don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi
20.01.2009., utorak
Emanuel-Očev zagrljaj
|
KATOLIČKA UDRUGA EVAĐEOSKIH VREDNOTA 3155I Belišče petra.vačića 28 Božica SUKIČ mobi o98 985 o43.o95515285 tel 031495792 mel bozica.sukic@ptinet.hr Otac je s tobom Otac te voli Dati če ti snagu Duh Svetoga mir vama don Branko |
- 20:57 - Komentari (9) - Isprintaj - #
19.01.2009., ponedjeljak
Objavitelj Gospinih tajni
|
Fra Petar Ljubičić rođen je u hercegovačkom selu Prisoju 22. listopada 1946. godine. Za svećenika je zaređen u njemačkom gradu Königsteinu 1972. godine, a svećeničku dužnost obavljao je u rodnoj Hecegovini, Švicarskoj i Njemačkoj. U rujnu prošle godine vratio se u zavičaj. Razgovor je vođen u travnju 2006. godine. Je li ovo milosno vrijeme, kako ga Gospa naziva, vrijeme duhovnog čišćenja, vrijeme u kojem nam Bog daruje posebne milosti da bismo ga lakše prepoznali, otvorili se i povjerovali? Gospa se uvijek ukazuje ondje gdje je velika potreba, gdje narodu prijeti opasnost, gdje smo mi, njezina dječica, kako nas umiljato zove, u velikom iskušenju da pokleknemo pred knezom svijeta, neprijateljem od početka. Nju uvijek po Duhu Svetom šalju Sin i Otac da nam pomogne, da nas vrati sa stranputica, da nas izvuče iz nevolja u koje smo upali. Isus je rekao učenicima da će doći vrijeme kad će im se na drukčiji način priopćivati, davati savjete i upute kako dalje ići i živjeti. Eto, došlo je to vrijeme, Sin šalje Majku da nas povede putem obraćenja, da nas vrati blagodati molitve, da nam pomogne protjerati mrak iz potamnjelih srdaca, da se, slušajući nju, odlučimo za Boga, za mir i dobro, za puninu života, za ljubav koja pripada našoj naravi. Ima i onih koji govore da vremena ima dovoljno te odgađaju obraćanje, plaše se preokreta koji će ih odvesti od navezanosti, materijalnog blagostanja i tjelesnih užitaka. U svojoj sljepoći ne žele napraviti korak u nepoznato, neopipljivo, nemaju hrabrosti prepustiti se ruci koja će ih odvesti u neizmjernost radosti i ljepote. A Gospa izričito kaže: Sad je milosno vrijeme odluke, sad je vrijeme obraćenja jer poslije može biti kasno. Ima i onih koji čekaju znak na Brdu ukazanja, koji znatiželjno s mrvicom sumnje očekuju kad će se, i ako će se, početi događati tajne. A nama je danas dovoljno razumjeti davni znak i Isusove riječi koje vodi u život vječni: Doista, kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će biti i Sin Čovječji ovome naraštaju (Lk 11,30). Nema većega znaka od ovoga i tko nevjernički traži svoj osobni znak, neće ga imati. Svaki oholi i tvrdoglavi stav koji ne pristaje na mir s Bogom, na obraćenje i promjenu, vodi čovjeka u propast. Jesu li Gospina sve učestalija ukazanja znak kraja vremena i koliko je rastezljiv pojam posljednih vremena? Jesu li ona povezana s porastom marijanske pobožnosti? O tome sam čitao u razmišljanjima Grigniona Montfortskog. Očito je da su Gospina ukazanja u zadnjih dvjesto godina sve učestalija. Razumljivo je i nebesko posredovanje jer je danas toliko zbrke, muke i nevolje. Nikada svijet nije bio u većoj nesigurnosti i strahu, u krizi vrjednota i identiteta. Bog čini sve da nas spasi, šalje nam znakove da progledamo, viče i doziva nas, ali slika Svevišnjega i slika bližnjega pomračene su u ljudima. Zato se ne trebamo čuditi što u svijetu ima toliko zla i bolesti, a oni koji čovjeku pokušavaju donijeti sreću i radost, pomažu mu na pogrješan način. Jer kad čovjek sam počne rješavati probleme, a ne slijedi Božje zapovijedi, događa mu se katastrofa, a to, nažalost, malo tko razumije i shvaća. Porast marijanske pobožnosti uvelike nam koristi jer ćemo s njom lakše naći put prema Bogu, vratiti se okomici koja će nas odvesti u njegov zagrljaj. Mislim da će štovanje i čašćenje Marije još više rasti i da će njezino Bezgrješno Srce, kako je najavila u Fatimi, pobjedonosno ostvariti sve Božje planove, nadvladati tamu i vratiti dječicu u okrilje izobilja. Zar, gledajući u tom svjetlu, nije sazrelo vrijeme o petoj i konačnoj marijanskoj dogmi, dogmi o Mariji suotkupiteljici ili suradnici? Već dugo vode se o tome teološke rasprave. Mislim da svatko tko malo dublje razmišlja o tajnama vjere, jasno može razaznati veliku Marijinu ulogu koju je odigrala u povijesti spasenja. Razumije se, Isus je jedini spasitelj i otkupitelj ljudskoga roda. On je i Mariju otkupio, iako je bila bez grijeha, ne samo puna milosti, nego sazdana od milosti. Živjela je za milost i od milosti, jer nitko Bogu nije bio tako vjeran i poslušan kao Marija. Ona je majka Isusova, majka Kralja svega stvorenoga, s njim je suosjećala, trpjela i hodala zemaljskim putovima trideset i tri godine. S njim je bila u lijepim i teškim trenucima, s njim je dijelila toplinu obiteljskog zajedništva, bol i muku na Golgoti i radost slavnog uskrsnuća. U svojoj poniznosti i poslušnosti srasla je s likom i djelima Kristovim pa se slobodno može zaključiti da je njezina uloga, među ostalima, bila suotkupiteljska i suspasiteljska. Zar je Gospodin nije okrunio za Kraljicu neba i zemlje, zar joj nije dao sudioništvo u svojoj ljubavi, milosrđu i dobroti. Zato, prihvaćajući i priznajući Gospu, u prvom redu pomažemo sami sebi i svom spasenju. Zato ne vidim nikakvih prepreka i poteškoća koje bi stale na put proglašenja dogme o Mariji suotkupiteljici. To će nam sigurno ojačati vjeru i još nas više ponukati da se prepustimo Gospinu vodstvu. Vi ste objavitelj tajni, a usto će te uskoro napuniti šezdeset godina života. Razmišljate li o prestanku ukazanja i kada bi to moglo biti? Ne želim se baviti špekulacijama, ali mislim da je vrijeme sazrelo. Živi se sve nervoznije, nesretnije i razvratnije. S valom globalizacije ruše se postulati ljubavi, pohlepa loče i isisava zdravlje i snagu osiromašenog stanovništva, komadaju se nacionalna bogatstva, privatiziraju se voda i zrak, ozakonjuju se neprirodni brakovi, vodi se otvorena i beskrupulozna bitka protiv vjere i Božjih zapovijedi. Ili će se dogoditi potpuni preokret, jer kozmetički i površni zahvati više ne mogu pomoći, ili će, a toga se plašim, iz ovog kaosa i kakofonije izbiti nemiri i ratovi. Ali Bog je milostiv. Možda je sve ovo i dopustio da bismo se trgnuli, otvorili oči i prenuli se iz narkotičnog sna. Velike promjene su na vidiku, ali teško je prognozirati kako će sve završiti. Jedino sam siguran da je mnogo toga povezano s Gospinim međugorskim tajnama. Nama je moliti i vjerovati, a sve ostalo prepustimo Božjoj ljubavi, pravdi i mudrosti. Image and video hosting by TinyPic 1. Fra Petar u Međugorju, listopad 2008. godine 2. Susret s bratom franjevcem 3. U ozračju radosti i ljepote Sudjelujete na duhovnim vježbama te i sami vodite mnoge seminare duhovne obnove. Recite nam nešto o problemima koji tište i muče današnje ljude. Što je molitva otklinjanja ili mali egzorcizam? Molitva otklinjanja pomaže ljudima da ponovno uspostave unutarnju ravnotežu i povrate narušeni mir, ona ih vraća na put evanđeoske ljubavi, obnavlja ih duhovno i tjelesno, oslobađa ih od loših navika, raspiruje u njima plamen vjere i radost Gospodinovu. Uostalom, poziv svećenika i jest da naviješta Radosnu vijest, moli, liječi i oslobađa, da pomognu vjernicima, i ne samo njima, jer svi smo djeca Božja, da se odupru zlim navikama i da se izvuku iz mreža u koji ih je uplelo neznanje i knez svijeta. Na molitvenim susretima najčešće mi pristupaju ljudi koji su iz znatiželje, a zatim iz očaja upali u zamke zloga. Sve počinje čitanjem horoskopa i posjećivanjem kojekakvih gatalica, koje im čitaju iz dlana ili u šalici kave gledaju sudbinu. Ma kako ljudima u prvi mah sve to skupa izgledalo bezazleno, iza svega se ipak kriju velike opasnosti koje otvaraju vrata magiji i sili tame. A kad se pojave nesanice, nemiri i problemi u obiteljima, tada, umjesto da se vrate na pravi put, oni upadaju u još veće zamke i beznađe. Odlaze hodžama, vidovnjacima i guruima, koji pričajući manje-više jedne te iste stvari, nekima ponešto i pogode, pa potencijalne žrtve postaju povjerljivije prema svojim lažnim prorocima. No, situacija s vremenom postaje sve teža i kad se nađu pred nepremostivim zidom, dolaze Isusovim službenicima i traže pomoć, a mi ih vraćamo u krilo Crkve. Takvim ljudima treba prići smireno i razborito, objasniti im da ih je vodila slabost i muka, da su tražili slamku spasa na krivom mjestu. Zatim se osoba u svetoj ispovijedi odrekne svega onoga što je činila i griješila protiv prve Božje zapovijedi. Nakon molitve otklinjanja, Gospodin je oslobađa navezanosti i odvaja je od nadnaravne snage tamnih sila. Tek tako ozdravljeno biće može ponovno disati punim plućima i prikloniti se pravom životu. No, često se radi i o drukčijim problemima, gotovo prokletstvima, naslijeđenim od davno umrlih članova obitelji ili bližih rođaka. Radi se o ljudima koji su nepomireni otišli na onaj svijet zbog svađa, međa, neispovjeđenih smrtnih grijeha i mnogih drugih opačina. Njihovi potomci često teško pate, nemaju mirnoga sna, lome se u nemirima i konfuzijama. Mnogi u početku i ne slute o čemu se radi pa im na um dolaze i crne suicidne misli. Zato nam je Gospa u Međugorju i rekla da se molimo zbog vlastitih opačina i onih grijeha koje učiniše naši preci. Čovjeku je najvažnije da se odluči za Boga, da moli, ide na svetu misu, ispovijeda se i klanja pred Presvetim sakramentom, a onda neće izostati milosti i učinci takva življenja. Htio bih još reći da je danas teško naći čovjeka kojemu je lako. Svakome je providnost dopustila da nosi svoj križ, a bježati od križa, osloboditi se križa, znači ići crtom manjeg otpora, a to nije dobro. Ne smijemo zaboraviti da su naši praroditelji protjerani iz zemaljskog raja, a u nama je ostala čežnja za njim. Mnogi su pokušali na zemlji stvoriti raj, uvidjeli da je to nemoguće i odustali. Ovaj život u svijetu za nas je u mnogo čemu čistilište i zato ne vjerujmo lažnim prorocima koji donose sreću, raznim sljedbama koje se materijalno bogate na našoj naivnosti. A naša najveća sreća je u spoznaji da nas Bog voli, da za svakoga od nas ima plan koji mi nepogovorno moramo prihvatiti u dobru i zlu. Svoj križ može nositi samo onaj koji ljubi i razumije što je žrtrva. Zar Isus u Getsemaniju nije u viziji vidio sve ono što ga čeka, zar nije molio da ga, ako je moguće, muka mimoiđe, ali je svejedno skrušeno prihvatio put Očeve volje. Tako se i mi, u dane kad se na nas sruče poteškoće, bolesti i nevolje trebamo prikloniti i prepustiti Providnosti. Fra Petre, iako danas živite u Njemačkoj, ne mislite li da će providnost htjeti da se u vrijeme objavljivanja prve tajne nađete u Međugorju? Iskreno govoreći, ja tako i slutim. Inače, želja mi je da u Hercegovini, možda u blizini Tomislavgrada, otvorim molitveni centar u koji bi navraćali karizmatici. Držali bismo duhovne vježbe, čitali Sveto pismo, molili se za obraćenje svijeta. Svakoga bih mjeseca tjedan dana proveo u Međugorje, krijepio se na izvoru milosti i ispovijedao hodočasnike. Ako ikako bude moguće, želio bih da me oslobode od stalne službe i župničkog posla, a ja bih za uzvrat danonoćno radio ono čemu me srce vuče, odazivao se i posjećivao potrebite ma odakle me zvali. Neobično me raduje kad vidim da se ljudi obraćaju, da idu na svetu misu, da slave Boga. Oduvijek sam svim srcem volio Gospu, naučila me svojim primjerom kako se treba u životu žrtvovati. Zato sam sretan u svom pozivu i osjećam da bi u slobodnijoj službi, možda s malo manje administrativnih obveza, mogao biti korisniji i puno više učiniti za braću i sestre. Želite li još nešto poručiti čitateljima? Moramo shvatiti ovaj milosni trenutak kao najvažnije vrijeme u našem životu, izmoliti od Gospodina blagoslov za nas i za sve one s kojima smo izravno i neizravno povezani. Time ovaj trenutak života pretvaramo u trenutak spasenja za sebe i druge. Zato prosimo Gospodina da nam da snagu, jakost i milost po kojima ćemo živjeti sadašnji trenutak, molimo ga da blagoslovi nas i sve one s kojima smo povezani, da preporodi sve one koji još ne upoznaše njegovu ljubav. Svoj svećenički blagoslov dajem svim čitateljima ovih redaka, svim njihovim obiteljima i prijateljima. Svi skupa zahvalimo se majci Mariji koja je došla da nas povede putem svetosti, da nam otkrije neizmjernu toplinu Stvoriteljeve ljubavi, da nas odvede u luku vječnog spasa, u okrilje kraljevstva nebeskoga, u ljepotu iz koji potječemo i kojoj nam se je vratiti. Amen!preuz sa bloga međugorski glas,blog,hr |
- 20:49 - Komentari (14) - Isprintaj - #
18.01.2009., nedjelja
Objavitelj Gospinih tajni
|
Međugorski glas 12.01.2009., ponedjeljak Objavitelj Gospinih tajni (1) Fra Petar Ljubičić rođen je u hercegovačkom selu Prisoju 22. listopada 1946. godine. Za svećenika je zaređen u njemačkom gradu Königsteinu 1972. godine, a svećeničku dužnost obavljao je u rodnoj Hecegovini, Švicarskoj i Njemačkoj. U rujnu prošle godine vratio se u zavičaj. Razgovor je vođen u travnju 2006. godine. Dvadeset šesti je travnja godine Gospodnje dvije tisuće šeste. Evo me u Njemačkoj na istoku pokrajine Hessen, nedaleko od Fulde. Među pitomim brježuljcima smjestila se slikovita sela. Prekriva ih magličasti zastor blage proljetne kiše, rominjaju sitne kapi po ozelenjelom krajobrazu, natapaju krošnje i travu, slijevaju se niz pupoljke ružinih grmova što rastu u skladno uređenim vrtovima. Stižem u Blankenau i preda mnom, iz sfumato ugođaja, izranja kasnogotički toranj župne crkve svetog Šimuna i Jude Tadeja. Pokraj crkve izgrađen je dvorac u ranobaroknom stilu, nekad rezidencija priora. Oba su zdanja podignuta na temeljima i ruševinama ženskog beneditinskog samostana i samostanske crkve iz trinaestog stoljeća. U dvorcu je danas župna kuća u kojoj od 1976. godine žive hrvatski franjevci i duhovno skrbe o vjernicima sedam okolnih sela. U velikom predvorju, u koje se ulazi kroz kolna vrata, dočekuju me fra Stipe Pervan, fra Ljubo Lebo i fra Petar Ljubičić. Razlog mom dolasku bio je intervju s fra Petrom Ljubičićem u povodu skore dvadeset peta obljetnice Gospinih ukazanja u Međugorju, a fra Petar je usko povezan s događajima koji već četvrt stoljeća mijenjaju svijet. On će, kad za to dođe vrijeme, biti objavitelj Gospinih tajni. Poslije kratkog upoznavanja s domaćinima, te poduljeg čavrljanja uz jelo i piće s gostoljubivog franjevačkog stolu, fra Petrova subraća odlaze na radne obveze, a mi započinjemo razgovor. Fra Petre, kao što je uobičajeno, predstavite se na početku razgovora našim čitateljima kratkim životopisom. Rođen sam u Hercegovini, u selu Prisoju, 22. listopada 1946. godine, a šest dana poslije, 28. listopada, kršten u obližnjem Pothumu. Ja sam u obitelji prvo dijete, a majka me je zanijela tek u petoj godini poslije vjenčanja mojih roditelja, koje se zbilo na Svijećnicu 1941. godine. S obzirom na to da dugo nije mogla zatrudnjeti, majka je išla na zavjete i molila se Bogu da joj da djecu i obećala da će ih njemu posvetiti. Gospodin je bogato nagradio njezinu molitvu i strpljenje te joj je darovao desetero djece. Zanimljivo je da sam već od malih nogu želio biti svećenik i to franjevac, te nikada nisam ni pomišljao da postanem nešto drugo. Čim sam završio osnovnu školu, otišao sam svome župniku fra Vladi Vlašiću, svećeniku koji je umro na glasu svetosti i koji je meni bio i ostao uzor. Razgovarao sam s njim dugo i otvoreno, a kako su u mojoj svjedodžbi bile samo odlične ocjene, to mi je, uz njegovu preporuku, bilo sasvim dovoljno da me prime u sjemenište. Gimnaziju sam pohađao u Zadru, Splitu i Dubrovniku, a studirao u Sarajevu i Njemačkoj, u Königsteinu, gdje sam i zaređen 1972. godine. Poslije ređenja želio sam se što prije vratiti u domovinu. Pet godina sam bio kapelan u Vitini, a zatim četiri godine u Tihaljini. Poslije toga, početkom 1983. godine odlazim u Seonicu, a zatim me koncem 1984. godine, kada je premješten fra Tomislava Vlašić, poglavari šalju za vikara u Međugorje jer su znali za moju privrženost ukazanjima. Poslije nešto više od deset godina provedenih u međugorskoj župi, u veljači 1995. odlazim u Švicarsku, u Zürich, gdje sam ostao tri i pol godine. Nakon toga u švicarskom kantonu Ticinu (njem. Tessin), u kojem se govori talijanski jezik, osnovao sam novu Hrvatsku katoličku misiju i tamo osamnaest mjeseci obavljao misionarsku službu. U Blankenau, u Njemačkoj, gdje sam sada, nedostajao je jedan svećenik, a kako nitko nije želio doći ovamo, ja sam prihvatio novu službu. Ovdje sam od proljeća 2000. godine. U župi s dvije filijale živi dvije tisuće i četiri stotine duša. Djeci predajem vjeronauk te svakodnevno slavim svete mise, a subotom i nedjeljom dva puta. Mjesta u kojima radim i duhovno djelujem zovu se Hosenfeld, Jossa i Schletzenhausen. 1. Kasnogotička crkva u Blankenau, 2.Fra Petrov portret, 3. Fra Petar za vrijeme poslijepodnevne šetnje Kada počinje Vaša povezanost s Međugorjem? Dobro se sjećam da sam za prvog Gospina ukazanja na Podbrdu bio u službi u Tihaljini i upravo pripremao krizmanike za sakrament svete potvrde. Vijest se brzo proširila cijelim krajem i ja sam, čim sam uhvatio malo vremena, krenuo u Međugorje da vidim što se ondje događa. Već trećega dana bio sam među mnoštvom što se sa svih strana sjatilo u Bijakoviće. Propitivao sam ljude, koji se bili na glasu po svojoj vjeri i ozbiljnosti, je li možda tko manipulirao djecom. Osvjedočio sam se i isključio mogućnost bilo kakve podvale, a poslije susreta i razgovora s vidjelicama Vickom i Ivankom uvjerio se da djeca govore istinu. Kako sam onda povjerovao, tako vjerujem i danas i nikada nisam posumnjao. Zanimljivo je da sam upravo u to vrijeme čitao o Marijinim ukazanjima u Lourdu i Fatimi i ne znam je li to bila slučajnost, ali mislim da nije, jer kod nas vjernika nema slučajnosti, dogodilo se ukazanje u Međugorju. Upitao sam se zašto se Gospa ne bi, ako se već ukazuje na drugim mjestima, milostivo udostojila i nas posjetiti. Otada sam koristio svaki slobodan trenutak, tamo odlazio, ispovijedao i pomagao koliko je bilo u mojoj moći. Što je za Vas Međugorje? To je zbilja svjetski fenomen. To su Duhovi naše današnje Crkve koji već četvrt stoljeća neprekidno traju. To je mjesto na kojem se događaju čudesna i potresna obraćenja, mjesto u koje dolaze umorni, bolesni, prevareni i razočarani, a odlaze ozdravljeni, izmijenjeni, čili i raspoloženi za svjedočki život, ispunjeni Duhom Svetim i snagom Marijinih riječi. Dolaze uplašeni, a odlaze hrabri, dohode malodušni, a vraćaju se pronositelji vjere. Gospa nam ponavlja ono što je Isus rekao na početku svoga propovjedanja: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ Vjera i obraćenje idu zajedno jer samo ako povjerujemo da nas Bog može obratiti, krenut ćemo putem spasenja na koje nas poziva od našeg krštenja pa do kraja zemaljskog života. To je srž Međugorja, izvanredna milost, veliki Božji dar koji pomaže našoj vjeri. No, Međugorje ima i svoje protivnike. Da, puno je protivština i duhovne oholosti, previše je mudrovanja. Ako se čovjek osloni na vlastito znanje, ako se koristi snagom autoriteta, ako zaključuje prema onome što je u međugorskim zbivanjima sporadično, tada je na pogrješnom putu. Svi smo mi krhki, maleni, ranjivi i nesavršeni, a Božja mudrost često nam izgleda kao ludost, a onda zaključujemo da ludost ne dolazi od Boga, pa milostima okrećemo leđa. Povijest nas uči da su čudni putovi Gospodnji, da su njegove nakane smrtnicima nedokučive i da zato moramo biti strpljivi, čekati i u poniznosti prihvatiti nesvakidašnja zbivanja kojima nas nebo obdaruje. Ne razumijem one koji niječu međugorsko Božje djelo. Zar će time nekoga obratiti? S jedne strane imamo one koji iz petnih žila pokušavaju srušiti zdanje koje se gradi već dvadeset pet godina, a na drugoj strani stoje milijuni onih koji su prepoznali nebeski glas, koji su se odazvali, koji se trude živjeti onako kako Svevišnji preko Gospinih poruka od njih traži. Na mjestu gdje se nebo otvorilo i gdje nas zove Majčin glas, vjernici mole, ispovijedaju se, obraćaju, čine pokoru i svjedoče. A to je upravo ono što Crkva od nas traži i zašto bi to nekome smetalo. Zato prihvatimo ovaj trenutak, ovo milosno vrijeme, da bi nam budućnost bila sretnija, blagoslovljenija i blaženija. Kakva sjećanja nosite iz dugogodišnje službe u Međugorju? Bili su to naporni, iscrpljujući, ali nezaboravni dani. Nisam znao ni kada lijegam ni kada ustajem, ali takvu se milost rijetko gdje može doživjeti i iskusiti. Uglavnom sam se brinuo o siromašnim hodočasnicima kojima je koješta nedostajalo, koji nisu imali novac za prenoćište i hranu. Dolazili su u svako doba dana, nerijetko i u ponoć. Susretao sam ljude koji su se za nekoliko dana, a ponekad za samo nekoliko sati znali preporoditi, duhovno i tjelesno ozdraviti pod Marijinim plaštem. Nigdje nisam vidio ljude u predanijoj molitvi nego u Međugorju. I upravo takva molitva koja se sjedinjuje s Gospinom, čiji je život bio molitva, koja nas i danas na nebu Bogu prikazuje zagovornom molitvom, najsigurniji je put do Gospodinova milosrđa. Dakle, tko s Gospom moli, osjeća da mu je ona Majka, da mu je Isus brat, a Bog pravi i jedini otac. U vezi s tim prepričat ću vam jedan radostan događaj koji mi je ispričala jedna mlada hodočasnica. Ona je, kako reče, svakodnevno, od malih nogu, nekoliko sati provodila u molitvi, ali tek kad je došla na Brdo ukazanja, otvorilo joj se nebo: Osjetila sam i spoznala da je kraj mene Otac nebeski i da me je on preko Duha Svetoga doveo u Međugorje. Na desetke tisuća puta u svom sam životu izmolila Očenaš. Uvijek sam se trudila biti sabrana, ponizna, pokorna i predana, ali nikada nisam doživjela ono što mi se nakon kratke molitve dogodilo u Međugorju. Osjetila sam kako me Bog poziva da mu se potpuno predam. Duboko sam shvatila da imam dvije majke, ovu na zemlji i onu na nebesima, da imam dvije zaštitnice. A Gospine riječi iz jedne njezine poruke: „Molite, dječice, da shvatite da ste moji“, odzvanjale su u meni takvom milinom i puninom da sam poslije toga od radosti satima plakala. (nastavlja se) pruzeto sa međugrski glas ,blog.hr |
- 12:46 - Komentari (6) - Isprintaj - #
14.01.2009., srijeda
ZRELOST LJUBAVI
 Pravila i kriteriji za ocjenjivanje zrelosti prema nauci Isusa Krista i u svjetlu personalne psihologije i njezinih začetnika: E. Eriksona, C. Rogersa, E. Fromma, V. Fran- kla, W. G. Allporta i G. Cruchona. 1) Zreo čovjek ima svoj ja: misli svojom glavom, odlu- čuje svojom voljom. Uspjesno se brani od iracionalnih i negativnih utjecaja i svoje naravi i okoline. 2) Ima prijatelje: sposoban je voljeti ljude, zivjeti za njih i s njima. Ima osoba u ciji život ulazi s prijateljskom ljubav- lju i kojima dopusta da uđu u njegov zivot s istomljubavlju. 3) Uravnotežen je na području osjećajnosti: ne podli- jele eksploziji srđbe, sljepilu euforije, ropstvu strasti. Ne guši svoje teške osjećaje u alkoholu, drogama, sanja- renju, psovkama. Nije sputan uskogrudnim brigama, za- robljen u svoj sebični svijet. Teške osjećaje svladava smi- reno, bez ispada, bez dramatiziranja; ne pribjegava praz- novjerju. Prihvaća sebe, podnosi osjećaj frustriranosti, na neprijateljstva i neprihvaćanja ne uzvraća agresivnoš- ću ili neprijateljstvom. 4) Ima jasan životni cilj. Svoje misli, riječi i djela usmjeruje prema njemu. Sve vrijeme stavlja u službu ci- lja. Stalno je koncentriran na cilj i ne zarobljava se ni uspjesima, ni neuspjesima, ni poslom, ni odviše sitniča- vim pravilima života. 5) Realistički gleda na život i spreman je na zalaga- nje. Objektivno sudi o stvarima, događajima i osobama; sposoban je rješavati probleme praktičnoga života i druš- tvenih odnosa; ustrajan je u ostvarivanju planova. Ocje- njuje realno okolnosti, uspijeva u svom naumu i to ga po- tiče da se još više zalale. 6) Objektivno gleda na sebe i spreman je na humor. Ne živi u iluzijama, ne uzdize se i ne po- nizava se. Objektivno ocjenjuje sposobnosti i ograničeno- sti, mjesto u društvu, rad. Na manjkavosti reagira bla- gim humorom, prihvaćajući stvarnost kakva jest. 7) Stalno proširuje svoj zivotni nazor, obogaćuje iskustvo. Spreman je na razgovor, stalnu korekturu, mi- 36 Ignacijanske duhovne vjezbe jenja sudove jakim dokazima koje prihvaća od pametni- jih, učenijih, zrelijih, boljih ljudi. 8) Preuzima na sebe odgovornost za svoje čine i za či- ne onih koji su radili po njegovoj naredbi, volji, pod nje- govim utjecajem, po njegovu primjeru. Ne umanjuje niti uvećava odgovornost za svoje čine. 9) U teškoćama se oslanja najviše što moze na sebe. Ne opterećuje druge. Teškoće podnosi strpljivo, nije im- pulzivan, ne oklijeva, nije tjeskoban. No spremno prihva- ća pomoć kada mu je potrebna. 10) Pronalazi ravnotezu između otvorenosti i zatvo- renosti, ne gubi se u društvu i ne bjezi u izolaciju. Ima vremena za sebe, ne isključujući druge. Drugima prilazi kao individuum, a u individualnosti je svjestan drugih. Individualnošću obogaćuje druge, a oni njega obogaćuju svojom raznolikošću. 11) Prihvaća druge sa svim kvalitetama i slabostima, s njihovom širinom i skučenošću, prihvaća ih kao drukči- je. Zna da je prihvaćanje drugoga temelj dijaloga i prila- gođavanja, a neprihvaćanje drugoga izvor neuroze, agre- sivnosti, boja egoističnih reakcija, kao i lazna ponašanja. U odgoju prevelika sustavnost i uniformira- nost mogu ugušiti osobnost. 12) Prihvaća kritiku i sugestiju, pa i nedobronamjer- nu, misli na ono što se govori, a ne tko govori; zna da će mu neprijatelj reći ono što mu se prijatelj ne usudi reći. 13) Usmjeruje sve teznje i aktivnosti da ostvari zivotni poziv. Životnim nazorom na svijet osmišljava svaku misao, riječ, djelovanje. Cjelovito gleda na zivot. Vjerom(ukoliko ne trazi vlastitu sigurnost, interes i sentimentalno zadovolj- stvo) formira ljestvicu vrednota podvrgavajući nize višima. 14) Hrabro se suočava s tragičnim, nepredviđenim si- tuacijama koje dovode u pitanje zivotno opredjeljenje, zva- nje ili samu egzistenciju (smrt drage osobe, neuspjeh u po- slovima, politički neuspjeh, nepravdu, gubitak dobra glasa, bolest koja ga diskvalificira, neostvarenje pravedne teznje…). U takvim situacijama dolazi do izrazaja čovjekova vital- nost, energija, hrabrost, pozitivan, konstruktivan, snalazljiv duh. Ako možeš gledati kako se ruši tvoje zivotno djelo, ostati miran i nakon toga ići naprijed – ti si zreo čovjek.  Bog vas blagoslovio |
- 15:34 - Komentari (17) - Isprintaj - #
09.01.2009., petak
ISUS KRALJ MIRA
     MOLITVA SPASENJA Obnova vjere u Isusa Krista Gospodine Isuse Kriste Gospodine Isuse,dođi u moje srce želim da budeš Gospodar mog života da mogu tako biti tvoje djete svijetla Vjerujem u tvoje oproštenje i želim da mi pomogneš da odbijem bilo koje napasti koja bi me odvojim od tvoje vječne ljubavi Gdje se kaže Bog kažnjava one koji ga ljube nije istina za one koji Boga ljube kušnje nisu nego milost mir vama don Branko |
- 08:46 - Komentari (35) - Isprintaj - #
01.01.2009., četvrtak
BOŽIČ BLAGDAN MIRA RADUJTE SE NRODI JER RODI SE SPASITELJ SVIJETA
    ma  Sretan Božić vama želim srcem cjelim da osjetite radost Kristova rođenja nama svima vječnog spasenja neka vam srce kliče od radosti i sreče jer dan u narodu zaboraviti se neče jer se rodi spas za sve nas Gospodine Isuse Kneze mira Daj nam mir koji toliko treba mir u svojim srcima mir u svojim obiteljima mir u svom narodu mir na cjelom svijetu Amen don Branko |
