don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi
20.04.2010., utorak
Vel. Sudac "Kako moliti"
|
|
- 14:29 - Komentari (6) - Isprintaj - #
19.04.2010., ponedjeljak
Karizma i karizmatici
|
Karizma (iz starogrčkog chárisma: ǬÁąĂĽ±: 'milost', ili dobiven dar ") je pojam koji se je u izvorno uglavnom koristio u Judaizmu i Kršćanskoj tradiciji. Označava od boga dane milosti. U tom smislu također pojam uključuje opis sposobnosti „karizmatičnosti“, čovjeka koji pozitivno motivirajući i pridobivajuće djeluje na druge ljude. U novim zavjetu karizma označava darove Duha Svetoga krščanima. Oni uključuju mudrost, znanje, vjerovanje, proroštvo, iscjeljivanje bolesnih i čudovata djela. Prema Richard Wisemanu karizmatična osoba ima tri svojstva: osjeća vrlo snažne emocije, karizmatičar uzrokuje kod drugih ljudi vrlo snažno osjećanje emocija Otpornost na utjecaje drugih karizmatičnih ljudi. Karizmatici: Fra Ivo Pavić Fra Ivo Pavić je rođen 1965. godine u Hrvatskoj Tišini kraj Bosanskog Šamca gdje je pohađao srednju školu. U 24. godini života čuo je Gospodinov glas: Bit ćeš moj svećenik. Odmah se odazvao i javio u Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu, iako je već radio u tvornici i nije razmišljao o duhovnom zvanju. Stupio je u postulaturu u Franjevačku gimnaziju u Visokom 1988., i u novicijat u Sarajevu 1989. Nakon novicijata i prve godine studija bio je za vrijeme rata tri godine u Samoboru i Austriji. U progonstvu je 1995. položio i vječne redovničke zavjete. Kardinal Vinko Puljić zaredio ga je za đakona 1996. i za svećenika 1997. godine u Sarajevu. Diplomirao je na Franjevačkoj Teologiji u Sarajevu 2000. godine. Bio je župni vikar u Rumbocima, Uskoplju, Tuzli i Tolisi. Službu nove evangelizacije započeo je 2000. godine. Držao je duhovne obnove u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji, Srbiji, u župama i hrvatskim misijama u mnogim gradovima Njemačke, Švicarske, Austrije, Italije i u New Yorku. Posvuda gdje je propovijedao nikle su molitvene zajednice. U Tolisi je fra Ivo osnovao molitvenu zajednicu Dva srca koja je sudjelovala u organizaciji tjednih i kasnije mjesečnih molitvenih susreta na kojima je od 2003. prisustvovalo na tisuće vjernika iz cijeloga svijeta. Na posljednji susret u kolovozu 2005. došlo je u Tolisu, po velikoj kiši, preko trideset tisuća ljudi. Nakon toga iz Tolise odlazi na Institut za duhovnost Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu, te 2007. godine magistira s temom «Ozdravljenje po molitvi». Ovim radom je ujedno proslavio i desetogodišnjicu svoga svećeništva. Fra Smiljan Kožul Dr. fra Smiljan-Dragan Kožul OFM. rodio se 28.II.1942. u Hercegovini, u selu Turčinovići, općina Široki Brijeg. Četiri razreda osnovne škole završio je u rodnom selu, a četiri razreda niže gimnazije na Širokom Brijegu, gdje je završio i prvu godinu više gimnazije. Godine 1958. prelazi u Franjevačku klasičnu gimnaziju, Kaptol 9., gdje je maturirao 1962. Postao je franjevac u Hrvatskoj Franjevačkoj Provinciji svetih Ćirila i Metoda 16. kolovoza 1960. položivši redovničke zavjete. Teologiju je studirao u Zagrebu (prve tri godine) i Salernu u Italiji. Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1968. u zagrebačkoj katedrali od kardinala Franje Kuharića. Na papinskom sveučilištu u Rimu, Antonianumu, postigao je titulu magistra teologije 1969. Bio je profesor na Franjevačkom filozofskom učilištu na Trsatu i na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci kroz šest semestara, od 1969-1972. gdje su među studentima bili i sadašnji zagrebački i riječki nadbiskup (kardinal Bozanić i nadbiskup Devčić). Od 1972. do 1977. studira Crkveno pravo na papinskom sveučilištu Antonianum gdje postiže titulu doktora crkvenih pravnih nauka i gdje je od 1977. do 1988. bio profesor sakramentalnog prava. Objavio je opširnu knjigu na talijanskom jeziku o sakramentu ženidbe, pod naslovom: Evoluzione della dottrina circa l’essenza del matrimonio dal C.I.C. al Vaticano II. Objavio je više članaka o sakramentalnom pravu u raznim časopisima. Godine 1977. Papa Pavao VI. imenovao ga je braniteljem bračnog veza na Kongregaciji za sakramente, što je obnašao sve do povratka u Hrvatsku 1988. godine. Zajedno sa slugom božjim o. Aleksom Benigarom vodio je pri Kongregaciji za svece postupak za proglašenje blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Fra Smiljan se u domovinu vratio polovicom 1988., gdje je imenovan za suca na drugomolbenom Nadbiskupskom ženidbenom sudu u Zagrebu, i tu službu je obnašao do 1999., kada je za Zagrebačku metropoliju uspostavljen Međubiskupijski sud prvog i drugog stupnja, odnosno za sve sjevernohrvatske biskupije (Zagrebačka, Požeška, Varaždinska, Đakovačko-Srijemska i Križevačku eparhiju). Na tom sudu prvog stupnja sada obnaša službu branitelja veza. U teškim trenucima domovinskog rata, uz suradnju većeg broja svećenika, redovnika, redovnica i laika, fra Smiljan je osnovao Pokret krunice za obraćenje i mir. Pokret krunice je najprije Kardinal Franjo Kuharić odobrio za Zagrebačku nadbiskupiju dekretom od 28. listopada 1993., a slijedećih mjeseci odobrili su ga i svi ostali biskupi Hrvatske i Bosne i Hercegovine, osim Ratka Perića, mostarskog Ordinarija. Osnivači Pokreta su jednoglasno predložili fra Smiljana za duhovnog ravnatelja, a imenovan ga je kardinal Franjo Kuharić. Budući da je Pokret krunice ustanovljen za ostvarenje duhovnog preporoda hrvatskog naroda, temeljna mu je zadaća ostvarenje zajedništva u molitvi na tu nakanu. U tu svrhu Pokret krunice tiska i dijeli promidžbene materijale i knjige. Tako su u milijunskoj nakladi tiskane brošurice za molitvu krunice B. D. Marije, te za devetnicu i krunicu na čast Božanskog Milosrđa. Radijsku postaju, Radio Mariju, osnovao je također fra Smiljan početkom ožujka 1994., uz suradnju svojih najbližih suradnika iz Pokreta krunice, a kardinal Franjo Kuharić izdao je dekret odobrenja 11. ožujka iste godine. Radio Marija ostvarila je njegov san o krugovalnoj postaji koja će u Hrvatskoj neumorno promicati “kršćanski glas u obiteljskim domovima”. Svoje dugogodišnje iskustvo suradnje na Radio Vatikanu i na RAI, prenio je na Radio Mariju. U vrijeme komunističkog mraka, na talijanskom državnom radiju, fra Smiljan je bio punih 10 godina urednik emisije na hrvatskom jeziku, koja je informirala građane nekadašnje Jugoslavije o cjelokupnom kulturnom, političkom i religioznom životu u slobodnom svijetu. Od 2000. godine stalni je suradnik na Hrvatskom Katoličkom Radiju, kao autor emisije Iz Katekizma Katoličke Crkve sustavno prikazujući taj temeljni dokument katoličke vjere, te teološke emisije Na putu u Emaus. Vrlo često drži seminare za nutarnje oslobođenje i iscjeljenje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj, kako hrvatskim vjernicima tako i Nijemcima. Fra Zvjezdan LinićFra Zvjezdan Vjekoslav Linić rođen je 1 . ožujka 1 941 . u Svilnom, u blizini Gospinog svetišta Majke Mllosti na Trsatu. Svoj pastoralni svećenički život posvetio je najviše mladima i Franjevačkom svjetovnom redu. Velikom broju mladih pomogao je da kroz sakramente kršćanske inicijacije udu u Crkvu, da upoznaju Krista Spasitelja. Njegov glavni svećenički posao bio je naviještanje evanđelja i to kroz redovite propovijedi radnim danom, a osobito nedjeljom u crkvi sv. Franje na Kaptolu a potom i kroz broj ne vjeronaučne susrete s mladima i manje mladima. Tu se razvija njegov osjećaj za riječ Božju. Kroz radio - mise i duhovne misli počeo je sustavno stavljati na papir komentare evanđeoskih perikopa. Danas se nalazi u kući susreta TABOR pri Franjevačkom samostanu u Samoboru gdje organizira i drži brojne tečajeve duhovnih vježbi, seminare duhovne obnove i sl. za sve staleže u Crkvi. To je mjesto njegova novog početka i produbljivanja svega što je kroz dugi niz godina naviještao svojim propovijedanjem i brojnim predavanjima. O. James Manjackal Otac James Manjackal O. James Manjackal rođen je 18. travnja 1946. u Cheruvellju, Kottayam, u državi Kerali u južnoj Indiji, a zaređen je za svećenika 23. travnja 1973. u Kongregciji misionara sv. Franje Saleškog (M.S.F.S) u jugozapadnoj provinciji Indije. Godinu dana radio je u misijama Viskhapatnama, a nakon toga imenovan je profesorom u sjemeništu sv. Franje Saleškog u Ettumanooru, Kerala. Kada je susreo živoga Isusa preko molitve mladića, koji je na njega zazvao snagu Duha Svetoga, ozdravio je i duhovno i tjelesno i od tada je počeo propovijedati na karizmatskim seminarima širom svijeta. Propovijedao je na malayalamu, svom materinskom jeziku na prvom karizmatskom seminaru 1976. godine. U posljednjih 27 godina propovijedanja, suočavao se s različitim kušnjama i patnjama od onih kada ga je oteo vlastiti narod do onoga kada su ga uhitili i zatvarali nekršćani u zemljama Zaljeva. No, u svemu tome dokazao se kao vjeran i odani sluga Gospodina i Njegove Crkve. Nekoliko je puta služio u regionalnom i nacionalnom timu katoličke karizmatske obnove u Indiji. Osnovao je “Charis Bhavan” 1989. godine, poznati karizmatski centar u Kerali, gdje je šest godina bio direktor i predstojnik. Kongregacija sv. Franje Saleškog učinila je njegovu službu dostupnom sveopćoj Crkvi. Danas iz Mermier Bhavana u Bangaloreu nastavlja svoju službu evangelizacije jednako među kršćanima i ne-kršćanima, kako u zemlji tako i u inozemstvu. Na evangelizacijskim putovanjima obišao je više od dvadeset zemalja na svim kontinentima, propovijedajući na seminarima, održavajući konvencije i službe ozdravljanja, vodeći škole za evangelizaciju te pokrećući misije među muslimanima Perzijskog zaljeva. Mnogi ljudi širom svijeta pomažu sva njegova djela evangelizacije kao što su tiskanje Biblija, knjižica, molitvenika, i sličnoga, posebno među muslimanima. Svaka pomoć koju on primi uvijek se koristi za djela evangelizacije. Autor je mnogih knjiga, pjesama te članaka na svom materinskom jeziku od kojih su mnogi prevedeni na europske jezike. Njegova knjiga “27 karizmatskih molitava” prevedena je na nekoliko jezika i koriste je tisuće ljudi širom svijeta. Posljednja djela su mu “Eureka”, “Uđite u korablju” i “Novo nebo i nova zemlja”. vlč. Dražen Radigović Osim što je predsjednik i duhovnik zajednice Dobri pastir, u kojoj organiziraju seminare i izdaju časopis Rhema, vlč. Dražen Radigović je prije svega župnik u Lupoglavu, gdje obnavlja crkvu, koja je već dugo vremena u jako lošem stanju. vlč. Zlatko Sudac Zlatko Sudac je rođen u Rijeci 1971. godine, a djetinjstvo je proveo u Vrbniku na otoku Krku, mjestu odakle potiču glasovita vrbnička zlatna žlahtina i zagrebački nadbiskup, prvi čovjek Crkve u Hrvata Josip Bozanić. U Vrbniku i danas žive Zlatkovi roditelji - njegova majka je, primjerice, sa nadbiskupom Bozanićem išla u školu. Poslije srednje škole neko vrijeme radi kao strojarski tehničar, ali uz rad upisuje i fakultet u Rijeci. Rat ga je tako zatekao kao studenta filozofije i psihologije, da bi nakon par godina otkrio svoj pravi poziv, pa 1993. godine upisuje bogosloviju i seli u sjemenište. Teologiju završava u Zagrebu, i u lipnju 1998. konačno se zaređuje za svećenika i postaje župnik u malom otočkom mjestu Novalji. Odatle će, niti godinu kasnije, u svibnju 1999. godine, stići nevjerojatna vijest o mladom župniku kojemu je, za vrijeme druženja s prijateljima, na čelu prokrvarila rana u obliku križa. Na otok su već sutradan pristigli novinari i fotoreporteri, i slika mladog svećenika u dugačkoj bijeloj haljini, duge kose i njegovane bradice, s flasterom na mjestu krvavoga križa, obišla je Hrvatsku. Njegova je pak župa uskoro postala mjestom hodočašća vjernika iz okolnih župa, ali i cijele Hrvatske, i legenda se nezaustavljivo zakotrljala. Nekoliko ljudi iz župe ispričalo je tako novinarima kako su velečasnog Suca jednom vidjeli ispred crkve - jedan od njih čak se i rukovao s njim - što ne bi bilo nimalo čudno da velečasni u tom trenutku nije meditirao u svom župnom domu, naravno, pred svjedocima. Onda su neki župljani potvrdili da osim dara bilokacije župnik posjeduje i dar levitacije, kako su ga vidjeli gdje lebdi iznad zemlje, dok su se treći pak kleli da su ga čuli kako u transu govori starohebrejskim narječjima. Službena Crkva prema ovom se navodnom fenomenu, baš kao prema Međugorju, odredila vrlo rezervirano, bez službenih komentara. Umjesto njih, Zlatko Sudac je već nakon nekoliko mjeseci povučen iz Novalje i skriven od javnosti. Neko je vrijeme, kako se čulo, proveo na ispitivanjima u poznatoj rimskoj klinici Gemelli, gdje je, vele, nepobitno ustanovljeno da je stigma u obliku križa na njegovu čelu “rezultat zaista natprirodne pojave, neobjašnjive prirodnim zakonima dostupnim suvremenoj znanosti”. Preuzeto sa: http://hr.wikipedia.org/wiki/Karizma Preuzeto sa: http://obracenje.comoj.com |
- 17:56 - Komentari (3) - Isprintaj - #
18.04.2010., nedjelja
LJUBI ME KAKAV JESI
 Isus: "Poznajem tvoju bijedu, borbe i nevolje tvoje duše, nedostatke i nemoć tvoga tijela. Znam tvoju krhkost i lomnost, tvoje grijehe, i svejedno ti kažem: Daj mi svoje srce. LJUBI ME KAKAV JESI… Ako čekaš da budeš anđeo kako bi se prepustio ljubavi, nikad nećeš ljubiti. Iako si plašljiv, preuzeo si obvezu prakticirati vrline. Iako često upadaš u one grijehe koje ne bi želio više činiti, NE DOPUŠTAM TI DA ME NE LJUBIŠ. Ljubi me kakav jesi. U svakom trenu i u bilo kojoj situaciji, u gorljivosti ili suhoći, u vjernosti ili nevjernosti, ljubi me…kakav jesi…Hoću ljubav tvog siromašnog srca. AKO ČEKAŠ DA BUDEŠ SAVRŠEN, NEĆEŠ ME NIKADA LJUBITI. Zar ja ne bih mogao stvoriti od svakog zrna pijeska po jednog anđela blistavog čistoćom, plemenitošću i ljubavlju? Nisam li ja svemoguć? I ako mi se sviđa ostaviti na ništa ona predivna bića i više voljeti siromašnu ljubav tvoga srca, nisam li ja gospodar svoje ljubavi? Pusti me da ljubim, hoću tvoje srce. S VREMENOM ĆU TE SIGURNO PROMIJENITI, ALI ZA SADA TE LJUBIM TAKVOG KAKAV JESI… DANAS STOJIM NA VRATIMA TVOGA SRCA kao prosjak: ja, Kralj kraljeva. Kucam i čekam; požuri mi otvoriti. Nemoj trnuti svoju bijedu: kad bi ti poznavao savršeno svoje siromaštvo, umro bi od bola. RAČUNAM NA TEBE, DARUJ MI RADOST… Ne brini se ako ne posjeduješ vrline; dat ću ti svoje. Kad budeš morao trpjeti, dat ću ti snage. Dao si mi ljubav, dat ću ti da znaš ljubiti više no što možeš sanjati… Ali sjeti se… LJUBI ME KAKAV JESI… DAO SAM TI SVOJU MAJKU; DOPUSTI NEKA PROĐE, dopusti neka prođe sve iz njezinog srca - tako čistog. Bilo što da se dogodi, nemoj čekati biti svet kako bi se prepustio ljubavi, jer me ne bi ljubio nikada. Idi… LJUBI ME KAKAV JESI!" |
- 15:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #
04.04.2010., nedjelja
Uskrs- blagdan proljeća
 Svake je godine isto. Uskrs slavimo u proljeće. Točnije, to je nedjelja nakon prvoga proljetnoga uštapa. Biblijske nam tradicije govore da je taj vremenski čas bio početak stvaranja svijeta. Tada, u to isto vrijeme, Bog je stvorio vidljivi svijet, počelo je vrijeme, počeo je život. S proljećem je započelo sve postojati i živjeti. Nadalje, u to je isto godišnje doba dogodilo čudo Izlaska. Bilo je to u teškom času kada su Izraelci kao robovi umirali u Egiptu, a Bog ih je po Mojsiju izveo iz ropstva u slobodu, iz gotovo sigurne smrti u život. Prošli su kroz Crveno more. Bilo je to proljeće slobode, proljeće nove nade. U isto su to vrijeme Židovi slavili svoj godišnji spomen, svoju Pashu, kako bi svake godine zahvaljivali Bogu za život, za slobodu. Međutim, život nije prestajao biti težak, sloboda im je često bila u opasnosti. Nizala su se prognanstva, zaredala sužanjstva. Vjerni su Židovi osluškivali proročke riječi i nadahnuća i iščekivali Osloboditelja, novoga Mojsija, novoga Davida, kralja koji će ih izbaviti iz svih budućih zala povijesti. Isus je proslavio svoju posljednju Pashu, Posljednju večeru. Sve se zbivalo u proljeće. Govori on o daru tijela i krvi, o žrtvi ljubavi. Bio je Veliki petak. Na Veliku subotu kao da više nema nade. Međutim, u zoru novoga dana, prvoga nakon subote, Isus je uskrsnuo. Proljeće je. Lišće se otvara. Cvijeće kao da izlazi iz zatvorenih čahura na slobodu i pokazuje ljepotu novoga života. Priroda se budi. Čovjek osjeća kako u njemu struji novi život. Međutim, dok se to u prirodi događa ciklički, iz godine u godinu, kod čovjeka je to povezano s azmišljanjem. Čovjek može različito doživjeti proljeće. Dok se cvijet može probuditi u ritmu života i nad bunkerom neprijatelja, dotle čovjek osjeća potrebu da znaci buđenja novoga života budu povezani sa sigurnošću da je taj život vrijedan, da ima smisla živjeti. Mnogo je toga u čovjeku dovedeno u opasnost. Ni danas nije život lak. Ima i danas toliko pomanjkanja slobode. Mnogo ima zarobljenosti. Čovjek je ugrožen strahom za sutra, nepovjerenjem u život jer ne vjeruje ljudima oko sebe. Osim straha pred ljudima, čovjek je danas pun straha pred drugim, unutarnjim ugroženostima. Mnogi bježe u različita ropstva, da se ne bi suočili s odgovornostima svakodnevnoga života. Treba nam nova nada, treba nam istinska sloboda. Više nego ikada treba nam sigurnost da je vrijedan ovaj naš život i da se smijemo radovati proljeću. Isus nam progovara snagom svoga praznog groba, svoga uskrsnuća. Ustao je na novi život. To je novo stvaranje. Taj život, što ga Isus naviješta svojim uskrsnućem, više nikada neće biti ugrožen nikakvim zemaljskim nasiljem, nikakvom ljudskom slabošću. To je život koji je procvao iz ljubavi. To je život koji se po ljubavi probio kroz svu ljudsku bijedu, mržnju, izdaju i nevjeru. To je život koji je bio jači od svih sila koje su željele uništiti to sjeme ljubavi Božje. Isus je uskrsnuo u proljeće. Procvao je neuništivi cvijet čovječanstva. Nitko ga ne može sebično ubrati za sebe. Moguće nam je tek procvjetati u istom vrtu, dozoriti plodom u istom polju, živjeti u istom krvotoku toga jedinstvenog trsa čije smo mi loze. To je život prema njegovu primjeru, to je hod za Isusom. Fra Zvjezdan Linić Iz knjige"Srce za susret" 4. travnj |
- 10:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #
02.04.2010., petak
NE MOGU BEZ TEBE
 Često sretnem ljude koji govore da ne moraju ići u crkvu, budući da sa svojim Bogom mogu i kod kuće razgovarati. Oni redovito pomišljaju da je to moguće ili, u svojoj umišljenosti, smatraju da su stekli dovoljnu razinu duhovnoga života te im više nisu potrebni posrednici. Sastajanje u crkvama je, prema njihovom shvaćanju, za vjernike niže duhovne razine. Ne mogu se oteti snazi biblijskih i Isusovih riječi u tom pogledu. Čovjek je stvoren kao društveno biće s dubokom tajnom zapisanom u biblijskoj rečenici: "Nije dobro da čovjek bude sam!" Nadalje, Isus je snagu svoje prisutnosti i svoga blagoslova također povezao sa sastajanjem jer kaže: "Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja prisutan!" Iz ritma života vidimo da je nemoguće zamisliti čovjeka bez tih mnogostrukih odnosa i ovisnosti o drugim ljudima. Jednako je tako i u duhovnom pogledu. Čovjek ne može sam. Isus je svoj dar spasenja povezao s osnivanjem zajednice. Čovjek pojedinac biva dionikom Isusova djela ljubavi i spasenja kada se nalazi u zajednici spasenja, u Crkvi. Tu vjernik živi svoju povezanost s Kristom, a isto tako tu ostvaruje i svoju duboku odgovornost za druge. Ta će se zajednica, koju je Isus ustanovio, često nazivati slikovitim i duboko istinitim izrazom Mistično tijelo Kristovo. Učenici su Isusovi s Kristom i međusobno povezani, prema toj slici, kao udovi istoga tijela. To je najdublja međusobna ovisnost kao i odgovorno služenje. Otkrivamo u poruci toga izraza kako nitko ne može sam, budući da bi kao samostalan ud toga tijela zapravo bio lišen protoka božanskoga života. Jednako tako, svaki je član toga tijela dragocjen za daljnji rast čitavoga organizma i nitko se ne može osloboditi svoje odgovornosti. Praktično to znači da ne možemo jedni bez drugih ni u ritmu života, ni na planu vjere. Darovani su nam ljudi, bližnji. Živimo u brojnim životnim zajednicama i u drugim društvenim odnosima. Bilo bi nam puno ljepše kada bismo osjetili u srcima svojih bližnjih ponizno priznanje da ne mogu bez nas. Međutim, i njima bi bilo ljepše kada bi otkrili u našim očima i ponašanju da ne možemo bez njih. Dragocjena, su ljudska iskustva povezana s poniznim izričajima: "Ne mogu bez tebe!" ili "Blizu sam ti i računaj na mene!" Kao i izričaji ljubavi, oni stvaraju duboko zajedništvo. To nas onda približava Bogu koji nam se u Isusu daje upravo kroz zajedništvo vjere. To si međusobno svjedoče vjernici kada se na dan Gospodnji sabiru da zajedno slave Boga. Sabrani skupa jedni su drugima ohrabrenje na putu vjere i obraćenja. Jedni drugima postaju i znakom Božje prisutnosti. Tek tako sabrani mogu slaviti Boga na neizreciv način. Jedni drugima pružamo ruku mira i s radošću osjećamo da na tom putu nismo sami. Trebamo jedni druge. Bog jedini sve zna. On je čovjeka sazdao i dao mu darove i sposobnosti. Svatko je na različit način obdaren i pozvan da, u skladu s tim darovima, radi u Božjem vinogradu, tj. da osmisli svoj život poštenim i odgovornim zalaganjem. Nismo sposobni vidjeti sve što Bog vidi, a što on onda može uračunati u svoju nagradu vječnoga života. Bog vidi radost onih koji su našli dobro radno mjesto i muku onih koji su na nekom teškom poslu. Vidi sigurnost onih koji su našli stalno zaposlenje, a isto tako i tjeskobu onih koji moraju dugo čekati bez posla jer ih nitko ne želi unajmiti. Vidi tolike koji strpljivo čekaju da zakonskim putem dođu do odgovarajućeg posla, kao i mnogo onih koji putem ne baš zakonitih veza prije stignu do onog zaposlenja kojeg su željeli i odabrali. Samo Bog zna tko je koliko zaslužio, tko je koliko uložio od svojega života, vremena, zdravlja, sila, strpljivosti i čekanja. U tom pogledu valja promatrati poruku Božje nagrade u onom jedinstvenom denaru kojega Gospodar života želi dati onima koji su cijeli dan radili, ali u svojoj dobroti i onima koji su na drugačiji način istrošili svoj život u čekanju da konačno nađu dobrohotnog Gospodara. Bilo bi dobro kada bismo i mi počeli razmišljati na sličan način. Dopustimo Bogu da bude na svoj način velikodušan i dobar. Najprije mu to dopustimo u odnosu na sebe, budući da bi teško itko mogao svojim zaslugama zaslužiti taj dragocjeni denar Božjeg vječnog života. A onda budimo dobronamjerni i prema svima koji su na neki način kasnije došli, tek se u posljednje vrijeme uputili u crkvu, obratili se ili krstili. Samo Bog sve zna i ne usuđujmo se zamjeriti Bogu ako sve istom ljubavlju prima. Bog ne može drugačije. Fra Zvjezdan Linić |
