don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi
21.09.2008., nedjelja
Otac laži i pobjeda istine
|
Cathy Pearson "On je bio ubojica ljudi od početka ... On je lažac i otac laži." (Ivan 8, 44) Budući da je Korizma vrijeme duhovne borbe, bilo bi dobro upoznati našega neprijatelja. Naš neprijatelj, kao što nam govori sveti Pavao, nije od krvi i mesa, nego je duh - "vrhovništva i sile mraka na visokim položajima" - čete čijeg vođu sveti Petar opisuje kao ričućeg lava koji traži koga bi požderao. Bitka za naše duše nije bitka koja se vodi između dobra i zla kao intelektualnog koncepta, nego je to bitka aktivne osobne volje - Boga, koji je čista ljubav i vraga, koji je čista mržnja. Ova bitka bitna je za svakog od nas ponaosob, a ovo razmišljanje će i imati osobnu notu. No, na početku je važno stvoriti analitički okvir u kojem se, naizgled, slučajni napadi neprijatelja mogu otkriti i prepoznati kao dio strategije lukavog generala koji mora sebi priznati da je Isus već pobijedio u ovoj bitki. Na ovaj način ćemo moći vidjeti da su klevete i napadi - grijesi olako otpušteni i često neispovjeđeni - u stvari krajnje oružje u arsenalu smrtonosnog neprijatelja. Poznavati neprijatelja Svake godine na početku Korizme, Crkva nam donosi priču iz Evanđelja o Kristovim iskušenjima u pustinji. Novi Zavjet obiluje pričama o Gospodinovim bitkama s demonskim duhovima, koji se otkrivaju kao "legije", sa svojim vođom, Sotonom, ili Luciferom, palim anđelom. Bit zla nije puko neuspijevanje činjenja dobra. To je više mržnja prema dobru. Vrag mrzi dobroga Boga, ali je bespomoćan protiv svog Stvoritelja. A niti ne može nešto učiniti kako bi umanjio snagu anđela, čija je dobrota vječna, baš kao što je i njegova opačina vječna. Stoga on svoju mržnju usmjerava prema ljudskim bićima, čineći sve e da bi ih odvojio od milosti i vječne sreće na koju su pozvani i koju, za razliku od njega, oni još uvijek imaju prilike dobiti. Njegov cilj je osloboditi ljudski rod od svega što je dobro i spustiti ga na svoj nivo. Sotonski rat protiv dobra vodi se na dva kolosijeka. Sotona želi uništiti svaku dušu pojedinačno, želi uništiti sve što je, ili bi moglo biti dobro, a to sve zbog mržnje prema osobi, ali, također želi ukloniti tu osobu kao snagu koja se bori za dobro u ljudskoj zajednici. Ovo radi zbog mržnje prema ljudskom rodu i mržnje prema Bogu, a posebno zbog Bogočovjeka Isusa Krista, uzaludno se nadajući da će mu oduzeti pobjedu. Njegova strategija za eliminaciju neprijatelja, dobrih duša, je četverostruka: iskvariti dobre duše, mučiti ih, uništiti i diskreditirati. Svaka od strategija znači daljnje nazadovanje. A sve zajedno one pokazuju koliko su povezani atributi kojima je Krist opisao svog zakletog neprijatelja: "lažac i ubojica". 1 - Iskvariti osobu On započinje kao lažac. Baš kao što je lagao Evi, govoreći joj da jedući jabuku neće umrijeti, nego da će postati slična Bogu, tako on laže svima nama. Pokušava nas uvjeriti da ćemo biti sretniji ako jedemo zabranjeno voće - bilo da ono dolazi u obliku osjetilnih, emocionalnih, ili intelektualnih zadovoljstava, osjećaja sigurnosti, dugovječnosti - nego onda kada smo poslušni Bogu. To je svakako laž, ali vjerovati u laž nije bit grijeha. Laž nudi izbor. Niti Adam i Eva, pa tako niti mi sami, ne možemo reći da nas je zlo "natjeralo da nešto učinimo". Činjenica je da smo nasjeli da prazna obećanja. Mudrost ne nalazi prednost u neposluhu. Slabost i glupost vide u neposluhu prednost, koja je u stvari iluzorna. Sotonske prevare učinile su neposluh privlačnim, ali samo nas naša grešna sebičnost sili da odlučimo da je ono što je privlačno važnije činiti, nego biti poslušan Bogu. Budući da je postavljanje bilo čega iznad Boga bit idolatrije, nije iznenađujuće da đavao u svojim iskušenjima Krista nudi direktan izbor. S nama je suptilniji, ali cijena je ista. Krist je mogao odbiti s obzirom da mu Sotona nije mogao ponuditi ništa što bi on mogao željeti ili trebati, ali je odgovorio na način koji se može primijeniti i na nas, kojima se đavolska iskušenja mogu učiniti, a često i jesu, uistinu primamljiva: "Gospodina svog Boga ćeš slaviti i samo ćeš Njemu služiti." 2 - Ako ne možeš iskvariti, muči Zavođenje je samo prvi korak u sotonskom ratu protiv dobra. Jasno je, ako uspije u "obraćenju" svog neprijatelja, na način da duša padne na njegovo zavođenje i da se od kreposti okrene ka porocima, zadobio je prijatelja, a izgubio jednog neprijatelja. Ali zahvaljujući Božjem milosrđu, mnogi se uspiju oduprijeti zavođenju, vjerojatno ne nalazeći ništa primamljivo u zlu, te se odlučuju za ne pristajanje uz svoje prirodne porive za npr. užitkom, ponosom, ili osvetom, ako ih sve to vodi ka vrijeđanju Boga. Ako su kojim slučajem upali u grijeh, ponizno traže Božji oprost, kako bi ponovno došli u stanje milosti. Suočen s ovakvim otporom đavao se prebacuje na Plan B. Njegov modus operandi uključuje druge ljude koji zlostavljaju, ili na neki drugi način uznemiruju njegovu metu, kao npr. Judu, koji je izdao Isusa. U nekim slučajevima šalje direktno svoje demone da napadaju osobe, kao npr. brojne svece, od Ivana Vianneya, do Ivana Bosca, padre Pija. Đavolska želja za mučenjem svojih neprijatelja može se promatrati kao samo još jedna taktika lomljenja otpora i pada pod pritiskom sile. Primjer možemo vidjeti u Knjizi o Jobu, gdje đavao baca željeznu rukavicu pred Boga. Lako je Jobu služiti Bogu dok sve ide dobro. Pogledajmo što će se dogoditi kada se izmijeni situacija. Dobra osoba želi volju Božju, i što bliže stavlja svoju volju uz Božju, manje su privlačna sotonska obećanja. Zbog toga duhovna borba često postaje i fizička borba. Tjelesna bol, emocionalna tuga i tjelesna smrt dio su jedinstvenog ljudskog stanja od Pada, ali to je sve u suprotnosti s onim što razuman čovjek smatra dobrim i prikladnim sreći za koju smo svi stvoreni, i nešto je što zdrava osoba sama ne bi izabrala. Zato se đavao nada da one duše koje ne može zavesti kroz pohlepu, požudu, nepoštenje, oholost, ili neki drugi porok koji vodi prema nečenu zlome, on može zavesti na način da ih obori preko prirodne odbojnosti prema nečemu zlome, u ovom slučaju prema trpljenju i smrti. On može iskoristiti ovu averziju za izazivanje grijeha kukavičluka, nestrpljivosti, ili ogorčenosti, ili čak - na način klasičnog mučenja - da potakne neki drugi grešni izbor, kojega žrtva ne bi sama slobodno izabrala. Ali ponekad ni ovakova taktika ne funkcionira. Kao u slučaju kada đavao potiče čovjeka da zaželi stvari koje Bog zabranjuje, kada pretjerano zlostavlja žrtve nadajući se da će se one pobuniti protiv Boga. Ali te se osobe opet mogu odlučiti za poslušnost Bogu. Poslanica Hebrejima, 5, 8, nam govori da Isus Krist, "Iako je bio Sin, naučio se je poslušnosti po muci." Jer zbog njegove božanske prirode nikada nije moglo doći do neslaganja volje između Njega i Njegova Oca, nije moglo doći do situacije poslušnosti, koja podrazumijeva činiti nešto kako je zapovjeđeno, jer to znači da u protivnom to ne bi bilo tako učinjeno. Budući da je Kristova ljudska priroda bila po sebi begrešnna, njegovo cijelo srce i um i duša tijekom Njegova života na zemlji su željeli točno ono što je želio Otac, a to je situacija koja ne zahtijeva poslušnost. Iskušenja đavla u pustinji tako nisu imala nikakva utjecaja. Nisu mogla djelovati. Tako, kao što nam sveti Luka govori, Sotona ga je ostavio "do druge prilike". Sotona je tu prigodu imao u Getsemanskom vrtu. Naposlijetku dok se Isus, razmišljajući o averziji koju je iskusio prema boli i smrti, molio svom Ocu da ga poštedi trpljenja ako je moguće, ali je na kraju ipak dodao, "ne moja, nego neka bude Tvoja volja". Blažena Anne Catherine Emmerich i drugi mistici govore nam da je đavao pokušavao na razne načine dovesti u sukob volje "moje i Tvoje", Božju volju sa voljom svetaca, nemilosrdno bombardirajući s iskušenjima. Ali Otac laži nije uspio niti u vrtu, niti u pustinji. To vidimo u Evanđelju po Mateju. Tri evanđelista bilježe da je Gospodin molio u agoniji istu molitvu, ali jedino Matej bilježi izvornu molitvu i njeno ponavljanje. Kada ju je Isus ponovio, više nije bilo nesklada, nego samo "ne moja, nego Tvoja volja". Pobijedio je uz pomoć milosti, a brojni sveci su išli stopama svog Spasitelja, zadobivajući vijenac mučeništva, i izdržavajući neizmjerno zlostavljanje, koje su hrabro trpili cijeloga svoga života. Sotonska želja za mučenjem dobrih duša može se promatrati i kao iskaljivanje slijepog bijesa, bez nade da će se slomiti otpor dobre duše, a s ciljem da se te duše kazni zbog nepokoravanja njegovoj volji. Činjenica da neki ljudi uspijevaju ostati kreposni pogađa Nejvećeg gubitnika, pobuđujući u njemu zavist i prezir. Knjiga mudrosti, 2, 12-24, bilježi da je "đavolskom zavišću smrt ušla u svijet" i savršeno prikazuje njegovo stanje uma: "Postavljajmo zasjedu pravedniku, jer nas uvodi u nepriliku i protivi se našemu djelovanju... On je živa optužba naših misli, već nas njegov pogled tereti. Jer je njegov život različit od drugih; njegove su staze drugačije... Iskušajmo ga ruganjem i zlostavljanjem, da izvidimo njegovu čestitost i prokušajmo njegovu izdržljivost. Osudit ćemo ga na sramotnu smrt..." 3 - Ako ne možeš okaljati, uništi Poražen od hrabrih duša, prisiljen priznati da ih je izgubio, đavao usmjerava svoj rat prema sljedećem cilju - pravljenju štete. Ono što ne može okaljati, on nastoji uništiti. Eliminirajući svog neprijatelja tjelesno, može ograničiti djelovanje dobroga koje prebiva u pojedinoj duši, a time i moć koju to dobro može zadobiti u široj zajednici. Krist je Sotonu korio kao "ubojicu od početka". Kada se zavjera protiv Isusa počela odvijati, naš Gospodin se suočio sa svojim suvremenicima i rekao im je: "Pokušavate me ubiti... Činite posao svog oca". Poznate ubojice često potiču kontroverze oko svog porijekla. Evanđelja jasno navode da se radilo o pripremanju Isusova ubojstva. Svi sudionici, počevši od Jude, preko vrhovnih svećenika, farizeja, Pilata, rimskih vojnika, mnoštva koje viče da se razapne Isusa, svi oni imaju svoju ulogu, zajedno sa, a to je najvažnije, svakim grešnikom do kraja vremena, svakim za koga je Isus zadobio otkupljenje po cijeni Križa. Ali glavni podstrekač zavjere bio je sam Sotona. Ne treba biti stručnjak za zavjere da bi se prepoznalo da sva ubojstva, čak i ona s jednim počiniteljem, predstavljaju uspješnu zavjeru za Sotonu i njegove demone u poticanju ubojice i uništenju žrtve. No, potrebno je upamtiti da Sotona ne može niti mučiti, niti ubiti, ako mu to nije dopustio Bog zbog svojih razloga. Kao što je prikazano u Knjizi o Jobu, i kao što je Krist podsjetio Pilata, nitko na zemlji, ili ispod, ne miože imati moć nad drugom osobom, ako mu je Bog nije dao. A Bog ima svoje razloge: "Poslije kratke stege postižu velike blagodati, jer ih je Bog iskušao i našao da su dostojni Njega. Poput zlata u peći usavršio ih je kaljenjem i primio ih je kao žrtvu paljenicu (Mudr 3, 5-6). Nitko ne zna zašto Božja providnost čudnovato intervenira kako bi zaustavila brojne pokušaje ubojstva - na primjer u životu svetog Ivana Bosca, kojega je Bog štitio u njegovu apostolatu dobrih djela do stare dobi - dok je dopustio druga ubojstva kojima je u nebo poslao mučenike pogubljene u doba mladosti, kada je njihova svjetlost tek počela sjajiti. Suočeni s tom tajnom, moramo upamtiti da Bog, koji je beskrajno kreativan, stvara dobro iz zla, da je Krist pobijedio svoga neprijatelja, pretvarajući "neizbježni Adamov grijeh" u veći blagoslov, da "tamo gdje je grijeh, tamo obiluje milost". Kao što je Josip rekao svojoj braći koji su ga pokušali ubiti, "Htjeli ste mi zlo, ali Bog je to htio zbog dobra (Post 50, 20). Od Kristove otkupiteljske smrti, znamo da On dopušta, a ponekad i poziva "duše žrtve" dijeliti u otkupiteljskoj misiji Njegova vlastitog trpljenja. Usprkos Sotoninom briljantnom vodstvu, usprkos svih njegovih dobro izrađenih planova za korumpiranjem, mučenjem i uništenjem dobroga, on uvijek završava pogađajući sama sebe u papak. Kako je gorko kada on razmišlja da je svaki čin izdaje i okrutnosti koji je kulminirao u Kristovu razapinjanju, odigrao važnu ulogu u savršenom planu Nebeskog Oca za otkupljenje ljudskoga roda. 4 - Ako ne možeš uništiti, diskreditiraj Ali naš pakleni neprijatelj ima posljednju strategiju u rukavu. Dobro koje on ne može uništiti pokušava diskreditirati i tako uništiti kao poticaj za dobro u drugima. U licu Uskrsnuća - njegova konačnog poraza - đavolji rezervni plan bio je uvjeriti druge da se to nikada nije dogodilo, da je Isus šarlatan, da on nije onaj za kojega se predstavljao, da nije činio čuda kojima su svjedočili mnogi. Tragično je razmatrati koliko je samo ova drska obmana uzela maha do naših dana. Krist je upozorio svoje učenike da sluge nisu iznad svog Učitelja, te da će ono što je učinjeno Njemu biti učinjeno i Njegovim sljedbenicima. Ali je također obećao da će oni biti osvećeni na kraju: "Blaženi ste kad vas ljudi zbog mene grde i progone i o vama lažno govore sve zlo! Radujte se i veselite se, jer je velika vaša plaća na nebesima. Jer su isto tako progonili i proroke prije vas." (Mt 5, 11-12) I zaista, tijekom cijele kršćanske povijesti svjedoci smo sotonskih pokušaja diskreditiranja dobrih duša, kako bi ih onemogućio da dobrom utječu na druge ljude u zajednici. U životima svetaca nalazimo brojne primjere utemeljitelja i utemeljiteljica redova, koji su smijenjeni sa vodećih mjesta u svojim zajednicama od strane zavidne braće i sestara, koji su pogrešno shvatili njihovu kompetenciju i njihove kreposti. Nalazimo i slučajeve namjernog laganja i spletki kojima se nastojalo podmetnuti neprikladno ponašanje biskupima nakon desetljeća besprijekorne službe. Sveti Ivan Vianney, kreposni svećenik jednom je bio žrtva skandala. Istina je na koncu oslobodila svećenika, ali kao što je sam kasnije napisao, "Mislio sam da će doći vrijeme kada će me ljudi istjerati štapovima iz Arsa, da će me biskup otpustiti i da ću svoje dane završiti u zatvoru." Bez dvojbe, hvale je vrijedan čin poniznosti svetaca, koji su ponizno prihvatili napade na sebe i time prihvatili nepravedne osude. Ali iz druge perspektive, ne radi se samo o svecima žrtvama, nego i o drugim ljudima koji se nađu u situaciji da su njihovi potencijali u pomaganju drugim dušama zaustavljani. Oduvijek sam rado čitala kako je jedan od mojih omiljenih svetaca, Ivan Bosco, mukotrpno nastojao prenijeti istinu nadređenima, pa i samome Papi kada bi ili on ili članovi njegove redovničke zajednice bili lažno optuženi. Neki skandal, čak i onda kada je izmišljem, može nauditi duši. Tako može doći do gubitka uvjerljivosti, ako se radi o učitelju i vođi. Crkva ima pravo i dužnost uzvratiti. Srećom, dano joj je moćno oružje protiv Oca laži u kanonizacijaskom procesu. Đavao kao đavolji advokat - doslovno Jedna od stvari koje su me jako impresionirale kada sam se po prvi put upoznala sa slučajem blaženog Karla Austrijskoga nije bila samo činjenica da netko može postati svecem kao nacionalni vođa u moderno doba, nego to što je Crkva u stanju potvrditi i dokumentirati njegovu reputaciju svetosti usprkos đavoslkih nastojanja da ga diskreditira, i prije i nakon njegove smrti. U ovom slučaju, đavolska kampanja otišla je puno dalje od samo izoliranih lažnih pojedinačnih incidenata, koje je pretrpio sveti Ivan Vianney. To je bila smišljena agresija velikih razmjera, koja je započela odmah nakon što je Karlo postao vladar Austro-Ugarskog carstva tijekom Prvog svjetskog rata. Poticana od strane različitih stranaka, masona, marksista, stranih ratnih propadandista, nacionalnih separatista, antimonarhista, antikatolika, kampanja je postala neprekidan napad nezamislivih razmjera uvijek s istim ciljem: diskreditirati popularnog vladara u očima njegovog vlastitog naroda, demoralizirati vojnike, i na toj osnovi potkopati nastojanja Karlovih mirovnih inicijativa, te tako produžiti rat, destabilizirati i svrgnuti vladu i u konačnici srušiti posljednju tvrđavu katoličkog političkog reda u Europi. Nažalost, kampanja je bila uspješna u skoro svakom pogledu. Prije prihvaćanja carske dužnosti, mladi nadvojvoda bio je voljen i cijenjen od svih kojima je služio, a i zbog svoje ugodne prirode i hrabrosti, kao i zbog katoličke poniznosti i moralnosti koju su njegovi suborci cijenili. Svatko je mogao primijetiti njegovu trezvenost, njegovu marljivost u dužnostima, i predanost njega i njegove supruge Zite njihovoj djeci. Kada je postao vladar, pokazao je svoju ljubav i brigu za narod u brojnim situacijama, posjećivao je zajednice u mnogim krajevima carstva, govorio je s ljudima njihovim jezicima, išao na prve crte bojišnice, živio je skromno i sa svima je dijelio neugodnosti rata, započeo razne socijalne programe kako bi pomogao siromašnima i ratnim veteranima. Većina ljudi ga je zauzvrat zavoljela. A ipak, za samo dvije godine, njegovi neprijatelji su uspjeli, uz pomoć laži koje su širili tiskom i ogovaranjem, napraviti totalni preokret i predstaviti ga u potpuno drugačijem svjetlu, kao pijanicu, ženskaroša, lažljivca, izdajnika, slabića, nespremnog za svoju službu, nezaineresiranog za sudbinu vojnika i naroda. Na koncu su mnogi povjerovali u ove laži. U toj klimi, bilo je lakše onima koji su željeli pad vlade da ga skinu s vlasti i otjeraju u izgon, čak da njegovoj obitelji otmu dobra, te na koncu da neke od svojih laži unesu u narodnu povijest - "povijest" koju su podučavali i u koju još uvijek vjeruju neki od njegovih zemljaka. I stoga je važno što je Kongregacija za kauze svetaca uspjela prekinuti zid dezimformacija i konačno objaviti istinu. Iako je pobožnost Karlu i zahtjev za započinjanje procesa za kanonizaciju započeo odmah nakon njegove smrti, a započeli su ga oni koji su poznavali prilike njegova života i smrti, oni koji su prouzročili toliko štete i njemu nanjeli toliko boli dugo vremena su zadržavali taj proces. Vatikan je neprekidno bio pod pritiskom da odgodi taj proces, čak i onda kada je istraga donijela neporecive dokaze o herojskim krepostima. Vrijedno je zabilježiti da se istraga odvijala prije ukidanja službe đavoljeg advokata. U ovom slučaju ne radi se o samom đavolu koji preuzima ulogu advokata, nego o crkvenom službeniku koji je zadužen da otkrije činjenice koje bi mogle diksreditirati slugu Božjega. Kada se rad Kongreagcije za kauze svetaca odvijao na modelu protivnosti, ova zadaća se smatrala jako ozbiljnom. U istrazi Karla Austrijskog, i u lokalnoj i u rimskoj fazi istrage, niti jedan navod se nije odbacio bez temeljite provjere. Svi zaključci doneseni u ovoj istrazi su stoga sigurni u slučaju da se proces revidira. U priči blaženoga Karla možemo vidjeti dobro razrađenu četverostruku strategiju kojom se nastojalo razoružati potencijalnu snagu za promicanje dobra. Onaj koji a) ustraje u kreposti tijekom cijelog svog života usprkos đavoljim iskušenjima; koji b) ustraje sve do smrti u vjeri, strpljivosti, zahvalnosti Bogu, i ljubavi prema neprijateljima usprkos velikim provokacijama; i koji c) nastavi nadahnjivati dobrom druge, čak i nakon što ga je đavao odveo sa položaja utjecaja da umre u tami, Sotoni ostavlja samo krajnju mogućnost - pokušati uništiti njegovo dobro ime nakon smrti. Đavao nije zadovoljan time što će dobra duša umrijeti, nego želi da i njen dobri primjer umre s njom. Ne moramo čak niti pogledati u kalendar svetaca kako bismo pronašli primjere pohlepe našeg paklenog neprijatelja i njegovih očajnih pokušaja za diskreditiranjem dobroga. Ne dvojim da bi većina nas, ako o tome razmišljamo, mogla ukazati na primjere iz našeg iskustva o pojedincima, za koje smo sigurni da su kreposni, a za koje postoje neutemeljene optužbe kojim sa vjeruje. Moj osobni kratki popis mogao bi započeti sa senatorom Robertom Kennedyjem i ocem Malachi Martinom, obojicu kojih sam osobno poznavala. Nema dvojbe da će neki čitatelji kolutati očima kada vide imena koje sam ranije navela za svoje primjere, ali zasigurno bih ja napravila isto kada pročitam njihove primjere. U zbrkanim vremenima teško je čak i onima s najboljim namjerama složiti sa s istinom. Sigurno je da u svijetu postoji dovoljno grijeha, čak i na mjestima na kojima to ne bismo očekivali, te tako nitko ne može reći da je neka optužba lažna. Đavolji majstorski potez je pokopati Božje junake u sveopći gnoj. Istinu ne možemo doseći samo mislima. Ali možemo moliti za pobjedu Božje istine. Možemo đavolji zadatak učiniti malo napornijim odlukom da ne padnemo lako u njegove prevarantske zamke. Crkva naučava da su svi grijesi protiv istine grijesi protiv Osme zapovijedi: "Ne smiješ biti lažni svjedok protiv svog susjeda." To je grijeh i protiv istine i milosrđa, a s ciljem da se uništi slika o nekoj osobi, te zamijeni izmišljenom slikom koju je stvorio sam lažljivac-ubojica Sotona. Nije, stoga, čudno da se u novije vrijeme dodaje izraz "ubojstvo karaktera" uz već poznati izraz kleveta. Pisci duhovnih tekstova već duže vrijeme upozoravaju o skoroj nemogućnosti umanjinivanja štete koju prouzrokuje kleveta. Sveti Filip Neri jednom je rekao jednoj vjernici koja je došla ispovjediti grijeh klevete da ode na najbližu tržnicu i da mu kupi svježe ubijenu kokoš, te da joj cijelim putem natrag čerupa perje. Kada se dotična vratila s očerupanom kokoši, rekao joj je; "A sada otiđite natrag i donesite mi svo perje koje ste pobacali uz put." Kada je vjernica počela negodovati zbog toga što će joj to miti nemoguće, budući da je vjetar raznio perje, ispovjednik joj je odgovorio: "Ne možete. A ista je stvar i sa vašim lažima. Vaše riječi su otišle u svim pravcima. Ne možete ih više povući." Koliko smo samo puta čuli: "Ne može se dokazati suprotno." Lako je lažnom svjedoku izmisliti neki skandal, na primjer, da je negdje vidio nekoga da krade, ali skoro je nemoguće dokazati da ta osoba to nije učinila. Često izgleda nemogućim povratiti ugled lažno optužene osobe. Đavao je tako podmukao! Na taj način od svih nas želi napraviti sudionike! Lako je prihvatiti nešto kada se to čuje po prvi put, bez dokaza, neku optužbu protiv nekoga koga inače nismo previše cijenili. Začuđujuće je kada se radi o onima koji su zaslužili naše poštovanje, neku lažnu optužbu možemo u početku odbaciti kao neprimjerenu, ali crv sumnje može učiniti da nakon ponovne optužbe promijenimo mišljenje o njima. Adolf Hitler, otac "Velike laži", u knjizi "Mein Kampf" je napisao da "besramna laž uvijek ostavlja tragove za sobom, čak i onda kada je opovrgnuta." Ona nastavlja trovati podsvijest, čak i onda kada je dokazano da je sve bilo laž. Za Josepha Goebbelsa, šefa Hitlerove propagande, se govorilo da radi na pricipu "ljudi će prije povjerovati nekoj velikoj laži, nego manjoj, a ako se ona ponavlja često, ljudi će je na koncu prihvatiti za istinu." Kampanja mržnje i njena izopačena logika Sotona očito pripada u one koji preferiraju teoriju Velike laži. Tipično je za đavolsku drskost da svoje žrtve ne nastoji napadati u njihovim slabostima, nego, u njihovim krepostima. Ovdje mi u sjećanje dolazi priča o Suzani i Josipu iz Starog Zavjeta, koji su optuženi zbog grijeha kojeg nisu počinili, i to od osoba čije sunovođenje na grijeh odbili. Nećemo naići na podmetnute priče o nekom svecu koji je u mladosti bio poznat kao osoba sklona ljutnji, a koji je izgubio strpljenje u nekoj situaciji nakon što je uznapredovao u svojim krepostima, ili nećemo čuti priču o obraćenom grešniku koji je ponovno počeo čriješiti na stari način. To bi sve bilo previše logično. Umjesto toga, naići ćemo na nečuvene spektakle o poniznoj časnoj sestri koja je postala nasilna, o anđeoskom svećeniku ženskaru, o sretnom bračnom drugu, koji postaje preljubnik, o najnesebičnijim i najmilosrdnijim dušama, koje se predstavlja kao okrutne, zajedljive i sitničave. Sve ovo ima smisla kada se sjetimo da su njihove kreposti, a ne mane, ono što Sotona mrzi. Možda je najbolji primjer ovoga kampanja stara pola stoljeća, a ticala se pape Pija XII. Nije samo podlo tvrditi da je ovaj papa simpatizirao naciste, ali lažno tvrditi da je bio promatrač, ili čak, njihov sudionik, dok je u stvari bio istinski junak među "pravednicima", bio je jedan od najvećih neprijatelja Hitlera i njegove intervencije su spasile brojne Židove. Ovdje ga Sotona postavlja u ulogu sudionika u holokaustu. Cijeli ovaj propagandni napad protiv Crkve orkestrirali su njeni neprijatelji, koji su nastojali diskreditirati Pija XII, a preko njega i cijelu Crkvu. Karakteristično za način đavolskog djelovanja su i napadi u medijima koji nastaju nakon smrti žrtava, kada se one više ne mogu braniti. Zloća ovih napada se očituje u snazi širenja lanca u kojem, najvjerojatnije, samo prvih nekoliko karika, ima zloćudnu namjeru. Niz dalje produžavaju razno razni oportunisti, nesavjesni novinari, ili čak, besposleni ogovarači, kao što smo vidjeli u slučaju svetog Filipa Nerija. Konačno, kada se nešto ponavlja toliko da može proći kao istina, čak i najdobronamjerniji čitatelji, a kasnije studenti i povjesničari, mogu biti nesvjesno uvučeni u lanac laži. Pronaći najslabiju kariku Jednom sam upitala jednog novinara veterana zašto bi neki nezainteresirani promatrač izmislio nešto što može oklevetati nevinu osobu. "Zašto, zbog novca, svakako.", odgovorio je bez oklijevanja. Igleda da 30 srebrnjaka još uvijek djeluje, čak iako je pohlepa samo jedna od slabosti koju đavao može iskoristiti kako bi nekoga naveo na klevetu. Tužno je da đavao igra najčešće na kartu klevete. To je u stvari lagano, mnogo lakše nego igrati na druge tri karte (taktike). Ne mora pronaći grešku u svojoj žrtvi. Sve što treba napraviti je pronaći nekoga drugoga, bilo koga, kojim može lako manipulirati. To je i tako okrutno. Dobra reputacija koju je neki sluga Božji držao neokaljanom cijeloga života, možda nakon desetljeća žestoke borbe i opiranja Sotoni, može biti izbrisana s nekoliko poteza pera nekog lažljivca. Iz pepela u pobjedu Krist je obećao da će nas Duh voditi prema istini. Ove Korizme, dok se podsjećamo na beskrajnu borbu između Boga povijesti i Boga laži, možda bi za sve nas najbolja odluka bila pokušati slušati više Duha Svetoga, a manje "tužitelja braće". Možemo se moliti da Bog osveti svoje, da možemo radosnije pjevati za Uskrs: "Sile zla su činile svoje, ali im je Krist raspršio legije ... Aleluja"! Izvor: Inside the Vatican - http://www.insidethevatican.com |
- 16:56 - Komentari (15) - Isprintaj - #
12.09.2008., petak
 „Nema drugog puta za tebe, Marijo! Jer ma koji put odabrala on će uvijek biti put ljubavi. Ljubav će biti ako u moje Ime budeš činila dobro, ako budeš naviještala Evanńelje, ako se povučeš u samoću. Ljubav će biti, ako budeš trpjela mučeništvo, ako budeš raspeta. Marijo,, ti ne znaš drugo do ljubiti. Ljubav je tvoja narav. Vatra ne može nego izgarati. Bilo da plamen klizi po zemlji spaljuje suhu travu, bilo da se penje kao sjajni zagrljaj oko nekog debla. Svako ima svoju narav. Mudrost dobrih učitelja se sastoji u tome da znaju iskoristiti sklonosti čovječje i usmjeriti ih na putove na kojima se mogu razviti u dobru. I u biljkama i u životinjama postoji taj zakon, pa bi bilo glupo zahtijevati, da neka plodonosna biljka daje samo cvjetove, ili da daje plodove drugačije nego ih donosi njezina narav, ili da neka životinja vrši funkcije koje su vlastite nekoj drugoj vrsti životinja. Bi li ti mogla zahtijevati da pčela koja je odreńena da pravi med, postane ptica što pjeva u krošnjama živica? Ili da ova grančica badema što je držim u ruci zajedno sa stablom od kojeg sam je ubrao, mjesto bajama, donosi miomirisnu smolu? Pčela radi, ptica pjeva, badem daje plod, smolasta biljka daje miomirise. Svi izvršuju svoju namjenu. Tako i duše. Tvoja služba jest ljubiti.“ |
- 12:58 - Komentari (10) - Isprintaj - #
09.09.2008., utorak
10.09.2008 CERN Experiment LHC fizicari kreiraju "crne rupe" opasnost za ssvijet?
|
preuzeto sa Dnevnik.hr Dio znanstvenika pokušava zaustaviti nešto što će biti najmoćniji, najveći, a možda i najvažniji eksperiment do sada. Naime crne rupe koje će se kreirati tijekom njega mogle bi progutati Zemlju. CERN Eksperiment koji bi se trebao dogoditi slijedeći tjedan u laboratoriju CERN, oko 100 metara ispod zemlje blizu francusko-švicarske granice, neki već nazivaju 'eksperimentom sudnjeg dana'. Stroj, akcelerator čestica, uz čiju pomoć će se eksperiment izvesti dugačak je gotovo 30 kilometara i košta 4,4 milijarde funti. U trenutku kada bude pokrenut, a to bi se trebalo dogoditi 10. rujna, ovaj 'apokaliptični' stroj za razbijanje atoma postat će doslovce vremenska mašina koja bi znanstvenicima trebala otkriti kako je nastao svemir i što se događalo odmah nakon Velikog praska, prije otprilike 14 milijardi godina. Očekuje se da će u trenutku kada znanstvenici stvore uvjete nakon Velikog praska, pojaviti tražene i pretpostavljene čestice koje tvore materiju i nove dimenzije. Stručnjaci vjeruju da će pritom biti stvoreno mnogo malih crnih rupa, malenih verzija 'čudovišta' iz dalekog svemira koja upijaju svu materiju oko sebe, pa čak i svjetlost, koja im, iako putuje najvećom mogućom brzinom uopće, ne može pobjeći. Zbog toga neki od znanstvenika pokušavaju zaustaviti ovaj projekt posljednjim pokušajima putem suda. Strahuju da se eksperimentom zadire u potpuno nepoznato područje čime bi se mogla ugroziti sigurnost cijele planete. Grupa koja stoji iza cijelog projekta, Europski centar za nuklearna istraživanja, tvrdi da će male crne rupe nestati čim budu stvorene. Ali njihovi oponenti upozoravaju da nitko ne može 100% garantirati kako crne rupe neće opstati, postepeno rastući do veličine koja bi mogla progutati cijeli Zemlju. Iz Centra pak tvrde da je ovaj eksperiment od ključne važnosti za otkrivanje vječne misterije postanka svemira i svega u njemu. U eksperimentu bi čestice atoma trebale biti usmjerene u suprotnim smjerovima njihovih praveih putanja kroz 30 kilometarski podzemni stroj, što je skoro veličina londonske podzemne željeznice. Čestice će putovati toliko brzo da će svake sekunde obići cijelu duljinu 11 245 puta. Kao krajnji rezultat, znanstvenici očekuju da će otkriti fundamentalni dio atoma, koji se zove Higgsov bozon, za koji se smatra da postoji, ali nikad nije znanstveno dokazan. Profesor Otto Rossler, koji predvodi oponentsku stranu podigao je na Europskom sudu za ljudska prava tužbu protiv 20 zemalja koje financiraju ovaj projekt. 'Vrlo je vjerojatno da će te male crne rupe preživjeti, narasti i pojesti cijelu planetu iznutra,' tvrdi profesor. Glasogovornik Centra navodi da se 'eksperimentom neće stvoriti ništa što se već rutniski ne događa u prirodi.'--"" evo ovde jos sta Wikipedia kaze o tome: http://en.wikipedia.org/wiki/Large_Hadron_Collider |
- 21:08 - Komentari (23) - Isprintaj - #
04.09.2008., četvrtak
 Sjedinjenost s Oltarom Od časa do časa pogled ljubavi je pogled srca na Svetu i Božansku Žrtvu koja se prinosi od oltara do oltara! Slijedimo je i dopustimo da budemo žrtvovani s njom. Plačimo u podnožju oltara koji su oskvrnuti ravnodušnošću i svetogrđem! Ljubimo umjesto hladnih srdaca koja ne znaju ljubiti takvu ljubav! Bdijmo pred vratima osamljenih Svetohraništa! Duša mi je bila obuzeta mišlju o bolima Isusa osamljenoga u Svetom Sakramentu. Kad je Svetište pusto, tijekom tih dugih sati napuštenosti kada nitko ne okružuje Svetohranište, čini mi se da je jedna od velikih boli našega Gospodina ova: "Ne prinosi se! Isus se sam prinosi bez prestanka, no želi biti prinesen preko čovjeka koji treba nadopunjati ono što nedostaje Muci Isusa Krista." (usp. Kol 1,24) Činilo mi se da vidim u samoći svetišta mnoštvo anđela koji tješe Isusa, moleći ga za oproštenje, što ga nijedno liudsko srce nije prisvojilo da ga prikaže. Kako biti uneseni svakog časa u prinošenje Euharistijskog Isusa, ako naše biće nije u Žrtvi? Živjeti priljubljeni uz Svetohranište, posjedovati svakog dana Onoga koji očarava anđele, koji plijeni divljenja Nebesa, osjećati oko sebe duše koje žive od istoga čara, koje trpe iste boli i prinose se ognju iste žrtve, s Hostijom ljubavi, prinositi se njima, biti zajedno oko Oltara! To je Nebo koje je započelo! Sve dane on je napušten od svih, navečer...I to je silom zakona da On treba ostati tako sam, On koji bi jednom zrakom svoje slave mogao pod svoje noge podložiti kroz vječnost cjelokupno stvaranje! On za čije žrtvovanje nema noći, nema predaha. Neka u klanjanju Isusu - Hostiji vaše srce postane snagom milosti i žrtava, kao zlatna kadionica, neka plemeniti žar, herojski žar ljubavi, u njoj bude oganj što stalno gori, neka nebeska čistoća bude tamjan koji neprestano izgara i čiji miris raduje i očarava Srce Isusovo. Tako sam zadovoljna kad ukrašavam njegovo prijestolje najrijeđim cvjetovima koje mogu naći! Kad god se može, čini mi se da se ne treba zanemarivati iskazati štovanje našemu Gospodinu, ne samo žarom svoje duše, nego i svim izvanjskim ljepotama i svim ukrasima koje mu se svidjelo darovati nam na zemlji, a koja se tako često rabe protiv njega! Ne napuštajte srcem Svetohranište, jer tu se postaje ljubav! Kada bismo što brojnije bile okupljene oko Blaga-Hostije! Toliko žeđam za tim! Naš Gospodin - osamljen u Svetohraništu - poziva vas da imate udjela u Njegovu životu samoće i šutljiva klanjanja. Bavite se svojim Isusom, koji je sam u tolikim Svetohraništima i pravite mu društvo srcem, budite njegova mala klanjateljica u svim mjestima u kojima je napušten. Živimo u našoj tamnici ljubavi, u Rani Srca Isusova i u ciboriju, gdje boravi Božansko Srce. Što je trajno sjedinjenje s Isusovom Žrtvom, ako ne trajno žrtvovanje samoga sebe sjedinjena s prinošenjem velike žrtve! 0, divna li sjedinjenja žrtve, ljubavi, revnosti između Srca Isusova i srca njegova svećenika! O, uzvišena li prizora koji Ocu Nebeskom nudi savršeni plan Isusa Otkupitelja stvoren po Oltaru: Isus prinesen i čovjek otkupljen, prinesen žrtvovan s Njime i po Njemu, na slavu Nebeskog Oca. Isus svakog časa silazi na svijet. To je uzvišeni dar Nebeskog Oca, i u svaki čas, prinesen preko svećenika i po dušama, Isus Krist je kao vraćen i ponovno darovan Presvetom Trojstvu i On povezuje s Njime u krilu svoga Oca duše koje su potpuno njegove, prinoseći ih žrtvovane s njime. 0, ljubavi, o ljUbavi! 0, Riječi, Bože moj, izreci nad nama onu riječ koja si Ti sam! I koliko je moguće neka nas ona pretvori u Tebe, tako da ne živimo više mi, nego da Ti živiš u nama, zatim nas prinesi, uključi nas u svoju žrtvu, na kraju uništi nas da bismo, živeći u Tebi skriveni u Tvome Srcu, davali po tebi, s tobom i u tebi, koliko dopušta naša slabost, svaku čast i svaku slavu Presvetome Trojstvu. Moja je duša bila ispunjena velikim poštovanjem i velikim divljenjem prema dostojanstvu svećenika. Zatim sam jasnije no ikada vidjela neizmjerni ponor koji dijeli duše počašćene mističnim svećeništvom i onim pravih zaređenih svećenika. Oni umnažaju Isusa Krista, oni Ga također proizvode, a drugi Ga mogu samo prinositi s njime. Sjedinjenost s Oltarom, sjedinjenje sa žrtvom, to poistovjećivanje čitavog života sa službenicima Gospodinovim, da bi oni slavili što dostojnije, to je uzvišen dar. To je čisto kršćanstvo - pomagati svećenicima i posvećivati se za njih. BI. Marija od Isusa Deluil-Martiny: ( Iz djela bl.Marije od Isusa). |
