don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi

30.06.2010., srijeda

Božji internet

Civilizacija dvadeset prvog stoljeća sa svojim sve razvijenijim tehnologijama, Bogu hvala, omogućila je da ljudska znatiželja može »zaviriti« u svaki kutak zemaljske kugle, pa i svemira skoro. Omogućila je i da ljudi mogu međusobno komunicirati slikom i zvukom, te ostati u vezi čitav dan ma koliko bili miljama i kilometrima udaljeni. Prva asocijacija na sve izrečeno bila bi da je to omogućio internet. Točno. Promatrajući na istoj liniji odnos čovjeka i Boga, sve je ipak puno lakše, jednostavnije i ne zahtjeva pretjerani trud, a kamoli znanstvena istraživanja ili milijunska ulaganja u razvijanje preciznih vrhunskih aparata. Dovoljno su sklopljene ruke, malo volje, klecalo, klupa, crkva, katedrala, kapelica, krunica, molitvenik, Biblija, misa, a ponekad čak ni to. Moliti se može u hodu, na poslu, brodu, avionu, krevetu, u moru, pod morem, na planini, u polju, u svim mogućim i nemogućim situacijama gdje se ljudska duša - koja želi susresti Boga - nalazi. Stupiti u kontakt s Gospodinom, dakle, može se bilo kada, bilo gdje - svaki tren - neovisno o uvjetima, nema ograničenja ili nedostupnosti. On je uvijek dostupan i spreman za čovjekovu molitvenu »internetsku«, s Njegove strane vjekovima otvorenu vezu. Dakako, i za to je potrebna svojevrsna pretplata, odnosno pokazati Bogu, iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan, koliko je komu do njega stalo, kao što je potrebno redovito i na vrijeme plaćati internetsku pretplatu. Samo što kod Isusa Krista nitko ne gubi dragocjeno vrijeme kada provodi s Njime sate i sate, za razliku od bespotrebnog i često ničemu korisnog buljenja u kompjutorski monitor i »olujno more interneta« bez kraja i konca. No, da bi se povjerovalo u ove riječi treba ih, prvotno, provjeriti osobnim iskustvom i uvjeriti se kao što su se uvjerili i životom posvjedočili mnogi sveci, blaženici, sluge Božje, ali i obični ljudi, susjedi, iz ulice, zgrade, sela i mjesta. Otkriva ih njihova riječ, djelo, primjer i životni stavovi. To su ljudi koji se svakodnevno »konektaju« i surfaju Božjim internetom. P. S. Uputa za korištenje: Božji internet nije virtualan. On je životvoran i konkretan. Ne izaziva ovisnost, već životnu radost. Ima izvrsnu »tražilicu« vječnoga života i »antivirusni program« protiv ljudske grešne naravi. Provjereno kod korisnika. Ante Novak

- 11:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.06.2010., nedjelja

Predanje života

O, moj Bože... moja ljubavi. Evo me u Tebi. Ne daj me od sebe. Nije ovo čas kad želim znati o Tebi, nego ja želim biti s Tobom. U Tvoj pogled srcem gledati. Živ sam u živom Tebi. Ti me hraniš ovim postojanjem. U Tvojoj šutnji moja je sloboda. Nisi me prepao pojavom. Nisi me glasom ustrašio. Nisi me gromkom riječju svezao. Već tiši od šapta i blaži od prozirna zraka Tvoj je govor mome srcu. Sasvim onostran da me ničim ne opteretiš, a opet živo tu, ispod stakla naravi. Kao svjetlost, sobu daha moga obasjavaš i čekaš. Čekaš! Ne moju lažnu riječ, ni moje vremenito nevažno djelo. Ti čekaš moje biće... da Ti se preda. Sile kojima sam se uzeo, čekaš da popuste u meni pa da opet budem tvoj, kao u početku kad se nisam znao uzeti, ni svoj korak napraviti, niti svoj glas u odmetničkoj volji oblikovati. Sada ne znam kako se otpušta'sve ovo što sam uzeo. Kao maleno dijete što ne zna spustiti teret preda se, nego čeka da ga ja uzmem - tako stojim pred Tobom, opterećen samim sobom i ne znam se Tebi predati. O, koji li je teret ljudski život! Tko ga može nositi?! Ne zapusti me u zabludi mojoj. Presijeci čvorove kojima sam se svezao za sebe. Odveži usta srca, da ti kliču: Oče! Oče naš, koji jesi na nebesima ... I nemoj da Ti govorim, jer je laž istrošila ovaj glas i na se ga navikla. Uzmi me bez riječi glasne. Čuj srce moje. Uzmi me, Oče. Uzmi me u naručje svoje i oprosti ... sagriješili veoma mnogo. Svakim danom življenja ja Te uvrijedih. Oprosti mi bezumnost moju. Oprosti mi rasipništvo svetih moći i snaga što si ih meni dao. Oče, divno je Ime Tvoje i blagost Tvoja nema kraja. Iz daleka Ti se vraćam. Iz duboka Ti se pada pridižem. Do groba sam dogurao ja, koji sam po promislu Tvome u vječnom raju trebao biti. Evo, ne znam pred Tobom ni sjediti, ni stajati, ni ležati, ni raditi, ni spavati, ni govoriti, ni misliti. Uistinu me žalost okružuje i nemoć ispunja. Pogledaj me po dobroti svojoj i ne prezri me zbog bezakonja moga. I oprosti mi što drugima govorih o Tebi te stekoše lažan dojam kako Te savršeno poznajem. Tko Tebe spoznati može, tko volju tvoju dokučiti, tko do kraja ispuniti ono što je pravedno u očima tvojim? Nitko doli Duh Sveti u onima kojima ga daješ. Zato, ukloni me Ispred ljudi I postavi preda se da Ti se u skrušenosti srca kroz svu svoju nemoć i neznanje klanjam. Oduzmi svim ustima ime moje i zatvori ga u svoje Sveto Srce, Srce nedostupna Svjetla, vječne Svetosti tvoje. Rajko Bundalo

- 10:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Čemu strah?

Koliko danas kršćani pokazuju radost u svakodnevnom životu? Radost zbog onoga što su od Boga primili i zbog onoga što ih u konačnici očekuje pa mogu s vedrinom i nadom gledati na događaje ovozemaljskog života koliko god se ponekad činili besmisleni i beznadni? Ponekad se dobiva dojam da se životna perspektiva jednog kršćanina bitnije ne razlikuje od one jednog nekršćanina. Kako je to moguće? Jesu li se kršćani utopili u bljutavosti ovozemaljskih nesavršenosti umjesto da ih »posole« vedrinom Radosne vijesti i da im daju okus Kristove radosti koja uzdiže iznad pojavnoga i naizgled beznadnoga? Zašto se čini da je čovjek općenito skloniji u svijetu oko sebe gledati prije ono negativno negoli pozitivno? I da je više fasciniran zlom negoli dobrom? Biva li mu lakše kad vidi da njemu samom nije najteže, da se drugima događaju i veće tragedije? A opet, u svemu tome kao da nije sretniji i da si time ništa nije pomogao. Čak i kršćani postaju kritičari postojećeg stanja, ali bez vjere da se poštivanjem Božjih zapovijedi svijet može mijenjati nabolje. Ide se čak do te mjere da kad izgovori nešto pozitivno, vedro, optimistično, kuca se o drvo »da se ne urekne«. Strah i praznovjerje! Treba se zapitati: gdje su nestali kršćanski optimizam i vedrina? I povjerenje u Boga da on izbavlja iz svih nevolja i tjeskoba ako mu se čovjek preda? I Isus je »sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Ocu« (Heb 5, 7). I on je bio potresen i molio Oca da ga izbavi iz časova muke i boli (Iv 12, 27). Ali je slušao Oca u svemu, a Otac ga je uslišio. Znao je da Bog ima s njim plan i da će sve izvesti na dobro, unatoč trpljenju koje je očekivao. Zašto je onda kršćaninu teško, a ima već zalog u onome što se u Kristu dogodilo, vjerovati u bolje i biti radostan već sad, na ovome svijetu? Kakva je to Radosna vijest ako se nitko ne raduje? Strah od budućnosti nikad ne smije biti važniji od radosti sadašnjeg trenutka jer kršćanin se ima čemu nadati i ima razloga očekivati bolje sutra. I nema toga što ne može nadvladati uz povjerenje u Boga i njegovu pomoć. Patricija Brdar

- 06:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

26.06.2010., subota

strnica vel suca

- 06:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.06.2010., utorak

- 20:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #

21.06.2010., ponedjeljak

Gospodar povijesti

Nije fraza već se stvarno događa da vjernik - kada je u velikoj duhovnoj potrebi za Božjim govorom - iskusi Gospodinovu brigu i blizinu posredovanjem onih koji se uopće ne nadaju da bi o tome moglo biti riječ. Svemogući i Sveprisutni Bog očituje se kroz sugovornikove usput »prosute« riječi, geste i djela. Čini se nevjerojatnim, ali iskustva brojnih oduševljenih te riječi opravdavaju. Za sve to nema materijalnih dokaza, za nevolju radosnih i oduševljenih vjernika, a na sreću skeptičnih sumnjivaca. Za osobnu vjeru to u konačnici nije ni važno. Važno je ono oduševljenje i stopostotna sigurnost da to iskustvo ničim drugim ne može biti uvjetovano, već voljom Onoga koji neizmjerno i potpuno ljubi čovjeka koji mu je dopustio da zasije tu ljubav u srce spremno uvijek ljubiti, kao što je uostalom i On ljubio i ljubi dan-danas. Tada je razumljiv govor da su egzistencijalni problemi u očima Božjim jako maleni jer za njega je vječnost kao jedan tren, godina kao dan - jer sve će jednom ionako proći i doći na Njegovo - ili možda da koliko god se neki trudili politikantski narušiti harmoniju Njegovih zapovijedi, danih još Mojsiju, uzalud im je jer zna se tko je Gospodar povijesti. Bog je Gospodar povijesti. Njegova riječ bit će završna i neoboriva. Tko može osporiti Božje prvenstvo ili Njegovu volju da se hodi pravednim putem? Biti bez ičega, siromašan poput najvećeg prosjaka, a uzdati se u Boga i imati jasnu spoznaju koliko je svemoćan, sve brige tada prestaju, sve dvojbe nestaju, a ostaju vjera, nada i ljubav, te Put, Istina i Život. I sve to on je davno odredio hodeći prije svih kršćana zemaljskim stazama Sinovskom odvažnošću da se mora spasiti svaka duša koju On ljubi. Koliko je daleko spreman ići za čovjekovo spasenje? To se zna već dvije tisuće godina. Predao je svoj život poradi nas, uzdigao se iz ponora smrti i pokazao kako ga se može slijediti. Nije pokazao kako ga se mora slijediti. Dapače, svatko je kao »rođendanski dar« dobio slobodnu volju i mogućnost odluke »za« ili »protiv«. On je tek učinio nešto bez čega vjernik ne može. Onoga tko Ga želi slijediti, pozvao je da ostavi sve, svaku navezanost na zemaljsku sigurnost, jer On je taj čvrsti temelj i uzdanica. Bog jedino točno zna što je najbolje za svakoga. Poznaje svaki trenutak i situaciju, a pruža i sigurnost da nitko u brigama i nevoljama nije sam. Dijeli Svoju ljubav, a to ponajviše čine preko drugih, i to onda kada i ne slute da Gospodin njihovim životima tuđe živote piše. Ante Novak

- 11:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #

19.06.2010., subota

pozdrav

- 18:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.06.2010., petak

Što ću danas?

Samo ću se danas potruditi da proživim dan, a da ne pokušavam odjednom riješiti problem cijeloga svog života. Samo ću se danas brinuti o svom nastupu, bit ću ugodan u svom ponašanju, neću nikoga kritizirati, neću pokušavati druge ispravljati ili učiniti boljima... osim sebe. Samo danas bit ću sretan u sigurnosti da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom nego i na ovome svijetu. Samo ću se danas prilagoditi prilikama, a neću tražiti da se prilike prilagode mojim željama. Samo ću danas deset minuta posvetiti dobrom štivu. Kao što je hrana potrebna za život tijela, tako je dobro štivo potrebno za život duše. Samo ću danas učniti neko dobro djelo i to neću nikome kazati. Samo ću danas učiniti nešto za što nemam nikakve volje. Ako se budem osjećao uvrijeđenim, pobrinut ću se da to nitko ne primijeti. Samo ću danas sastaviti točan program. Možda ga se neću točno pridržavati, ali ću ga ipak sastaviti. I čuvat ću se da me ne svladaju dva zla: užurbanost i neodlučnost. Samo ću danas čvrsto vjerovati, makar okolnosti pokazivale suprotno, da se dobra Božja providnost brine o meni kao da inače nikoga nema na svijetu. Samo se danas neću bojati. Osobito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobrotu. Darovao mi je dvanaest sati za vršenje dobrih djela. Obeshrabrila bi me pomisao da to moram činiti cijeli svoj život. Papa Ivan XXIII.

- 13:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #

16.06.2010., srijeda

Oče naš

Može biti da je mnogima teško bilo što započeti sa Oče naš, koji ima smisla samo onda kad postoji povjerenje. A još više pustolovine leži u tvrdnji: koji jesi na nebesima. Tko može, bez daljnjega zamisliti takve stvari kao što su gore, dolje, s ove strane, s one strane. Gdje je Bog? Tko je Bog? Pitanje iza pitanja. Sveti se ime tvoje - u vremenu i svijetu, koje je od mnogih prokleto, jer patnja i nepravda, strah i užas, uzimaju sve više maha. Ali potajna želja: dođi kraljevstvo tvoje je svagdje prisutna i ako nije izrečena. Kod svih sumnja i zdvajanja molimo: budi volja tvoja, sve do krika koji se čuje kako na nebu tako i na zemlji. U svijetu vlada glad za kruhom i naklonošću koja nas prisiljava da govorimo: kruh naš svagdanji daj nam danas. Da svi ljudi budu siti, da imaju krov nad glavom i odijelo, da bude moguće biti čovjek jer zamišljena budućnost zavisi od svakog od nas. Svi smo mi grješni i uvijek iznova tovarimo grijehe na sebe i zato ostaje molitva: i oprosti nam duge naše koja je povezana sa dobrom nakanom: kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Ovaj zahtjev će za nas postati kušnja, trajna borba protiv zla u nama i u svijetu: i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Kako između nas i Boga, tako između nas ljudi. Pustolovina vjere i nade - jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove . Mi smo na putu između rođenja i smrti, a po smrti Bog prijatelj nam daruje - život. Werner Schaube

- 12:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.06.2010., četvrtak

Gledaj to Srce koje ljude toliko ljubi...

Gledam, Isuse, tvoje Srce na križu probodeno i dok pokušavam dokučiti tajnu ljubavi koja te dovela do prolijevanja i posljednje kapi krvi za spas čovjeka, razum mi ostaje bez odgovora, usne bez riječi... samo srce u samoći i tišini osjeća tajnu Božanske ljubavi! Poznaje li tvoje Srce granice darivanja? Ne bojiš li se boli zbog neuzvraćene, izigrane, povrijeđene, krivo shvaćene... ljubavi? Nisi li mogao izabrati drukčije, ljudskim očima gledano, bolje sredstvo i način iskazivanja ljubavi nego što je križ?! Ne! Ti jednostavno ljubiš i u toj ljubavi ne misliš na sebe! Tvoja ljubav ne poznaje granice, ne postavlja uvjete, nema osobnih interesa, ne bira načine svojeg izražaja. Tvoje poslanje je ljubav i to je sve što si želio: u ljubavi vršiti volju Očevu. U svakom trenutku zemaljskog života, od rođenja u hladnoći i samoći betlehemske štalice pa sve do samoće i tišine Kalvarije, tvoje srce kucalo je za čovjeka. Bio si tu, uz malene, bolesne, ranjene, ostavljene, prezrene! Imao si sluha za vapaje slijepih i grješnih, ljubavi za oproštenje i izlječenje, samilosti za neprijatelje. Nisi se bojao stati na stranu grješnih i zauzeti se za njih. Sada kad nemaš više što dati, kada su razapete ruke koje su nekada podizale klonule, tješile tužne, liječile slijepe i opsjednute, kada su dlanovi izranjeni i zakrvavljeni čavlima ljudske hladnoće i okrutnosti, kada su noge koje su koračale zemljom čineći dobro pribijene na drvu križa ti daruješ ono posljednje što imaš - SRCE PUNO LJUBAVI! Priznajem svoju nemoć! Ostajem nijema pred tvojom ljubavi! Više te ne želim niti moliti da je shvatim jer znam da to nikada, barem na ovomu svijetu i svojim ljudskim naporima neću moći postići. Jedino te molim i svim svojim bićem želim da imam udjela u tvojoj ljubavi. I sada, dok promatram tvoje Srce ... srcem mi odzvanjaju riječi koje si nekada uputio svojim učenicima i meni sada: "Silvana, možeš li piti kalež koji sam ja pio???" Ne razmišljajući previše dajem svoj pozitivan odgovor. Ali ti nisi zadovoljan njime, ideš korak dalje i ponovno pitaš: "Jesi li spremna dati svu sebe, i posljednji dio svojega srca, računajući na bol i ranjavanje koje darivanje nužno sa sobom nosi? Jesi li spremna potpuno mi darovati svoje srce kako bih ga ja mogao darovati drugima?" Usne mi tiho šapću: Uzmi sve, tebi ionako sve pripada! Nemam više snage grčevito se boriti i pod svaku cijenu željeti zadržati nešto za sebe! Želim i molim te samo jedno: da moje srce učiniš po Srcu svojemu! Moje srce pripada samo tebi! Ta to već odavno znaš, Isuse! Ispuni ga svojom ljubavlju, očisti ga od svega i svakoga što me na bilo koji način udaljava od tebe ili priječi put k tebi! Neka ono bude mjesto tvoga trajnog boravka, mjesto našeg susreta, izvor ljubavi prema tebi i svakom čovjeku. Snagom svoje ljubavi pročisti moju ljubav od svake i najmanje želje za posjedovanjem, od egoizma, straha od mogućih rana ili bojazni od darivanja do kraja, gubitka sebe. Svojom smrću na križu pokazao si mi kako ljubav nikada ne umire pa i onda kada nam se čini da je sve izgubljeno ... uništeno ... prolazno ... ljubav se poput ptice feniksa ponovno rađa iz pepela, iz smrti na novi život. Pokazao si mi kako je ljubav jača od smrti i kako joj se treba potpuno predati sve do boli. Znam, Isuse, da te nikada neću moći ljubiti savršenom ljubavlju kakvom si ti mene ljubio i kakvom me i sada ljubiš. Nikada ti neću moći uzvratiti u potpunosti ljubav ljubavlju! Ali ne želim da me moja nesavršenost u tome priječi jer ako budem čekala da budem savršena kako bih te savršeno ljubila znam da te tada nikada neću ljubiti. Primi moju ljubav, srce, sve što jesam, što želim biti i učini da između mojega ja i tvojega Ti zaživi naše mi - naša braća i sestre, moji bližnji koji će u mojoj ljubavi otkriti tebe i tvoju ljubav. I sada odlazim u svijet u koji me šalješ! Odlazim sigurna da me ljubiš i da po meni želiš ljubiti mnoge! Upuštam se u avanturu ljubavi, bez sigurnosti, kompromisa, interesa, nošena ljubavlju tvojega probodenog Srca! Tom ljubavlju želim ispuniti i zaliječiti svako slomljeno, ranjeno, razočarano, besmislom i očajem ispunjeno srce! Usliši vapaj srca kojim te molim da me učiniš oruđem svoje ljubavi! Moja snaga si ti, moja Ljubavi! S. Silvana Fužinato

- 11:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #

08.06.2010., utorak

Priroda govori o Bogu

Sve oko nas kao da govori da mora biti Netko tko je sve isplanirao i sve drži pod svojm kontrolom. Mora biti izvor rijeke vremena, mora biti čvrsta ruka koja drži željezne zakone prirode, mora biti umjetnički zanos koji je stvarao cvjetove, mora biti planer koji je svrhovito stvarao trave i životinje, muško i žensko, žeđ i vodu, glad i hranu, pluća i zrak, oči i svjetlo, uši i glas, riječ i razum, noge i ceste, krila i vjetar, brodove i more. Sve se u svemiru i u atomskom svijetu kreće savršenom točnošću. Zato možemo proračunavati, zato čovjek može znanstveno istraživati, zato se može osloniti na znakove prirode. Zamisli da se poremete zakoni - kakav bi nered nastao! Tko je sve to učvrstio? Tko se pobrinuo da vrapci imaju i zimi što jesti? Da vukovi i medvjedi zimi ne ugibnu? Da lastavice i rode odlaze u tople krajeve? Da ptice prave tako savršena gnijezda, da pčela pravi med, da se krtica skrije, da riba može živjeti u vodi? Evolucija ne tumači ništa. Nedostaje vremena za razvoj tako savršenih vrsta i organizama. Zemlja je premala da bi se na njoj sve to moglo razviti. A onda, nema prijelaznih oblika. Antropologija je otkrila da je čovjekov kostur od tri milijuna godina sličniji kosturu današnjeg čovjekla nego kostur od tri stotine tisuća godina. Ni slučaj, niti nerazumni razvoj! Nego...? Razum. Koji?... Tomislav Ivančić

- 15:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #

04.06.2010., petak

Osama i zajedništvo

Bježeći od ljudi, ne zatvaraj se u prazninu. Bježi od njihovih grijeha i zlih duhova koji ih nadahnjuju i priklanjaj se vjernom Duhu Svetome.Bježeći od ljudi, ne zatvaraj se u prazninu. Bježi od njihovih grijeha i zlih duhova koji ih nadahnjuju i priklanjaj se vjernom Duhu Svetome. Samo zato ne budi čovjek mnoštva, zabludjeli kolektivac, nego savjesna osoba koja, htjela - ne htjela, strši u ovome svijetu. Ti moraš s nekim biti, jer je srž tvoje naravi u pripadanju. Ti, kao slika i prilika Božja, prvenstveno pripadaš Božjem licu. Rođen si od lica Božjega, pa je Bog tvoj Otac. I svaki koji je od Boga rođen - tvoj je brat, tvoja sestra i tvoja majka, jer se u njihovoj naravi i ti rađaš. A od Boga je rođen svaki koji vrši volju Očevu. Stvaranjem si položen u ljubav Božju. Začećem si položen u zagrljaj oca i majke. Rađanjem si položen, ne samo u naručje majke, nego i u naručja braće i sestara, koji su od prije tebe na zemlji. U duhovno naručje još više! U molitve cijele Crkve Božje, koje stoje čvrsto svezane uz Božju Riječ: Ova se Krv prolijeva za sve ljude na otpuštenje grijeha. Sve što teče, izvor svoj ima. Rijeka ljudska iz čistog Boga izvire. I ti u njoj. Ali kako je svaki naraštaj Evinih potomaka okaljan, vječni Otac ti je u ljubavi svojoj ponudio svoje očinstvo u savršenom Kristu i svoje majčinstvo u Bezgrešnoj Djevici Mariji, a bratstvo i sestrinstvo u svim svecima i sveticama svojim. Umjesto dadilje, umjesto "tete" u vrtiću, poslao ti je anđele svoje da ti u odrastanju služe. Bježi od grešnih ljudi; srcem bježi u zajedništvo svojih nebeskih ukućana, da te grijesima svojim ovi dolje ne zgaze i raščovječe. Rajko Bundalo

- 16:14 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.