don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi
26.01.2010., utorak
Karizmatska molitva
"Karizmatska molitva je Božji dar, a kao takvu moramo je prihvatiti s ljubavlju kao svaki Božji dar i nastojati uvijek naći vremena za nju. Karizmatska molitva mora biti uvijek svježa i nova, jer samo tako članovi zajednice neće upasti u apatiju, to jest neće im biti dosadno. Jer, ako se molitva ponavlja, ako je uvijek ista, onda postoji velika opasnost da prijeđe u dosadu. Kada se to dogodi, Bog prestaje djelovati i govoriti jer ni Njemu članovi zajednice nemaju što novo reći. Da bi izbjegli ovu opasnost potrebno je slijediti neka pravila ponašanja, ne zato što su pravila ili zapovijedi, nego iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ova molitva je zato ujedno i naša provjera ljubavi – provjera opsluživanja Isusovih zapovijedi ljubavi (Mk 12, 28-34)."
Duše Sveti, vječna ljubavi, koji izlaziš od Oca i Sina, bitna vezo njihovog blaženog jedinstva, koji se dovršavaš u vatri ljubavi nespoznatljivog života; Ti kojemu se sviđa zvati se Bog koji obraća i posvećuje duše, ulij zazivam te svoju svjetlost, milost, vatru svoje ljubavi u duše tolikih kršćana koji žive tako kao da su zaboravili plemeniti karakter koji su primili na krštenju i izgledaju kao da više nemaju razuma ni srca osim za vremenite stvari.
Probudi ih iz njihove obamrlosti i dovedi do svetog življenja.
Učini da u ovim ravnodušnim i mračnim umovima zasja svjetlo tvoje istine; učini da ova suha i hladna srca osjete kako je slatka tvoja ljubav; ove pogrešne i bijedne volje pozovi, o Božanski Duše, štoviše vodi ih Ti sam ispravnom mišljenju.
Svim ovim mlakim i svjetovnim dušama, pridruži također, o beskonačna Dobroto, i moju.
Neka me snaga tvoje ljubavi odvoji od svih zemaljskih stvari, spali i izvadi iz moga srca svaki osjećaj koji nije svet, a tvoja milost i tvoji darovi koje prosim, neka me obogate koristima da me Ti možeš predstaviti Isusu mom Spasitelju i reći mu: Za ovu dušu nisi uzalud dao svoju krv i život!
O, božanski Duše, Ljubavi vječna, žarko te molim, da se založiš dovesti natrag duše Isusu. Pogledaj koliko ih demon želi ukrasti?
Ti ih obrati, posveti i dovedi dobrom Isusu.
Ne dopusti da te uzaludno zazivam i molim kao Boga koji obraća i posvećuje!
Čemu bi nam služilo da smo otkupljeni od Isusa, ako zatim ne budemo posvećeni od Tebe i tako budemo sposobni uživati plodove otkupljenja?
Obrati nas i posveti i ne dopusti da ikad postanemo hladni i nemarni, jer to vodi u grijeh, a to je načelo izgubljenja.
Duše Sveti, ja se sa svim dušama koje ti želim preporučiti utječem pod sjenu krila tvojih i često ću ponavljati sa svetom Crkvom:
Iz govora Majke Tereze na dodijeli Nobelove nagrade:
Bog je tako ljubio svijet da mu je dao svoga Sina; i poklonio mu je blaženu Djevicu Mariju, i ona je – u onom momentu u kojem joj je On dao život – požurila da Njemu dade drugi. A što je radila tamo? Ona je sve uradila za čin služenja. Ona je služila. Širila je radost, dok je voljela druge. A Isus Krist ljubi i tebe i mene, on je svoj život dao za nas. I kao da to još uvijek za njega nije bilo dovoljno te je rekao: „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas.“ A kako to mi moramo ljubiti? Ljubiti dok dajemo, jer On nam je dao svog Sina. On je dao svoj život za nas i nastavlja da nam daje; on nam daje sada i uvijek, daje nama i drugima. Nije mu bilo dovoljno da umre za nas, htio je da se mi ljubimo, da vidimo njega jedni u drugima. I da bi bio siguran da razumijemo ono što treba da radimo, u času svoje smrti on je rekao da će nama suditi po onome što smo bili prema siromašnima, gladnima, golima i onima bez domovine. On je sam sebe učinio gladnim, golim i bez domovine. Gladnim, ne kruha nego ljubavi, golim, ne samo bez ijednog komada odjeće, nego bez ljudskog dostojanstva, bez domovine, ne samo jer nije imao doma, nego jer je bio zaboravljen, ni od koga voljen, ni od koga vrijedan. I rekao je:
„Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“ Tako da je za nas divno da postanemo sveti putem ove ljubavi. Svetost, naime, nije povlastica za samo mali broj nas, već jednostavna obveza za nas sve. I ovom ljubavlju jednih prema drugima mi postižemo svetost.
Danas, pošto sam dobila ovu veliku nagradu – ja osobno sam nedostojna – sretna sam zbog naših siromašnih, sretna da siromašni mogu razumjeti siromaštvo. Zahvalna sam i sretna što ovu nagradu mogu primiti u ime gladnih, golih, onih bez domovine, bogalja, slijepih i bolesnih. U ime svih onih koji se osjećaju nepoželjnima, nevoljnima, nezbrinutima, u ime onih koji su isključeni iz našeg društva. Ja nagradu primam u njihovo ime i sigurna sam da će ova nagrada donijeti novu ljubav između siromašnih i bogatih. Na ovome je inzistirao i Isus i zbog toga je i došao na ovaj svijet, da bi siromašnima donio ovu Radosnu vijest.
Pomazan Duhom Svetim da siromasima donosi blagovijest spasenja
Nedjelja po Bogojavljenju -Krštenje Isusovo
Izvorno je ovaj blagdan bio sastavni dio Bogojavljenja kao najstarije svetkovine rođenja Kristova. Kršćani Istoka slavili su istog dana Isusovo očitovanje u događaju poklona Mudraca i početak njegova mesijanskog djelovanja u krštenju na Jordanu kad je - prema Mateju - bio predstavljen kao Ljubljeni Sin kojeg ljudi trebaju slušati.
Prema Markovu i Lukinu prikazu glas iz neba rekao je Isusu: "Ti si Sin moj ljubljeni!" Bio je to susret Preteče i Mesije pri kojem je Isus bio predstavljen kao Mesija koji počinje djelovati; doživio unutarnji poticaj da krene u mesijansko djelovanje ali da bude Mesija po uzoru na Slugu Patnika iz Izaijine knjige. Misne molitve više su pod utjecajem Matejeva prikaza ovog događaja, a prefacija ističe: "Ti si na Jordanu čudesnim znakom navijestio novo krštenje i glasom s neba objavio; ti si Krista pomazao Duhom Svetim da Riječ tvoja prebiva među nama; da siromasima donese blagovijest spasenja." Ova prefacija uzima u obzir i Lukin izvještaj u evanđelju i Djelima apostolskim gdje je istaknut unutarnji Isusov doživljaj na Jordanu kao oslon na Duha Očeva pri mesijanskom djelovanju, kao pomazanje Duhom.
Mi smo dobili udio na Isusovu pomazanju Duhom prilikom krštenja i potvrde i tako osposobljeni za kršćansko zvanje u svijetu. Slaveći ovaj blagdan molimo da "vjerno slušamo Očeva Jedinorođenca te se zovemo i budemo Božji sinovi i kćeri" (popričesna).
Sluga Božji koji ne viče i ne lomi napuknutu trsku (Iz 42, 1-4. 6-7)
Prvo čitanje je Prva pjesma o Sluzi Patniku iz Izaijine knjige. Iz sviju četiriju pjesama a Sluzi izlazi da bi on za prve povijesne čitaoce - mogao biti jedan konkretni silom ušutkani prorok čiju vrijednost ljudi otkrivaju tek nakon njegove nasilne smrti. Ima, međutim, u pjesmama o Sluzi i crta koje pokazuju da bi to mogao biti cijeli Narod Božji među poganskim narodima.
U ovom odlomku Bog predstavlja Slugu kao svoga izabranika i miljenika te najavljuje da podupire svoga Slugu pri nastupu proročke službe. Izlijeva na njega svoga Duha i time ga osposobljava za zadaću koju mu je namijenio u zajednici vjernika. U SZ Duh Božji "obuzimao je", bio "izlijevan" ili "pomazivao" suce, proroke i kraljeve na početku njihove delikatne službe. Jačan Duhom, Sluga pri vršenju svoga poslanja neće žeti vanjske uspjehe niti biti praćen ovacijama.
Glavna zadaća Sluge je naviještati riječ Božju: "Postavih te za svjetlost pucima, da otvaraš oči slijepima, da izvodiš sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami". Ovdje je riječ o duhovnoj sljepoći i tami koja se otklanja prihvaćanjem Božje riječi. Sluga je također postavljen "za Savez narodu". On je potpuno poslušan Bogu savezniku i zove na vjerničku poslušnost obavezama saveza. Pri obavljanju svoga poslanja on neće vikati ni lomiti napuknutu trsku, što znači da neće nastupati kao vlastodržac i silnik nego će poklanjati punu pažnju svakoj osobi, pomagati ojađenima da se pridignu te u svjetlu objave nastave svoj životni hod.
U ovom Sluzi Isus je sam prepoznao svoju predsliku kad je ustvrdio da je došao služiti ljudima i život svoj dati "kao otkupninu za mnoge" (Mk 10, 45). U današnjoj liturgiji ovaj odlomak je starozavjetna podloga za smisao onoga što glas iz neba govori Isusu i o Isusu prilikom krštenja: Isus je miljenik Božji u smislu Sluge Patnika koji ima biti Mesija što ne lomi napuknutu trsku.
Bog pomaza Isusa Duhom Svetim i snagom (Dj 10, 34-38)
Za drugo čitanje imamo glavni dio Petrova govora u Kornelijevoj kući. Podsjetimo se da je prema Dj 10, 1 Kornelije, rimski oficir stacioniran u Cezareji, primorskom gradu gdje je stolovao rimski upravitelj. On je postao "bogobojazni" stranac, tj. poganin koji je povjerovao u Boga jedinoga, čitao SZ na grčkom, ali nije mogao prihvatiti sve disciplinske propise koje su židovske vjerske vlasti tražile od poganskih obraćenika. Čuo je za Isusov pokret i poslao po Petra da izravno čuje uvjete za pristup u Crkvu. Petar počinje radosnim usklikom da Bog nije pristran, tj. da ne pravi razliku među Židovima i poganima, kad je riječ o pozivu na spasenje u Kristu Isusu. Zatim iznosi ključne događaje Isusova mesijanskog djelovanja te smrt, uskrsnuće i ukazanja odabranima svjedocima.
U misionarsku propovijed spadala je grada od krštenja Isusova do ukazanja Uskrsloga. Događaji djetinjstva nisu se iznosili u misionarskim nastupima. Krštenje na Jordanu Petar tumači kao događaj pomazanja Duhom Svetim. Tek nakon toga mogao je Isus "proći zemljom čineći dobro i ozdravljati". Prema Lukinu izvještaju, već kod začeća Duh je Sveti osjenio Isusovu majku i tako pripravio put za jedinstvenu Majku jedinstvenog Sina. Pomazanje prilikom krštenja je mesijansko ustoličenje, jer su se pomazivali svećenici, proroci i kraljevi na dan nastupa službe - iako su svećenici i kraljevi već samim rođenjem bili određeni za tu službu. Isusova pomazanost Duhom prilikom krštenja znak je da je Isus bio od Boga predstavljen kao Mesija koji počinje svoju djelatnost i da mu je Duh Sveti davao snagu u djelovanju.
Novozavjetni spisi uče da su svi vjernici pomazani ili "opečaćeni Duhom" (usp. Ef.1, 13-14; 4, 30; 2 Kor 1, 22) te da ova pomazanost trajno ostaje (usp. 1 Iv 2, 20-27). Kao što je Isusa Duh jačao u njegovu zvanju, tako jača i nas u našem kršćanskom zvanju.
Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus (Lk 3, 15-16. 21-22)
U ovoj liturgijskoj godini čitamo iz Lukina evanđelja pa je i događaj krštenja uzet iz Luke. U Lukinu izvještaju postoje tri vlastita elementa:
1."Kad se krstio sav narod, krsti se i Isus" (r. 21a);
2. "I dok se molio, rastvori se nebo..." (3, 21b);
3. "... a glas s neba zaori: 'Ti si Sin moj, Ljubljeni'!" (r. 22). Posvetimo pažnju tim Lukinim crtama ovog događaja. Kroz nekoliko tjedana od Krstiteljeva nastupa na Jordanu narod je sve više dolazio i pitao se, "nije li on Krist" (r. 15). Krstiteljev poziv na pokorničko krštenje i obraćenje radi skorog nastupa Jačega privukao je ljude spremne na obraćenje i otvorene Božjim zahvatima. Glas o krstiteljevu pokorničkom pokretu došao je i do Nazareta u Galileji, gdje je Isus kao "privatni građanin" radom svojih ruku hranio Majku i sebe nakon Josipove smrti. "Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus" znači da je pošao na Jordan s ostalim Galilejcima da dadne podršku svima koji se uključuju u Krstiteljev pokret vjerske obnove i da tom prilikom izvidi, nije li došlo vrijeme za njegova mesijansko djelovanje. Prema Luki, Isus prati vjerske i druge događaje u svom narodu. Usp. npr. podatak o Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s njihovim žrtvama (Lk 13, 1-5).
Isus se, nadalje, na Jordanu molio. Iz konteksta možemo naslutiti i sadržaj njegove molitve: tražio je svjetlo o početku mesijanskog djelovanja i o stilu mesijanskog uprisutnjivanja kraljevstva Božjega. Treba li biti Mesija kakvog žele sunarodnjaci, Mesija politički voda? Dok tako u molitvi traži volju Božju o sebi, rastvara se nebo, na njega silazi Duh u obliku goluba i čuje se glas iz neba. Taj je glas odgovor na Isusovu molitvu. Luka prikazuje deset puta kako Isus moli i pri tome inspirira apostole da i oni požele moliti kao on (usp. 11, 1-2). Kao obraćeni poganin Luka je više od ostalih evanđelista uočio na Isusu crtu molitelja i učitelja molitve. Zato je pokazao da Isus moli pred mesijanski nastup i ustoličenje.
Glas s neba govori Isusu da je Ljubljeni Sin. "Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba" već je predstavio Isusa prisutnim pokornicima kao miljenika Božjeg koji počinje nešto novo u prilog svima spremnim na obraćenje. Za razliku od Matejeva izvještaja, prema kojemu glas iz neba govori mnoštvu "Ovo je Sin moj...", Luka prikazuje odjek tog glasa u Isusu. Glas iz neba govori citatima iz dvaju mjesta SZ. "Ti si Sin moj" je iz Psalma 2, 7 koji je pjesma intronizacije kralja. Na dan preuzimanja službe u narodu Božjem kralj biva nazvan sinom Božjim u smislu da preuzima službu u prilog svim vjernicima i olakšava im zajedničko vršenje zapovijedi Božjih. Kad su kraljevi izumrli, narod je dalje recitirao ovaj psalam i u njemu gledao budućeg Mesiju. Zato "Ti si Sin moj" znači "Ti si Mesija koja sada počinje svoje mesijansko djelovanje." "Ljubljeni! U tebi mi sva milina" je iz prijevoda Sedamdesetorice prve pjesme o Sluzi koju smo imali za prvo čitanje. To. znači: vrijeme je da Isus počne mesijansku djelatnost, ali treba biti poput Sluge Patnika; ne bučiti, ne lomiti napuknute trske, svojom vjernošću Bogu "biti Savez", to jest uprisutnjenje Božjeg kraljevstva, otvarati oči slijepima, iz tamnice izvoditi one što žive u tami.
Isus pomazan Duhom podsjeća nas na našu krsnu pomazanost i opečaćenost Duhom. Isus spreman na skromno mesijansko djelovanje potiče nas da i mi svoje kršćansko zvanje obavljamo vršenjem svagdanjih ljudskih i vjerničkih dužnosti. Isus koji podržava druge spremne na pokoru i vjersku obnovu zove nas da podržavamo jedni druge. Isus molitelj uči nas da i mi molimo pred važne životne odluke.
Danas nam se razotkrivaju najdublje tajne naše vjere. Kroz događaj koji nam evanđelje opisuje smijemo se zagledati u misterij Presvetog Trojstva, budući da se otkrivaju sve tri Božanske osobe. Vjerujemo da je Bog jedan i da može biti samo jedan, ali nam se on kroz povijest spasenja razotkrio kao onaj koji je u svojoj biti ljubav, tj. dar, darivatelj, primatelj. Zato je Bog i Otac i Sin i Duh Sveti. Takvim ga prepoznajemo u zgodi na Jordanu: nebo je otvoreno nad Isusom, Sinom Božjim, glas se Očev čuje, a Duh je Sveti sišao nad Isusa.
Evanđelje nam govori da je Isus pritom molio, Isus uvijek moli, ali evanđelje to posebno spominje kod nekih važnih i presudnih trenutaka Isusova života. Očito je da kroničari Isusova života prepoznaju taj čas krštenja bitnim za njegovo daljnje djelovanje i život. Nebo nam objavljuje da smo u Isusu dobili neizreciv dar Očeve ljubavi i da je Isus opunomoćenik, pomazanik i objavitelj te iste ljubavi ljudima. U Isusu Otac objavljuje koliko ljubi ovu zemlju, koliko ljubi ljude - jer je htio da Sin njegov postane čovjekom.
Ovim činom krštenja Isus je obradovao srce Očevo. Isusu čin Ivanova krštenja nije trebao. Jer Sinovo je krštenje bilo povezano s pozivom na obraćenje i bilo je znak te odluke i dobre volje za promjrnom života. To je obraćeničko krštenje. Isus nije trebao obraćenje. Međutim, po činu podložnosti i poslušnosti Ocu Isus stupa u povorku svih onih koji su dolazili k Ivanu Krstitelju i solidarizira se s ljudima, grešnicima. Tom svojom poslušnošću Isus taj čin krštenja uzdiže na novu razinu, ono postaje znakom ljubavi, novoga života i kršćani su od pradavnina u Isusovu krštenju na Jordanu prepoznavali prototip kršćanskog krštenja.
Mi smo kršteni krštenjem u ime Isusovo, u ime Presvetoga Trojstva. To je krštenje dobilo neizrecive dimenzije ljubavi što ih prepoznajemo u času Isusova krštenja.
Možda bismo ih mogli na ovaj način opisati: i u času našega krštenja, kao i u času Isusova krštenja, nebo se otvara. To je trenutak kad po najdubljoj vjeri Crkve postajemo, snagom Isusova sinovstva, i mi sami sinovi i kćeri istog Oca na nebesima. Postajemo djeca Božja. To znači da se tada i nad nama čuje onaj dragi glas: "Ti si sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!" - odnosno: "Ti si kći moja, ljubljena! U tebi mi sva milina!" I tebi se nebo raduje. Od ovog časa ti si milje Očevo, dragocjen u srcu nebeskog Oca. To je neizreciv dar posinovljenja, kao da smo privinuti na Božje srce. Isus je podijelio s nama ljubav koja ga veže uz Oca. To je čas najdubljeg dostojanstva svakog čovjeka.
Bilo bi divno kad bismo se počeli međusobno promatrati i prepoznavati u tom dostojanstvu djece Božje. Možda bismo mogli otkrivati u ljudima oko nas ono po čemu su oni tako dragi u Božjim očima i zbog čega im se nebo tako silno veseli. Vjerojatno ni sami nismo svjesni toga dostojanstva kad se u nas katkad uvlači sumnja u tu ljubav, kad i sami katkad ne vidimo smisao vlastitog života. Nismo svjesni tog dara kad poželimo da nas nema i kad pomislimo da nas nitko ne voli. Nisu to samo posljedice naše razočaranosti, umora, bezvoljnosti, nego i pomanjkanja vjere: jer Božja je ljubav ona koja drži čitav svijet; ona daje smisao i svakom našem danu. Kako bi divno bilo kad bismo znali češće čuti i ponavljati sebi tu riječ u svojim dubinama: Ja sam nekome drag; Bog je zaljubljen u mene!
Duh Sveti lebdio je nad Isusom u času krštenja. Važno je znati da je Duh Sveti prisutan i u času našeg krštenja. On daje krštenju pečat trajnosti. Zbog toga pečata Duha Svetoga krštenje se više nikad neće moći ponoviti, jer je dano jednom zauvijek. Primili smo zalog Duha što nam ga više nitko ne može oduzeti.
U običnom rječniku vjere to znači: trenutak kad je nad nama bilo nebo otvoreno u činu krštenja, kad se čuo Očev glas miline i ljubavi - nije samo čas slabosti Očeva srca, nije neki hir nježnosti Boga Oca. To je objava Božjega srca, to je dar njegove dubine. To je čin vječne, trajne ljubavi. To znači da nas Otac danas isto tako ljubi. Svi smo zapanjeni nad krhkošću i ljepotom života u djetetu i divimo se času kad se takvo malo dijete krsti. I svjesni smo: tko ga ne bi takvog ljubio! Jasno je da ga takvog i Bog ljubi! Međutim, pečat Duha Svetoga koji je tada u nas utisnut znači: Bog me i sada, u mojoj odraslosti, u svemu što jesam - neizrecivo ljubi. Jer Bog je vjeran svojoj ljubavi. On mi se i sada neizrecivo raduje, on me se nikad ne odriče. Bog me kao Otac uvijek čeka da me zagrli. Sjetimo se izgubljenog sina i zagrljaja Očeva koji ga je stalno čekao (usp. Lk 15,11-32).
To znači da smijemo i u ovom času postati svjesni činjenice koja se temelji na našem krštenju: Bog me i sada ljubi. Ja sam i sada Bogu dragocjen i drag. Ja sam i sada milje Gospodnje. To znači da se mogu radovati životu i da smijem vjerovati da je moj život u svjetlu, a ne u tami. To znači da se ne smijem prepusti mračnim mislima kao da nikoga nema tko bi me svojom ljubavlju potvrdio i dao mome životu puni smisao i sadržaj. Onaj od koga potječe život vezao je neopozivom ljubavlju svoje biće uz mene.
Neka nas i ovaj blagdan ohrabri. Ono najvrednije što u svojim dubinama nosimo dolazi od Boga. Od njega nam je život - po stvaranju, od njega nam je dostojanstvo i zajedništvo u ljubavi - po krštenju. Zato sakrament krštenja za nas vjernike nije samo neka obiteljska svečanost, nije samo običaj u narodu, nije samo puka ceremonija ili folklor. Za nas je to čin vjere i ljubavi u kojem se mi predajemo Bogu s potpunim povjerenjem i u kojem se Bog na neizreciv način zauzima za nas u svojoj ljubavi dokraja, kako nam je razotkriva Isus. Uđimo kod svake svete mise u tu tajnu ljubavi kojom se hranimo dok slušamo Božju riječ, kojom se hranimo dok se s vjerom pričešćujemo kruhom života.
Kresnikova (prvi dan trodnevnice za blagdan sv. Vinka Paulskog)
24. rujna 1999.
- Svaka je misa silna moć i silna snaga.
Euharistija je vrhunac života i povijesti. Euharistija je jedina kadra probuditi život u dubini srca ljudi.. Onaj tko vjeruje da je Isus Krist jedini Živi i Uskrsli i da se jedino preko sakramenata Euharistije spušta među nas ljude, taj koji vjeruje, tome i neka bude po njegovoj vjeri!
- Među vama je dosta bolesnih, dosta onih koji nose mnoge težine na duši, psihičkih bolesti, rak, tjeskoba, ranjivost, depresija, strahova,…
Ja bih vas jedino molio: otvorite svoje ljudske dubine i duh.
Stanite pred Boga s iskrenom i živom vjerom.
Neka Gospodin Isus Krist, koji je snaga i moć, koji je ljubav i vatra, koji je jedini Početak i Svršetak svega što postoji, neka zaista zapali i ražari vaša srca, neka vas prožme u dubine vaše duše, neka vam oprosti sve vaše grijehe i slabosti.
Zamolite ga, da biste čista srca ušli u veličinu Boga, zamolite ga da dođe u vaša ljudska bića, da se spusti tamo gdje ste najranjiviji, neka dođe Uskrsli Krist u vaše srce. Zamolite ga sada iskreno, u vjeri, predanost i povjerenju da vam oprosti sve vaše grijehe i slabosti.
( Evanđelje po Luki 9 : 18-22 )
PROPOVIJED:
-. Ima nešto jako veliko.
Nešto jako veliko u našim ljudskim životima. Ima nešto što je okosnica, bit, osovina našeg života.
Ali, nažalost, mnogi ljudi to ne vide. Mnogi ljudi to ne osjećaju, a da ne kažem da to mnogi ljudi ne žive.
- Vaše rođenje je velika tajna! Vaša smrt je velika tajna!
Odakle dolazimo i kamo idemo je tajna! Misterij.
Dok smo na zemlji ima nešto za što se možemo čvrsto primiti.
- Samo je jedan čovjek bio u tijelu koji je došao, prošao kroz smrt i vratio se. Samo je jedan! Ime mu je Gospodin Isus Krist. Nijedan čovjek, od postanka svijeta do današnjih dana, nije ono što je Isus Krist. Nitko ne može činiti djela koje može činiti samo Isus Krist.
- Tko može? Onaj koji dopusti da Isus Krist zavlada njegovim bićem, njegovim srcem, njegovom dušom i njegovim tijelom!
Onaj koji se utopi u Boga! Onaj koji jedini smisao vidi samo u osobi Isusa Krista!
Bilo je velikih ljudi, i bit će ih, i proroka. Bilo ih je. Ali je samo jedan Isus Krist!
- Mnogi ljudi žive, a ne znaju kako žive. Mnogi ljudi se muče i ubijaju.
Ovom svijetu nije potrebno ni novaca, nije potrebno. Ovom svijetu nije potrebno više ni znanosti, već smo je siti. Ovom svijetu nije potrebna ni politika, ni ideologija. Nije! Ovom svijetu je potrebno iskustvo Isusa Krista!
- Kada susretnete Boga, ne svojom pameću, nego srcem, tada vam nitko više ništa ne može. Kada čovjek susretne Boga u dubinama svoga srca, tada se on i Bog stope i postanu jedno.
- Osoba koja zakorača u osobu Isusa Krista, koja dopusti da se dubine našeg srca stope s Bogom, ta osoba se ničega ne boji.
Ta osoba pred nikim ne strepi. Tada se spoznaje istina. Tada se živi Istina, pisana velikim slovom.
Tada se ne može s takvim osobama više manipulirati! Ti ljudi znaju kako živjeti. Ne trebaju slušati nekog trećeg, slušaju srce! Tu, negdje duboko, proradi iskra Božja.
Iskra koja vas je spojila i ona iskra koja jedina ostaje kad vam zadnji dah iz ustiju iziđe.
A to što imaš, za što si srce slijepio da ne možeš živjeti bez toga, čije je?! Čije je to od čega se bojiš pustiti ruku?
Tvoja obitelj, tvoja djeca, tvoje zdravlje, kuća, imanje, titule, časti, profesije, čije je?! Čije će biti jednoga dana?
Odlijepi se! Odlijepi se, čovječe! Odlijepi svoje srce od stvari koje prolaze. Jer su ti one jedine na putu do Boga.
Što se više za života oslobodiš za Boga, to ćeš više živjeti s Bogom.
U času smrti ti umireš gol! Gol golcat ti tijelo svoje napuštaš. I to što jesi, to nosiš pred lice Božje!
A što si to? Što si to što jesi? Što je to što ćeš ponosno pred Boga, na što ćeš visoko prstom pokazati? Što je to? Prije negoli se susretnemo licem u Lice, susretni se s Njim na zemlji!
- Sada je vrijeme za molitvu vjernika.
Sada je vrijeme kada Bog može, ako mu ti to dopustiš, liječiti, oslobađati, pokazati svoju dobrotu. Molitva mora biti iskrena, i molitva mora biti iz ljubavi. Ako ta dva elementa fale, onda to nije molitva, nego obred, blebetanje, lamatanje rukama, navika, sve samo ne molitva.
Molitva je vapaj tvoga srca pred Bogom.
Molitva je istina, ljubav. Duh i istina. To je jedino molitva. I pravi se klanjaoci uvijek jesu, i klanjat će se, isključivo u Duhu i istini. Ako toga nemate, onda ne molite.
Sada se prepustite Duhu.
Tom jedinom Duhu koji može zapaliti vaše srce. Duh Sveti. Onaj koji proniče dubine duše. Neka pronikne i vaša srca. Sada je vaše vrijeme. Ja ću zašutjeti, a vi se molite. Izrecite molitvu jasno, izrecite je u vjeri.
I neka ti bude po tvojoj vjeri!