don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi
02.04.2010., petak
NE MOGU BEZ TEBE
 Često sretnem ljude koji govore da ne moraju ići u crkvu, budući da sa svojim Bogom mogu i kod kuće razgovarati. Oni redovito pomišljaju da je to moguće ili, u svojoj umišljenosti, smatraju da su stekli dovoljnu razinu duhovnoga života te im više nisu potrebni posrednici. Sastajanje u crkvama je, prema njihovom shvaćanju, za vjernike niže duhovne razine. Ne mogu se oteti snazi biblijskih i Isusovih riječi u tom pogledu. Čovjek je stvoren kao društveno biće s dubokom tajnom zapisanom u biblijskoj rečenici: "Nije dobro da čovjek bude sam!" Nadalje, Isus je snagu svoje prisutnosti i svoga blagoslova također povezao sa sastajanjem jer kaže: "Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja prisutan!" Iz ritma života vidimo da je nemoguće zamisliti čovjeka bez tih mnogostrukih odnosa i ovisnosti o drugim ljudima. Jednako je tako i u duhovnom pogledu. Čovjek ne može sam. Isus je svoj dar spasenja povezao s osnivanjem zajednice. Čovjek pojedinac biva dionikom Isusova djela ljubavi i spasenja kada se nalazi u zajednici spasenja, u Crkvi. Tu vjernik živi svoju povezanost s Kristom, a isto tako tu ostvaruje i svoju duboku odgovornost za druge. Ta će se zajednica, koju je Isus ustanovio, često nazivati slikovitim i duboko istinitim izrazom Mistično tijelo Kristovo. Učenici su Isusovi s Kristom i međusobno povezani, prema toj slici, kao udovi istoga tijela. To je najdublja međusobna ovisnost kao i odgovorno služenje. Otkrivamo u poruci toga izraza kako nitko ne može sam, budući da bi kao samostalan ud toga tijela zapravo bio lišen protoka božanskoga života. Jednako tako, svaki je član toga tijela dragocjen za daljnji rast čitavoga organizma i nitko se ne može osloboditi svoje odgovornosti. Praktično to znači da ne možemo jedni bez drugih ni u ritmu života, ni na planu vjere. Darovani su nam ljudi, bližnji. Živimo u brojnim životnim zajednicama i u drugim društvenim odnosima. Bilo bi nam puno ljepše kada bismo osjetili u srcima svojih bližnjih ponizno priznanje da ne mogu bez nas. Međutim, i njima bi bilo ljepše kada bi otkrili u našim očima i ponašanju da ne možemo bez njih. Dragocjena, su ljudska iskustva povezana s poniznim izričajima: "Ne mogu bez tebe!" ili "Blizu sam ti i računaj na mene!" Kao i izričaji ljubavi, oni stvaraju duboko zajedništvo. To nas onda približava Bogu koji nam se u Isusu daje upravo kroz zajedništvo vjere. To si međusobno svjedoče vjernici kada se na dan Gospodnji sabiru da zajedno slave Boga. Sabrani skupa jedni su drugima ohrabrenje na putu vjere i obraćenja. Jedni drugima postaju i znakom Božje prisutnosti. Tek tako sabrani mogu slaviti Boga na neizreciv način. Jedni drugima pružamo ruku mira i s radošću osjećamo da na tom putu nismo sami. Trebamo jedni druge. Bog jedini sve zna. On je čovjeka sazdao i dao mu darove i sposobnosti. Svatko je na različit način obdaren i pozvan da, u skladu s tim darovima, radi u Božjem vinogradu, tj. da osmisli svoj život poštenim i odgovornim zalaganjem. Nismo sposobni vidjeti sve što Bog vidi, a što on onda može uračunati u svoju nagradu vječnoga života. Bog vidi radost onih koji su našli dobro radno mjesto i muku onih koji su na nekom teškom poslu. Vidi sigurnost onih koji su našli stalno zaposlenje, a isto tako i tjeskobu onih koji moraju dugo čekati bez posla jer ih nitko ne želi unajmiti. Vidi tolike koji strpljivo čekaju da zakonskim putem dođu do odgovarajućeg posla, kao i mnogo onih koji putem ne baš zakonitih veza prije stignu do onog zaposlenja kojeg su željeli i odabrali. Samo Bog zna tko je koliko zaslužio, tko je koliko uložio od svojega života, vremena, zdravlja, sila, strpljivosti i čekanja. U tom pogledu valja promatrati poruku Božje nagrade u onom jedinstvenom denaru kojega Gospodar života želi dati onima koji su cijeli dan radili, ali u svojoj dobroti i onima koji su na drugačiji način istrošili svoj život u čekanju da konačno nađu dobrohotnog Gospodara. Bilo bi dobro kada bismo i mi počeli razmišljati na sličan način. Dopustimo Bogu da bude na svoj način velikodušan i dobar. Najprije mu to dopustimo u odnosu na sebe, budući da bi teško itko mogao svojim zaslugama zaslužiti taj dragocjeni denar Božjeg vječnog života. A onda budimo dobronamjerni i prema svima koji su na neki način kasnije došli, tek se u posljednje vrijeme uputili u crkvu, obratili se ili krstili. Samo Bog sve zna i ne usuđujmo se zamjeriti Bogu ako sve istom ljubavlju prima. Bog ne može drugačije. Fra Zvjezdan Linić |
