, ja bih odmah prestao. To je moć Crkve! - kazao je velečasni Zlatko Sudac, izazvavši oduševljenje više od pet tisuća ljudi u prepunoj dvorani na splitskim Gripama, ispred koje su mnogi ostali. Inače, knjigu koju je tiskala nakladnička kuća Joshua, predstaviili su nakon uvodne riječi Bosiljka Mišetića, msgr. Antun Toljanić, koji je u Split došao u ime krčkog biskupa Valtera Župana, autorica Dunja Ujević, slikar Josip Botteri Dini i novinar Ivan Ugrin. "Sudac je prorok u ovom vremenu" Kazavši za Sudca kako je "jedan od najkarizmatičnijih svećenika u Hrvatskoj i šire", Ugrin se posebice osvrnuo na stigme, istaknuvši: - Ni na jedan način ne može se kazati da se svojim stigmama velečasni Zlatko Sudac služi u svoju korist. On je prorok u ovom vremenu i u stanju u kojem se nalazi naš, hrvatski narod. Inače, tijekom predstavljanja knjige, Zlatko Sudac je u nekoliko navrata zapjevao uz gitarsku pratnju, te zajedno s Majom Blagdan, dok su ulomke iz knjige čitali novinarka Snježana Šetka i glumac Ilija Zovko. JOŠKO DADIĆ Foto: Mario Todorić / CROPIX prenijeto sa: http://radujtesenarodi.blogspot.com/2008/12/veleasni-zlatko-sudac-u-splitu.html Sudac u Vukovaru jedan tekst na iskon forum vlč. Z.Sudac .. ..s mise u Vukovaru.. Dragi moji, dala sam si truda pa vam darujem transkript mise Zlatka Sudca održane u Vukovaru prije nekoliko godina. Naravno, na to sam bila ponukana najnovijim događanjima u Haagu, te vam stoga darujem njegove proročanske riječi. Uživajte u čitanju i da njegova poruka dođe do vaših srca i u njih unese mir. ---------------------------------------------------------------------------------- Ovo što želim glasno pred svima vama reći ... nama je svima zašutjeti, ZAŠUTJETI, pred misterijem koji se dogodio na ovom svetom tlu. Jedino šutnja i muk kad čovjek zastane ... kadra je očitovati lice Gospodnje. Jedino šutnja, tišina, muk... jedino šutnja je kadra prilagoditi oči moga srca Božjemu licu, jedino šutnja, prikazuje u svakom obličju, u svakom dodiru, u svakom znamenu, u svakom pogledu, u svakoj zraci sunca u svakom grumenu zemlje, to Božje lice očitavamo iz žiovta i iz smrti, iz patnje i iz radosti, Uistinu, samo šutnja, kad zanijemimo pred misterijem, samo šutnja ima snagu prepoznati u svakom čovjeku stvoriteljev odraz, samo šutnja svoga srca, ne uznositost, ne bahatost, ne oholost, ne znanje, nego poniznost, jednostavnost, skromnost, malenost, samozatajnost, praštanje, mir, ljubav, šutnja... Prepoznajte, prepoznajte dubine života i patnje, prepoznajte!, o, vi ih dobro znate. Uđite istinski u unutarnji prostor vašega duha, da u skromnosti vašeg srca u kojem i živite u skromnosti ovog Vukovara ovog vremena, prepoznavajte u svakom stvorenju i svakom čovjeku trag njegove dobrote, ljubavi i praštanja. Možeš li čovječe, prihvatiti, možeš li prihvatiti, ljubljeni brate i sestro, bol koja te rastače?!, možeš li je prihvatiti u ime Krista raspetoga?! Možeš li trpjeti: - možeš, jer ste potrpjeli. Možeš li izdržati: - možeš, jer ste izdržali. I onda, što ostaje? Ostaje izdržati, kada patnja, jedini njezin smisao postaje samo taj da se predereš u šutnji i osjećaš da te patnja savija u klupko koje jedino Bog može razriješiti, jedino Bog!, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež, ali ne moja volja, Bože, nego volja tvoja neka bude... Može se dogoditi, da, i dogodilo se i da sunce pomrča, može se dogoditi da magla padne pred čašom krvi i života u koju vrijeme kaplje, oduvijek je tako bilo i bit će, što se ispija i kao znoj što se ispija kroz povijest i našeg naroda i svih naroda ovoga vremena, i što se ispija i kao patnja, kroz povijest našeg naroda i svih naroda ovoga vremena u kojem živimo, što se ispija i kao krv, što se ispija i kao čaša Kristova i tvoja i moja. Samo srce da ne prepukne, samo srce da ne presuši, samo srce da kamen ne postane jer će Bog i od kamena novu Abrahamovu djecu stvoriti. Već srce od mesa od mesa nam daj, gospodine, srce moje, srce tvoje, u srcu Marijinu za srce Božje samo srce da bude za jedan život, za jedan misterij, za jednu nadu, za jednu vječnost, za sve pokojne, za sve žive, za ono što nas tek očekuje! Ovo je tek početak! Ovo je predvorje zlatnog Jeruzalema u koji nam je zakoračiti i kroz patnju i kroz križ i kroz žrtvu koja jedino rađa istinsku ljubav, sebedarje, suživot. Bog i jedino On, nazovite ga imenima kojima hoćete, Bog i jedino On, stvoritelj neba i zemlje, On nas uistinu u svemu podržava i onda kada snujemo naume buntovničke, Bog se ne brani, On trpi u svakom čovjeku, shvatite, u svakom čovjeku, i kad pomislimo da smo se riješili Boga, oni koji pomisle da su se riješili Boga, i kad i to pomislimo, tek tada ga susrećemo promijenjena, i čudesno nova, jer Bog sve čini novo! Možeš postati tiranin i bezbožnik, razbojnik i antikrist, no Bog čovjekoljupcem ostaje, on nikada, nikada ne snuje bez srca čovječjega, Bog uvijek ostaje uz čovjeka. A kamoli uz čovjeka patnika. Zašto, zašto, Bože??? Zašto?! Zato što može biti da nam Bog vjeruje više nego što zaslužujemo, da bismo postojali, da bismo opstali, da bismo oprostili, da bismo ljubili, da bismo se voljeli, da bismo si bili dobri, da bismo naučili lekciju života!... Nikada više, nikada više ovako... Jedno ljubav posvećuje! Ne slušajte one koji vam kažu da praštanje ima uvjet i da podrazumijeva pravdu! Ne! PRAVDE NIKADA NIJE BILO NITI ĆE JE BITI DOK SMO OD KRVI I MESA I DOK ŽIVIMO NA OVOJ ZEMLJI, NIKADA NEĆE BITI PRAVDE ZA ONE KOJI ŽELE SLJEDITI KRISTA, ALI LJUBAV SVE OPRAVDAVA, LJUBAV JE IZNAD SVAKE PRAVDE, LJUBAV SE SVEMU NADA, LJUBAV JE ONA KOJA NAS NOSI, LJUBAV JE ONA KOJA ĆE RODITI NA KRVLJU VAŠIH NEVINIH NOVE ŽIVOTE, ljubav je ta jer od najveće sramote Krist učini najveću pobjedu, ljubav sve oprašta! U nju vjerujte, kakva pravda za našega života na zemlji!?, neće biti pravde, jedina je pravda Krist raspeti, križ njegov u koga smo uzvjerovali, jedini ponos naš! U njoj ćete naći svu snagu ljubavi i oproštenja za sve žrtve koje su vam se dogodile i u vašoj obitelji i na ovom svetom tlu i pod ovim svetim krovom. A ljubav, toliko ofucana riječ u današnje vrijeme, toliko krivo shvaćena, toliko iskrivljena sveta ljubavi naša, Kriste naš, ti nedokučiva veličino Božja, nespoznatljiva, neusporediva sa ičim što moje srce sada u materijalnom biću spoznati može... O, da bismo dokučili ono što ne poznajemo, mi moramo poći putem nespoznatog, raskrčite staze kojima nitko još hodao nije! Katolici! Ne zaključavajte srca svoja jer svijetu vas gleda, ne bojte se biti ljudi duha i proroci nova vremena u ovom mileniju koji je pred nama. Da bismo postigli ono što ne posjedujemo, moramo poći putem osiromašenja, razgolićenja, osramoćenja, mene su pljuvali i vas će, mene su razapeli – i vas će, mene su na križ proboli i vas su i još će vas jer ste katolici! Da bismo postali ono što nismo, moramo poći putem umiranja, a vi znate taj put. No kad čovjek istinski Bogu umire, onda istinski Bogu i oprašta i čovjeku i zločincu. Ovo govorim svima, tko god želi ljubiti život, tko god želi gledati u budućnost i rađati djecu za novi milenij u koji smo upravo zakoračili. Da bismo postali ljudi ljubavi, moramo poći putem patnje. Moramo. Ja zato imam veliku nadu za ovaj sveti grad Vukovar. Krv mučenika sjeme je novih kršćana. Krv svakog nevinog čovjeka, sjeme je novog života. Kristove su to riječi, to je nada u koju ja vjerujem, to je nada, to je ono zašto mi živimo. Kada ja nekoga volim, onda mi uistinu nije teško ništa učiniti, apsolutno ništa. Kada ja nekoga volim, majko moja i oče moj, kada ti je dijete bolesno, pa se po noći ustaješ i činiš to iz ljubavi, ma je li ti teško? Je li to nazivaš patnjom? Ma dragi patnički narode i Vukovare sveti, ma kada volite domovinu i svoje sveto ognjište, pa ste ga branili, vi ste to činili jer ste ga voljeli! Nemojte se sramiti te ljubavi! To vas drži na životu i to će vas držati dok ste živi. Kada nešto ili nekoga volimo, nije teško učiniti ništa za osobu koju volimo. Kada volim narod svoj i dom svoj – isto je. Kada volim domovinu svoju – isto je. Nema veće ljubavi nego dati život svoj za čovjeka, bilo kojeg čovjeka – i za neprijatelja! Papa Ivan Pavao II., o velikom jubileju često je govorio o čišćenju pamćenja! No, našto je mislio taj veliki čovjek? Na što je Papa mislio!? Ma mislio je na čišćenje od zla! Očistite srca svoja od zla, od mržnje, od gorčine, od neopraštanja, od opačina, od prevara, od lopovluka, od laži, od bludništva, od svakoga zla! Nije mislio da zaboravite križ Vukovara! Čime da se ja ponosim u ovom novom mileniju, čime da se ponosimo, rekao je sveti Pavao, do li križom gospodina našega Isusa Krista!? Dal da zaboravim križ Gospodnji? Najsramotnija smrt onog vremena bilo je Krista objesiti na križ! Zašto ga pamtimo, zašto ga spominjemo već dvije tisuće godina, znate u kojoj smo danas!? Zašto? Ne misli Sveti Otac da zaboravimo, da zaboravimo križeve naših nevinih, ne! Sveti otac misli da olakšamo srca svoja, da zaboravimo svako zlo, svaku gorčinu – na to on misli! Da nam srca olakšaju, da se više volimo, da si možemo oprostiti, da budemo više ljudi. To što je Papa rekao, to na što nas Sveti otac poziva, pogađa danas u srca naših religioznih i nacionalnih identiteta, identifikacija, koje su se ponekad znale pretvoriti i u fanatičnost i u ideologiju, a onda prouzrokovati nevjerovatne zločine! NE DAJTE VIŠE MANIPULACIJE! JER LJUDSKO SRCE KOJE LJUBI, TO ĆE LJUBITI SVAKOG ČOVJEKA I NAD NJIM NEĆE VIŠE NITKO VIŠE MANIPULIRATI! Onaj tko uzljubi Krista živoga, taj će ga vidjeti u svakom čovjeku! Ne dajte više da nad vama manipuliraju! Ne dajte ako želite nastaviti život na ovom svetom tlu, jer tu su se prolile razne krvi, - razne krvi - , a nitko nije bio pošteđen manipuliranosti, nitko nije bio pošteđen takvoga zla! Jer neznanje je najveće zlo! Pa i u današnje vrijeme. Ali i za to Bog ima lijeka, pa kaže: «Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine.» I onom razbojniku još iste večeri obećao je raj, a gdje neće nama koji želimo putem Krista i koji se trudimo oprostiti jedni drugima. Kako dalje? Kako dalje? Kako mi je lijepo vidjeti da se ove kuće obnavljaju. Kako mi je lijepo vidjeti ovu crkvu izvana obnovljenu. Kako dalje? Nada... Nada... samo nada. Kad sam ušao u ovu crkvu, dočekao me je jedan natpis. A ovako piše na natpisu, ovako piše: Prolazniče, ne čudi se mojih kostima razasutim, moli za one koji su moje i tolike nevine kosti po Vukovaru razasuli.! Za njih molite i evo vam nade! Za neprijatelje svoje molite i evo vam snage! Ljubavlju pobijedite zlo, evo vam pobjede! Mira dajte tamo gdje je nemir, imajte snage tamo gdje je nema, imajte svjetla tamo gdje je tama, budite sol tamo gdje je gorčina...! Iskopali grobnice vaših pređa, razasuli kosti vaše... ali mi... mi imamo srce jako jer smo ljudi nade! Tu nadu sam vam došao posvjedočiti! To je nada koju samo Krist daje u srca vaša, to je nada za koju vam je živjeti jer nisu vaši mrtvi otišli zauvijek... Bog vaše ljubljene NE SATIRE, ON VJERNIMA ŽIVOT MIJENJA, A NE ODUZIMA, NEGO MIJENJA! Oni za vas mole, niste ih vi izgubili i nitko neće ostati kao sjeme na ovome tlu. Svi ćemo se mi jednog dana objeljenih haljina, jer je Božje milosrđe i srce veće od univerzuma, naći svi zajedno za stolom Gospodnjim jednoga dana, svi mi zajedno. Ali nada... ta sveta Božja nada i ta čežnja za tom ljubavlju i pravdom, za tom istinom... i kada smo kao suha kost te nas i noć zna sažaljevati, nada će nam jedina ostati, nada će nas jedina krijepiti, nipošto propast! Kakav Sudnji dan, pa Bogu je stalo da se još bilijarde i bilijarde nove djece rodi na ovoj zemlji! Život ide naprijed! Vjerujte u život, budite ljudi velikih ideala, vizionari, ljudi velika duha, budite ljudi koji će povesti ove mlade u novo, posvjedočite im da je bilo teško, ali da se može i bolje! I nikada više ovako, ne ponovilo se nikada više! Nipošto više smrt, već samo nada, svemu usuprot, nada u život, nada u bolje sutra, nada u svoj narod, nada u svakog čovjeka, nada u svoju odmovinu, nada u svoju crkvu, nada u Boga. Dopusti da bol koju sada još osjećaš možda još uvijek, ne rastužuje srce Božje jer te On sada želi ozdraviti osmjehom!. Dopusti da te Bog ozdravlja radošću i da dotakne srce tvoje i probudi nadu iznad svake nade! Dopusti da se i Bog osloni na tebe, patniče moj... Jer on želi cijelo tvoje biće – sav tvoj PAD, SMRT, NOVI RAST, PLOD, ŽIVOT VJEČNI! Slušajte svoje svećenike, slušajte katoličku crkvu vi katolici! Slušajte svoje biskupe – oni su bili otkad je hrvatskog naroda uz vas, bili su i za vrijeme ovog rata, biti će i dalje. Slušajte ih i nećete pogriješiti. Sijte povjerenje, poštenje, marljivost, radinost, suživot, ljubav, praštanje, molitvu donesite u srca svoja, molitvu u obitelj i odgajajte djecu kroz molitvu! Tada će biti i obnove, tada će biti i suživota, tada će biti i budućnosti. Sve brzo prolazi, rekao sam u Zagrebu na jednom seminaru, danas je vrijeme zaborava ali slušajte prijatelji, vi i zaljubljenici u Krista Boga živoga – kršćanstvo se bazira na memoriji: Neki se srame križa pa ga sklanjaju čak i iz javnih ustanova, mi se križa Božjega nećemo sramiti! I zato Vukovare moj, ako te zaborave, mi te zaboraviti nikada nećemo. Samo zbog jednog razloga – DA SE OVO VIŠE NIKADA NE DOGODI!!! Neka Marija majka ljubljena naša natkrili ovaj grad i vaša srca. Neka nas ona zagovara i povede u ovaj novi milenij. Svi zajedno, svi zajedno u ime života, u ime svakog čovjeka - bilo koje vjere, bilo koje nacije - u ime ljubavi. Amen. prenijeto sa: http://radujtesenarodi.blogspot.com/2008/08/sudac-u-vukovaru.html

- 20:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #

08.03.2009., nedjelja

Esej o ljubavi - vlč. Zlatko Sudac

Moja obitelj je tradicionalna kršćanska obitelj. I točno ta tradicionalnost je za mnoge ljude prepreka do iskustva življenja. Dolazio bih u crkvu tješeći se da znam i volim Boga. Tada sam shvatio da to nije ljubav nego navika. Potom sam se upitao želim li biti osoba koja je voljena (od drugih) iz navike? Kako se Bog osjeća kada ga volimo iz navike!? Shvatio sam da je ljubav prema Bogu nešto što je živo i originalno, nešto ukorijenjeno u dubinama našeg bića, nešto što mijenja naš život i što nam daje moć nositi svjedočanstvo drugim ljudima. Voljeti Boga u sadašnjem trenutku, biti živ sada, ne u budućnosti ni u prošlost, živjeti svaki korak onako kako Bog želi, biti božji glasnik, to je nešto što se uvijek budilo u meni. prenijeto sa: http://radujtesenarodi.blogspot.com/2008/08/esej-o-ljubavi-vl-zlatko-sudac.html Određena avantura za Boga. vlč. Zlatko Sudac OZNAKE AUTENTIČNE LJUBAVI Što je to ljubav? Koje su odlike istinske ljubavi? Kako je malo onih koji istinski osjećaju i znaju što je to ljubav. Toliko se danas spominjanje te riječi izobličilo, da je malo onih koji osjećaju i žive ljubav. Što je ljubav? Pogledajmo sunce. Sunce sije i grije. Pogledajmo more. Pogledajmo prirodu u svoj njezinoj veličini. Ona jednostavno jest. Cvijeće jednostavno miriše. Nepristranost Jedna od najvećih odlika ljubavi je nepristranost. Sunce sije nad dobrima i zlima.»Budite savršeni kao što je Otac vaš savršen». Može li drvo reći: pustiću svoju hladovinu dobrima, a uskratit ću je zlima? Drvo jednostavno daje to što jest. Baca hladovinu i na onog koji će ga posjeći. Kad bismo uspjeli održati tu odliku nepristranosti i prestali dijeliti ljude na dobre i zle, na svece i grešnike, uvidjeli bismo srcem da nitko ne griješi jer zna da griješi. I sam Gospodin na Križu oprašata: «Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine» i to je ljubav. Druga velika odlika ljubavi je njezina sloboda. Drvo te pušta da budeš slobodan i cvijeće i sunce te puštaju da budeš slobodan. Jesi li ikad osjetio da cvijet miriše i želi privući tvoju pažnju? Miris toplina sunca, kiša, priroda, kao i ljubav, jednostavno postoje i bez svog objekta. S pravom se kaže: ako čovjek uzima ženu zbog vrijednosti miraza kojeg ona donosi sa sobom, on ne ljubi tu ženu. Ali, da li vi ljubite kad se družite samo s onima koji vas emotivno i osjećaju, a druge ne prihvaćate? Je li to ljubav? Javlja li se ljubav kad se pojavi neki objekt ili ona jednostavno jest? Je li vam ikad bilo teško pri srcu kad ste vidjeli sječu šume negdje daleko, iako od te šume nećete imati koristi? Ili kad ste gledali nevino osuđene, iako ih ne poznajete? Jeste li ikad maknuli kamen s ceste da se netko ne bi povrijedio, iako nikad nećete upoznati tog čovjeka? Vjerojatno jeste. To je ljubav koja je postala vidljivom i za nju se ne traži zahvalnost jer je ljubav besplatna. Darivanje To je treća kvaliteta ljubavi, da je ona besplatna. Ne možemo je kupiti. O kad bismo se mogli osloboditi tog poriva da ovladamo drugim ljudima! Kad god je u nama prisila, tjeskoba, strah da nećemo biti voljeni, ljubav umire. Ljubav ne trpi takve osjećaje. Ona jednostavno jest. Spontanost Najveća odlika ljubavi je da ona nije svjesna sama sebe, kao što sunce nije svjesno i da grije, ni ptica nije svjesna da pjeva, ni cvijeće nije svjesno da miriše, drvo nije svjesno da baca hladovinu, tako ni ljubav nije svjesna da ljubi. Zamislite da hranite dvije - tri tisuće gladne djece. Činite to iz dobre nakane u svome srcu. Možete li se loše osjećati kad ste tako korisni ovome svijetu? Ne! Kažemo da često u životu činimo dobra djela. Činimo ih, ali činimo li ih iz ljubavi? «Dođite blagoslovljeni Oca mojega, jer sam bio gladan i dali ste mi jesti i žedan i napojili ste me i gol i zaodjenuste me». A to će oni reći: Kad smo te to, Gospodine, vidjeli i gladna i žedna i u tamnici, nismo imali pojma. Ali mi znamo. Ponekad mi pada užasavajuća misao na pamet da bi Gospodin mogao reći: «Dođite Vi blagoslovljeni Oca mojega, jer bio sam gladan, nahranili ste me i žedan, napojili ste me», a oni na drugo strani reći će: «Da znamo Gospodine». A On će njima: «Ne govorim vama, niste smjeli znati. Što želite zauzvrat dobiti kad činite dobra djela: zavrijediti nebo, zar to možete, platiti mjesto negdje gore, prisiliti Boga da vam se smiluje, trgovati s Bogom?». Čovječe, ti ništa ne moraš! Jedino što moraš jest udahnuti ovaj zrak i osjetiti se živim, jer sve je darovano od života do smrti, od Neba, od Boga. Ti ništa ne moraš. U tome je naša najveća zabluda. Ja nešto moram. Kad shvatite da se ništa ne mora, tada će se pojaviti ljubav, jer ako se ništa ne mora, ljubav se jedino mora. Sreća Pokušamo to razumjeti. Ako želimo živjeti sretno, tada ne možemo živjeti bez ljubavi. No ona će se javiti u vašem srcu kada najmanje očekujemo, jer se nju ne može planirati. Ona je tu, u nama. I ništa ne treba činiti da dođemo do nje. Pitate: ali zašto takav osjećaj? Zato što treba nešto odbaciti. Život je lagan. Teške su naše iluzije, naša pohlepa, ma kakvo svete i pobožne bile . Neka nam na tom putu nebeska Majka bude uzor i zagovornica, jer ona zna kako srcem do Boga . Njezino je srce uistinu majčinsko srce i najkraći put do našega Gospodina. (Esej o ljubavi vlč. Zlatka Sudca preuzet je sa seminara održanog časnim sestrama u Splitu lipnja 1999. godine) prenijeto sa: http://radujtesenarodi.blogspot.com/2008/08/esej-o-ljubavi-vl-zlatko-sudac.html

- 15:05 - Komentari (13) - Isprintaj - #

07.03.2009., subota

Sučeve muke

Danas sam čitala svjedočanstvo fra Joze Grbeše koje je navodno on napisao da je prisustvovao kad je vlč. Sudac proživljavao Kristovu patnju i krvario - nešto nadnaravno i grozno (to da je to grozno je moja subjektivna prosudba). S obzirom da je to svjedočanstvo dospjelo meni u ruke na fotokopiranom papiru, neisprintanom s neta s neke vjerske stranice, već kao da je netko to pretipkao tko zna od kuda zanima me zna li tko da li je to istina da je fra Jozo Grbeš to navodno vidio? Jel tko to čitao gdje?! Evo što sam našao u svojim datotekama o Zlatku Sudcu, nekoliko čuda koji su se dogodili u americi 1999 godine kod hrvatskih svećnika koji su ga ugostili: Svjedočanstvo jednog događaja fra Jozo Grbeš UVOD Vlč. Zlatka Sudca sam upoznao u listopadu 1999. kada je držao seminar u našoj župi sv. Jeronima. Došao je tada zajedno s mojim dragim prijateljima Milkom i Jackom Ricov. Postali smo prijatelji, čini mi se odmah, istog trenutka susreta na uzletištu. Bio je s nama pet dana, održao izvanredan seminar i ostavio trajne pečate. Zlatko je ponovno k nama došao 4. siječnja 2001. Cilj njegova dolaska je učenje engleskog jezika. Upisali smo ga na DePaul University gdje uči jezik. S nama treba ostati do kraja veljače. Ubrzo nakon njegova dolaska dogovoreno je da održi jedan seminar u New Vorku. Prije odlaska na seminar posjetio je jednog bolesnog čovjeka ovdje u Chicagu, Zvonku Vučića. Njegova kćer Anna je prevodila prvi seminar na engleski jezik u našoj župi, te je s grupom Amerikanaca ljetos putovala na seminar u "Betaniju" na Mali Lošinj. Zvonko se razbolio odjednom, rak je zahvatio veliki dio tijela i bio je u bolovima. Zlatko je otišao k njemu, ispovijedio ga, dao mu sakramenat pomazanja i razgovarao dugo s njim i s obitelji. Po svjedočanstvu Zlatkovu to je bilo izvanredno iskustvo. Zvonko je postao novi čovjek koji je samo molio kao i svi oko njega. On je rekao Zlatku da je spreman posvjedočiti o svemu što mu se dogodilo na jednom seminaru. Bili smo stalno u kontaktu s obitelji i molili se. Zlatko je otišao u New York održati seminar 2., 3. i 4. veljače zajedno s Annom Vučić koja je prevodila seminar na engleski jezik. Na sam dan seminara, u 12 sati, u petak 2. veljače, Anin otac Zvonko je preminuo. Ana je otišla u newyorkšku crkvu i molila i pitala Gospodina što učiniti. Odgovor je stigao brzo: majka je zvala iz Chicaga i rekla Ani da ostane na seminaru i da dođe doma tek u nedjelju jer će tada otac biti izložen u Funeral Home (mrtvačnici, napom.). Tako je i bilo. Seminar je održan, Zlatko je spomenuo Zvonku, njegov (radi koliko je moguće potpune vjernosti donosim nepromijenjene i najsitnije greške, napom.) kćer Anu koja je ostala ipak na seminaru. Za Zlatka je to bio znak da je i sam Zvonko tu i da svjedoči ono što je obećao. Bio je to događaj pun radosti i emocija. Ana se vratila kući u Chicago u nedjelju prije podne, jer je otac bio izložen od 2 do 9 popodne. Ja sam otišao na uzletište "Midway" po Zlatka navečer u 8 sati. Zrakoplov je sletio na vrijeme i odmah smo s uzletišta otišli kući, u župu. Ovo spominjem zbog slijedećeg događaja. Sutra u ponedjeljak, 5. veljače Zlatko, fra Jozo Grubišić, župnik i ja smo otišli na sprovodnu misu za pok. Zvonku. Na misi je sudjelovalo fra Slavko, kustos, te mnoštvo naših hrvatskih svećenika u prepunoj crkvi svijeta. Sve je bilo lijepo. Fra Nikola je propovijedao divno, a na kraju mise Zlatko je rekao par riječi o pok. Zvonki, njegovoj dobroti, njegovoj vjeri, njegovoj želji da svjedoči pred tisućama ljudi. I onda je Zlatko dodao, "iako je on taj dan umro, tog petka je došao na seminar. Njegova kćer Ana je ostala na seminaru svjedočiti i prevoditi." Bile su to snažne riječi uza sve ostalo što je Sudac rekao. I narod i svećenici su plakali. Misa je zvaršila. Mi smo otišli doma. Obitelj je otišla na groblje, pokopala oca i prijatelja, vratila se na ručak, te onda doma. Kada su stigli doma, počeli su o svemu razgovarati. Slijedeće jutro jedna rođakinja je rekla: "Konačno sam shvatila tko je ono bio u mrtvačnici i molio nad Zvonkom i pozdravljao se s Anom... pa to je onaj svećenik što je došao na misu..." U tom času je Anina tetka rekla kako on uopće nije bio u mrtvačnici. Žene su ostale skamenjene. Naime, nekoliko njih je reklo kako ga je vidilo u mrtvačnici, no on tu nije mogao biti, jer je bio u NY (New Yorku, napom.). Ja sam osobno tome svjedok, jer sam ga podigao s uzletišta i odveo u našu župu sv. Jeronima. U MRTVAČNICI DAKLE NISMO BILI! Kada su ti ljudi shvatili ustvari što se dogodilo, nastao je plač, stres, panika, jedno čudno stanje za sve njih. Mnogi od njih su rekli kako na misi nisu mogli gledati vlč. Sudca, jer su osjećali kako on vidi kroz njih, vidi sve... Sudac je na to rekao kako "Oni ne mogu u mene gledati ne zbog mene, nego zbog svojih grijeha." Kada je Zlatku sve ovo ispričano, on je potvrdio da je to u stvari bila bilokacija, dakle da je odjednom bio na dva mjesta, da se u Duhu našao na spomenutom mjestu. Vidio je ljude, opisao je točno u detalje lijes, gdje su stajale slike, cvijeće, što je pokojnik imao na sebi, kakva je to bila prostorija itd. Svi smo ostali zapanjeni, jer on jednostavno to nije mogao znati. Ove detalje je i sama Ana potvrdila Zlatku na telefon oko 5:45 sati, u utorak, navečer, 6. veljače. Zlatko je slušao i potvrđivao. Nakon toga je rekao: "Dosta, sve razumijem, čut ćemo se poslije. Dođi k nama ovdje i sve ispričaj." Spustio je slušalicu. Zlatko je otišao nakon toga u svoju sobu. DOGAĐAJ Da podsjetim, Sudac je ovdje kod nas već više od mjesec dana. NI JEDNOM ja nisam ušao kod njega u sobu. Uvijek smo razgovarali na doljnjem katu, u blagovaonici, sobi za dnevni borak ili u mom uredu. Ja nisam nikada imao potrebu otići gore. Kada sam nešto trebao zvao sam ga odozdo te bi se on javio. Te večeri, ja ni sam ne znam zašto sam otišao k njemu u sobu. Bili smo razgovarali da će Ana doći i posvjedočiti nam sve ovo gore napisano i da ćemo zvati fra Slavka, kustosa i fra Marka Puljića (koji je ovih dana došao iz Michigana na sastanak) da budu s nama. Međutim kada sam ja došao k njemu u sobu oko 6:10 navečer, on je drhtao, krvario, bio je u nekoj muci. Budući da smo prijatelji, zvali smo jedan drugog "Pajdo". Ja sam mu rekao: "Pajdo, molim te smiri se. Ne boj se. Ja sam tu što god ti treba, kaži mi ako ti treba vode ili bilo što drugo za osvježit se!" On se sav previjao, nije mogao uspravno stajati, naslonio se na moje rame, plakao je jako, krvarilo mu je lice, križ mu je krvario, ruke i noge (o. Sudac je stigmatiziran i ima križ utisnut u čelo, napom.). Kao da ga je bolio svaki dijelić tijela. Onda mi je govorio: "Pajdo, hajde ti iziđi, želim te poštediti, ne želim da vidiš tu moju muku." Nisam razumio o čemu govori! Onda se opet naslonio na moje rame i plakao. Odjednom u tisućinkama sekunde, ja ne znam kako, on je zavšio na podu, do izlaznih vrata. Čudno, ne znam ni ja kako, ali ja sam se u istom času našao do njega na podu, klečeći! On je ležao na leđima, raširenih ruku te prolazio kroz užasnu patnju. Glava mu je poprimala nekakav čudan čudesan izgled, pun boli, kosa je sva bila razbacana, lice krvavo, popljuvano, usta su bila kao "razvaljena", užasno raširena, oči "izvaljene", s pogledom negdje daleko. Ja sam vidio ljudsku bol, patnike i bolnice, ali ovako nešto ni blizu, sve boli zajedno koje sam u životu vidio nisu deseti dio ovoga. Njegova glava je sličila na Kristovu. Ja sam konačno shvatio da on doslovno proživljava Kalvariju, Kristovu muku od prije 2000 godina. Njegove ruke su bile maksimalno raširene, prsti skvrčeni puni boli koje su se okretali i izvrćali na sve strane. Dobio sam dojam da ne može podići ruke, riječ je o prikivanju na križ, njegove noge su prolazile kroz užasnu patnju iako nisam posvećivao pozornost donjem dijelu tijela. On je sav drhtao, plakao, znoj iz kose i čela je bio kao velike kaplji kiše ili snijega. Onda ga je uhvatio hropac, teško disanje, duboki uzdasi, krikovi, jauci... sve to kao posljedica užasne boli. Ja nisam nikoga drugoga vidio u sobi, nisam vidio treću osobu ili osobe, ali je muka bila tako jaka da sam mislio da ga tisuće ljudi tuku, mlate, pribijaju. Bojao sam se da će udariti glavom u pod, pa sam cijelo vrijeme njegovu glavu držao na svojoj ruci. Kada sam vidio patnju, grčevitu patnju na njegovoj ruci, odnosno rukama, onda sam ga držao za ruku. On me je tako stisnuo da sam mislio kako moja ruka i sve kosti na njoj pucaju. Onda se odjednom propinjao. Tijelo mu je išlo negdje gore, propinjalo se u luk, dok je glava ostala na podu na mojoj ruci. Ja sam dobio dojam kao da ga netko s leđa tuče, kao da ga netko nečim užasnim udara pa on pokušava to izbjeći, propinjući se sve više. Bio je savijen. Možda najbolja usporedba su atletičari koji pregibaju tijelo (kad prave most) u vježbama za nastupe. Sve ovo vrijeme on je krvario, znojio se, a lice kao da nije bilo njegovo. Ako smijem uspoređivati, onda me to jako podsjećalo na jedan film o Isusu u kojem je prikazana Isusova agonija na križu. Taj izgled glave neću nikada zaboraviti, tu patnju u njegovim očima neću nikada smetnuti. Rane (stigme, napom.) koje je on zadobio prije nekoliko mjeseci su krvarile. Odjednom, ja ne znam kako, kao opet u dijeliću sekunde, on se našao na sredini sobe, na koljenima sav čučnut savijen. Ja sam se ponovno našao odmah do njega. Kako? Ne znam! Činilo mi se kao da ga netko po leđima tuče, nečim strašnim, pa on pokušava umanjiti bol. I tada je bio jak hroptac, užasno teško disanje, uzdasi od kojih se ledi krv u žilama, presavijanje koje ja ne mogu opisati jer tu patnju nemam s čim usporediti. Nakon toga odjednom, kažem odjednom, jer ja nisam shvatio kako, on se našao ponovno na podu na istom mjestu. I njegov prvi pad na pod, i ovo drugo mjenjanje stava činilo mi se kao da se radi o dvije dimenzije, kao da postoje dva čovjeka, sad je jedan ovdje, a drugi ondje. Dok jednog gledam drugi nestaje. Ne znam. Ja sam slijedio te njegove pokrete, ali slijedio u tisućinkama sekundi. Kako? Ne znam! Onda je na podu bila ista patnja. Moram reći ovu važnu stvar. Iako ja sebe smatram jako racionalnom osobom, ali ujedno i dosta emocionalnom, (nije mi teško zaplakati kad odlazim u bolnice i viđam ljudsku bol, posebice kada je netko blizak), u ovim trenucima ja nisam bio tužan, ja nisam osjećao gorčinu, tugu, bol, ja sam osjećao jedan veliki mir koji me potpuno preplavio. Taj mir duše i sada osjećam u sebi kao neku baštinu toga. To je mir koji ne može opisati niti jednu ("jednu"je greška u tipkanju; pravi smisao se dobiva ako se zamijeni sa "jedna", napom.) drugu (greška, ispravno: "druga" napom.) radost koju sam u životu imao. Ubrzo nakon patnje, Zlatko je KLONUO, glava mu je jednostavno pala preko moje ruke, njegove ruke su klonule kao mrtvačke, tijelo se smirilo i gotovo ukočilo. Nije se micao ni čim, niti pokazivao znake života. Ja sam shvatio to je SMRT. On je preda mnom bio MRTAV ČOVJEK. Potpuno zamro. Nije bilo nikakvih znakova života. Tek tada mojom glavom je prolazilo tisuću pitanja, što sada, kako sada, što će sada biti, što će reći njegov biskup, Crkva, fra Slavko, kustos, fra Jozo, ljudi, Chicago... ne znam, ne mogu sve spomenuti što je prolazilo mojom glavom u tim trenucima. Htio sam zvati fra Jozu, ali sam u tom trenutku, dok sam gledao njegovo mrtvo tijelo, provjeravao njegov puls na šakama i dok se ništa nije micalo, ja sam stavio svoju ruku na njegovo srce želeći vidjeti da li je živ. Tog trenutka ja ne znam, da li sam ja fizički osjetio, dotakao i osjetio da je on ipak živ, ili je to bio moj unutarnji osjećaj. Ne znam, ali sam shvatio da je živ! Smrt je trajala otprilike ne više nego dvije minute, možda i manje. U trenucima dok sam ja još prevrćao po glavi što će biti, on je pomakao glavu na mojoj ruci. Dakle, shvatio sam ŽIV JE. Bio sam neopisivo radostan! Neopisivo! Ja sam cijelo ovo vrijeme klečao. Onda je on opet u jednom brzom času našao se na drugom dijelu sobe. Ja sam bio odmah do njega. Sjedio sam ispuženih nogu na podu. Tada se on okrenuo prema meni, naslonio svoju glavu na moju ruku i nogu i brzo, vrio brzo izgovarao riječi molitve. Meni su one zvučale hebrejski. Nakon toga nastavio je jako brzo ponavljati riječi "Totus Tus" (greška, ispravno je: "Totus Tuus", napom.), što na latinskom znači "Sav tvoj". To je ponavljao tako brzo da ja ne mogu imitirati, kao da ste radio vrpcu stavili i onda ju ubrzali. Kada je to završilo, on se uspravio, ja sam mislio da se povratio potpuno u prijašnje stanje. On je klečao i ja sam klečao. U tom času sam mu rekao: "Zlatko, molim te blagoslovi me!" On je počeo moliti nada (mnom, napom.) "Prijatelju, neka te Bog blagoslovi i čuva, da ti snage, daruje ti..." Taj predivni blagoslov je trajao sigurno oko dvije minute. Nisam ga u stanju ponoviti! Zatim je on kao sjeo na pod, otvorio oči i pogledao me rekavši: "Pajdo, pa zar si ti sve ovo vrijeme bio ovdje?" Ja sam mu odgovorio potvrdno. On je počeo plakati, jako je plakao. Onda je rekao ono što je rekao na početku, što ja tada nisam mogao shvatiti: "Pajdo moj, ja sam te tjerao van, a ujedno sam molio i želio da ostaneš, da ima netko sa mnom podijeliti tu bol." Plakali smo zajedno. Tada me on upitao koliko je sati. Bilo je negdje oko 6:45. Ciieli ovaj dopađaj koji sam opisao trajao ie otprilike 15-20 minuta. Nakon toga Zlatko je plakao, zagrlio me i govorio da je to sve zbog njegovih grijeha, da ga Bog zato stavlja na kušnju, daje mu patnju. Ja sam govorio suprotno, dugo smo razgovarali o tome. On je želio ispovijed. Noge i ruke i križ su mu i dalje krvarile. Križ, čelo i njegova kosa imali su jedan predivan miris, miris kao ulja, smirne, tamjana, cvijeća, biljki, odnosno svega toga zajedno. Bijaše to jedan predivan miris. Ostavio sam ga sama, rekao je da će malo doći k sebi i odmah sići dolje k nama. Sišao je dolje i sjedio sa mnom i s fra Jozom. Uskoro je došla Ann Vučić. Sjedili smo. Ja sam mu rekao kako je dobro da se malo oprao i očistio. Na to on kaže: "Nisam se uopće prao nakon što si ti izišao iz sobe. Nisam išao u kupaonicu." Ja sam ostao šokiran, jer znam kako mu je bilo lice, čelo, obrazi... prije nekoliko minuta. Sjedili smo tu noć dugo, dugo, pričali o događaju, a Ana nam je potanko ispričala sve ono što sam naveo u prvom dijelu teksta. ZAKLJUČAK Gore spomenuti događaj ostavio je izuzetan pečat na moj život i posebice na moje svećeništvo. Iznad svega to su milosti kojih se ne osjećam nimalo dostojan. To se sve dogodilo 6. veljače, na uočnicu 8. godišnjice mog svećeničkog ređenja. Bit ću radostan ako ovo kratko svjedočanstvo i onima koji ga budu čitali bude inspiracija za bolji život Ljubavi i bližeg zajedništva sa Spasiteljem koji je pretrpio užasnu bol za sve nas. Da je ovo gore Istina i samo istina, svjedočim svojom dušom, svojim svećeništvom i patnjom Kristovom koju sam uživo vidio. Fra Jozo Grbeš U Chicagu, u župi Sv. Jeronima, na 8. obljetnicu mog svećeničkog ređenja, 7. veljače godine Gospodnje 2001. P.s. Svjedočanstvo predano: 1. Fra Slavko Soldo, kustos hrvatskih franjevaca za Ameriku i Kanadu 2. Biskup krčki, Valter Župan (biskup vlč. Sudca) Dodatak: Moram dodati da sam nekoliko tjedana nakon ovog događaja zamolio jednog prijatelja Amerikanca da mi u Chicagu pokuša pronaći smirnu, dakle ulje kojim su Židovi uobičajeno pomazali svoje pokojne. Ivanovo evanđelje o tome govori ovako: "Josip iz Arimateje donese smjesu oko sto litara smirne i aloje. Tada uzeše Isusovo tijelo te ga, prema židovskom običaju sahranjivanja, obaviše paltnom s mirodijama..." (Iv 19,39-40). Prijatelj mi, Amerikanac nakon puno traganja pronašao je trgovinu u kojoj je našao smirnu i donio je u jednoj boci! Zanimljivo: NJEN MIRIS BIO JE APSOLUTNO ISTI MIRISU KOJIM JE MIRISALA ZLATKOVA GLAVA TE NOĆI NAKON MUKE! prenijeto sa: http://radujtesenarodi.blogspot.com/2008/08/sueve-muke.html

- 12:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #

05.03.2009., četvrtak

Ljubav,Zlatko Sudac

Što je ljubav o kojoj sveti pisci i sam Isus progovara? Kako je srce današnjeg čovjeka potrebito ljubavi, a kako je malo onih koji istinski znaju i osjećaju što je ljubav. To se iskrivila i u praksi izvitoperila ta riječ, da je malo onih koji istinski osjećaju i žive ljubav. Što je ljubav? Pogledajte sunce. Sunce sije, grije. Pogledajte more. Pogledajte prirodu u svojoj veličini. Ona jednostavno jest. Cvijeće, cvijeće jednostavno miriše. Jedna od najvećih odlika ljubavi je nepristranost. Sunce sije i nad dobrima i nad zlima. Kiša natapa zemlju i dobrima i zlima. ''Budite savršeni kao što je Otac vaš savršen''. Da li može drvo reći: pustit ću svoju hladovinu dobrima, a uskratit ću je zlima. Drvo jednostavno daje to što jest. Baca hladovinu čak i nad onoga koji će ga posjeći. Kada bismo uspjeli dobiti tu odliku nepristranosti i prestati dijeliti ljude na dobre i zle, na svece i grešnike. Uvidjet srcem čistim da grijesi ne nestaju. Nitko ne griješi, jer zna. ''Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine''. To je ljubav. Druga velika odlika ljubavi je njezina sloboda. Drvo te pušta slobodnim. Cvijeće te pušta slobodnim. Sunce te pušta slobodnim. Jesi li ikad čuo da cvijet miriše i želi privući tvoju pažnju. Miris, toplina sunca, kiša, priroda kao i ljubav jednostavno postoje bez svog objekta. S pravom kažemo: ako čovjek uzima ženu po količini miraza kojeg ona donosi u tu kuću, da on ne ljubi tu ženu. I s pravom to tvrdimo. Ali da li vi ljubite kada se družite ili kada budete samo s onim osobama koje vas emotivno osjećaju, a s drugima ste arogantni? Je li to ljubav? Da li se ljubav javlja kada se javi neki objekt ili ona jednostavno jest? Jeli vam kada bilo teško u želucu kada ste vidjeli sječu šuma negdje daleko iako vi od te šume nećete imati velike koristi? Ili kada ste gledali nevine kako trpe, iako ih ne znate? Jeste li ikad maknuli kamen s ceste da se netko ne bi povrijedio? Iako nikad nećete upoznati tog čovjeka. Vjerojatno jeste. Tada je bila ljubav i pojavila se na površini. I ne tražite zasluge za to, jer je ljubav besplatna. Što je treća kvaliteta ljubavi? Besplatna je. Ne možete je kupiti. Kada biste se i vi i ja uspjeli osloboditi te tjeskobe da ovladavamo drugim ljudima. Shvatite, kad god je u vama prisila, tjeskoba, strah da ne budete voljeni, kontrola nad vama, ljubav umire. Ljubav ne trpi takve osjećaje. Ona jednostavno jest. Najzadnja i najveća kvaliteta ljubavi je ta da ona nije svjesna sama sebe kao što sunce nije svjesno da grije, ni ptica nije svjesna da pjeva, ni cvijeće nije svjesno da miriše, drvo nije svjesno da baca hladovinu, tako ni ljubav nije svjesna da ljubi. Zamislite da hranite dvije – tri tisuće gladne djece. Činite to iz dobrog poriva u svome srcu. Da li se možete loše osjećati kada ste tako korisni ovom svijetu. Ne. Kažete da često puta u životu činimo dobra djela. Činimo ih. Ali da li to činimo iz ljubavi? ''Dođite blagoslovljeni Oca mojeg, jer sam bio gladan i dali ste mi jesti i žedan i napojili ste me, i gol zaodjenuli ste me. A što će oni reći: Kada, kada smo te to Gospodine vidjeli i gladna i žedna i u tamnici, kada, nismo imali pojma. Ali mi znamo. Ponekad mi pada užasavajuća misao na pamet da bi Gospodin mogao reći: Dođite vi blagoslovljeni Oca mojeg, jer sam bio gladan nahranili ste i žedan napojili ste me, a oni na toj strani reći će: Da, znamo Gospodine. A on će njima: Ne govorim vama, niste smjeli znati. Što želite zauzvrat dobiti kada činite dobra djela: zavrijediti nebo, zar to možete, platiti mjesto negdje gore, prisiliti Boga da vam se smiluje, trgovati s Bogom? Čovječe ti ništa ne moraš. Jedino što moraš je udahnuti ovaj zrak i osjetiti se živim, jer sve je darovano od života do smrti, od neba do Boga. Ti ništa ne moraš. U tome je naša najveća zabluda. Ja nešto moram. Pritajena oholost. Ja ništa ne moram. Kada shvatite da ništa ne morate, tada će se pojaviti ljubav, jer ako ništa ne mora, ljubav jedino se mora. Pokušajte to razumjeti. Želite živjeti sretno. Ne možete živjeti bez ljubavi. Ali ona će se javiti u vašem srcu kada najmanje očekujete, jer se nju ne može planirati. Ona je tu, u vama je. I ništa ne trebate činiti da dođete do nje. Pitajte: Ali zašto onda toliki osjećaji? Zato što nešto trebate odbaciti. Život je lagan. Teške su naše iluzije, naše pohlepe ma kako svete i pobožne bile. Neka nam na tom putu nebeska Majka bude uzor i zagovornica, pomoć i utjeha, jer ona zna kako srcem do Boga. Ona je uistinu majčinsko srce i najkraći put do našeg Gospodina. Amen. prenijeto sa: http://www.zajednickim-snagama.blog.hr/

- 14:34 - Komentari (11) - Isprintaj - #

01.03.2009., nedjelja

MOLITVA OBRAČENJA KOROIZME

- 20:54 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Uskrsna poruka vlč. Sudca

- 15:10 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.