Međugorski glas
12.01.2009., ponedjeljak
Objavitelj Gospinih tajni (1)
Fra Petar Ljubičić rođen je u hercegovačkom selu Prisoju 22. listopada 1946.
godine. Za svećenika je zaređen u njemačkom gradu Königsteinu 1972. godine,
a svećeničku dužnost obavljao je u rodnoj Hecegovini, Švicarskoj i Njemačkoj.
U rujnu prošle godine vratio se u zavičaj.
Razgovor je vođen u travnju 2006. godine.
Dvadeset šesti je travnja godine Gospodnje dvije tisuće šeste. Evo me u Njemačkoj na istoku pokrajine Hessen, nedaleko od Fulde. Među pitomim brježuljcima smjestila se slikovita sela. Prekriva ih magličasti zastor blage proljetne kiše, rominjaju sitne kapi po ozelenjelom krajobrazu, natapaju krošnje i travu, slijevaju se niz pupoljke ružinih grmova što rastu u skladno uređenim vrtovima.
Stižem u Blankenau i preda mnom, iz sfumato ugođaja, izranja kasnogotički toranj župne crkve svetog Šimuna i Jude Tadeja. Pokraj crkve izgrađen je dvorac u ranobaroknom stilu, nekad rezidencija priora. Oba su zdanja podignuta na temeljima i ruševinama ženskog beneditinskog samostana i samostanske crkve iz trinaestog stoljeća. U dvorcu je danas župna kuća u kojoj od 1976. godine žive hrvatski franjevci i duhovno skrbe o vjernicima sedam okolnih sela. U velikom predvorju, u koje se ulazi kroz kolna vrata, dočekuju me fra Stipe Pervan, fra Ljubo Lebo i fra Petar Ljubičić.
Razlog mom dolasku bio je intervju s fra Petrom Ljubičićem u povodu skore dvadeset peta obljetnice Gospinih ukazanja u Međugorju, a fra Petar je usko povezan s događajima koji već četvrt stoljeća mijenjaju svijet. On će, kad za to dođe vrijeme, biti objavitelj Gospinih tajni. Poslije kratkog upoznavanja s domaćinima, te poduljeg čavrljanja uz jelo i piće s gostoljubivog franjevačkog stolu, fra Petrova subraća odlaze na radne obveze, a mi započinjemo razgovor.
Fra Petre, kao što je uobičajeno, predstavite se na početku razgovora našim čitateljima kratkim životopisom.
Rođen sam u Hercegovini, u selu Prisoju, 22. listopada 1946. godine, a šest dana poslije, 28. listopada, kršten u obližnjem Pothumu. Ja sam u obitelji prvo dijete, a majka me je zanijela tek u petoj godini poslije vjenčanja mojih roditelja, koje se zbilo na Svijećnicu 1941. godine. S obzirom na to da dugo nije mogla zatrudnjeti, majka je išla na zavjete i molila se Bogu da joj da djecu i obećala da će ih njemu posvetiti. Gospodin je bogato nagradio njezinu molitvu i strpljenje te joj je darovao desetero djece.
Zanimljivo je da sam već od malih nogu želio biti svećenik i to franjevac, te nikada nisam ni pomišljao da postanem nešto drugo. Čim sam završio osnovnu školu, otišao sam svome župniku fra Vladi Vlašiću, svećeniku koji je umro na glasu svetosti i koji je meni bio i ostao uzor. Razgovarao sam s njim dugo i otvoreno, a kako su u mojoj svjedodžbi bile samo odlične ocjene, to mi je, uz njegovu preporuku, bilo sasvim dovoljno da me prime u sjemenište. Gimnaziju sam pohađao u Zadru, Splitu i Dubrovniku, a studirao u Sarajevu i Njemačkoj, u Königsteinu, gdje sam i zaređen 1972. godine. Poslije ređenja želio sam se što prije vratiti u domovinu.
Pet godina sam bio kapelan u Vitini, a zatim četiri godine u Tihaljini. Poslije toga, početkom 1983. godine odlazim u Seonicu, a zatim me koncem 1984. godine, kada je premješten fra Tomislava Vlašić, poglavari šalju za vikara u Međugorje jer su znali za moju privrženost ukazanjima. Poslije nešto više od deset godina provedenih u međugorskoj župi, u veljači 1995. odlazim u Švicarsku, u Zürich, gdje sam ostao tri i pol godine. Nakon toga u švicarskom kantonu Ticinu (njem. Tessin), u kojem se govori talijanski jezik, osnovao sam novu Hrvatsku katoličku misiju i tamo osamnaest mjeseci obavljao misionarsku službu. U Blankenau, u Njemačkoj, gdje sam sada, nedostajao je jedan svećenik, a kako nitko nije želio doći ovamo, ja sam prihvatio novu službu. Ovdje sam od proljeća 2000. godine. U župi s dvije filijale živi dvije tisuće i četiri stotine duša. Djeci predajem vjeronauk te svakodnevno slavim svete mise, a subotom i nedjeljom dva puta. Mjesta u kojima radim i duhovno djelujem zovu se Hosenfeld, Jossa i Schletzenhausen.
1. Kasnogotička crkva u Blankenau, 2.Fra Petrov portret, 3. Fra Petar za vrijeme poslijepodnevne šetnje
Kada počinje Vaša povezanost s Međugorjem?
Dobro se sjećam da sam za prvog Gospina ukazanja na Podbrdu bio u službi u Tihaljini i upravo pripremao krizmanike za sakrament svete potvrde. Vijest se brzo proširila cijelim krajem i ja sam, čim sam uhvatio malo vremena, krenuo u Međugorje da vidim što se ondje događa. Već trećega dana bio sam među mnoštvom što se sa svih strana sjatilo u Bijakoviće. Propitivao sam ljude, koji se bili na glasu po svojoj vjeri i ozbiljnosti, je li možda tko manipulirao djecom. Osvjedočio sam se i isključio mogućnost bilo kakve podvale, a poslije susreta i razgovora s vidjelicama Vickom i Ivankom uvjerio se da djeca govore istinu. Kako sam onda povjerovao, tako vjerujem i danas i nikada nisam posumnjao. Zanimljivo je da sam upravo u to vrijeme čitao o Marijinim ukazanjima u Lourdu i Fatimi i ne znam je li to bila slučajnost, ali mislim da nije, jer kod nas vjernika nema slučajnosti, dogodilo se ukazanje u Međugorju. Upitao sam se zašto se Gospa ne bi, ako se već ukazuje na drugim mjestima, milostivo udostojila i nas posjetiti. Otada sam koristio svaki slobodan trenutak, tamo odlazio, ispovijedao i pomagao koliko je bilo u mojoj moći.
Što je za Vas Međugorje?
To je zbilja svjetski fenomen. To su Duhovi naše današnje Crkve koji već četvrt stoljeća neprekidno traju. To je mjesto na kojem se događaju čudesna i potresna obraćenja, mjesto u koje dolaze umorni, bolesni, prevareni i razočarani, a odlaze ozdravljeni, izmijenjeni, čili i raspoloženi za svjedočki život, ispunjeni Duhom Svetim i snagom Marijinih riječi. Dolaze uplašeni, a odlaze hrabri, dohode malodušni, a vraćaju se pronositelji vjere. Gospa nam ponavlja ono što je Isus rekao na početku svoga propovjedanja: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ Vjera i obraćenje idu zajedno jer samo ako povjerujemo da nas Bog može obratiti, krenut ćemo putem spasenja na koje nas poziva od našeg krštenja pa do kraja zemaljskog života. To je srž Međugorja, izvanredna milost, veliki Božji dar koji pomaže našoj vjeri.
No, Međugorje ima i svoje protivnike.
Da, puno je protivština i duhovne oholosti, previše je mudrovanja. Ako se čovjek osloni na vlastito znanje, ako se koristi snagom autoriteta, ako zaključuje prema onome što je u međugorskim zbivanjima sporadično, tada je na pogrješnom putu. Svi smo mi krhki, maleni, ranjivi i nesavršeni, a Božja mudrost često nam izgleda kao ludost, a onda zaključujemo da ludost ne dolazi od Boga, pa milostima okrećemo leđa. Povijest nas uči da su čudni putovi Gospodnji, da su njegove nakane smrtnicima nedokučive i da zato moramo biti strpljivi, čekati i u poniznosti prihvatiti nesvakidašnja zbivanja kojima nas nebo obdaruje. Ne razumijem one koji niječu međugorsko Božje djelo. Zar će time nekoga obratiti? S jedne strane imamo one koji iz petnih žila pokušavaju srušiti zdanje koje se gradi već dvadeset pet godina, a na drugoj strani stoje milijuni onih koji su prepoznali nebeski glas, koji su se odazvali, koji se trude živjeti onako kako Svevišnji preko Gospinih poruka od njih traži. Na mjestu gdje se nebo otvorilo i gdje nas zove Majčin glas, vjernici mole, ispovijedaju se, obraćaju, čine pokoru i svjedoče. A to je upravo ono što Crkva od nas traži i zašto bi to nekome smetalo. Zato prihvatimo ovaj trenutak, ovo milosno vrijeme, da bi nam budućnost bila sretnija, blagoslovljenija i blaženija.
Kakva sjećanja nosite iz dugogodišnje službe u Međugorju?
Bili su to naporni, iscrpljujući, ali nezaboravni dani. Nisam znao ni kada lijegam ni kada ustajem, ali takvu se milost rijetko gdje može doživjeti i iskusiti. Uglavnom sam se brinuo o siromašnim hodočasnicima kojima je koješta nedostajalo, koji nisu imali novac za prenoćište i hranu. Dolazili su u svako doba dana, nerijetko i u ponoć. Susretao sam ljude koji su se za nekoliko dana, a ponekad za samo nekoliko sati znali preporoditi, duhovno i tjelesno ozdraviti pod Marijinim plaštem. Nigdje nisam vidio ljude u predanijoj molitvi nego u Međugorju. I upravo takva molitva koja se sjedinjuje s Gospinom, čiji je život bio molitva, koja nas i danas na nebu Bogu prikazuje zagovornom molitvom, najsigurniji je put do Gospodinova milosrđa. Dakle, tko s Gospom moli, osjeća da mu je ona Majka, da mu je Isus brat, a Bog pravi i jedini otac. U vezi s tim prepričat ću vam jedan radostan događaj koji mi je ispričala jedna mlada hodočasnica. Ona je, kako reče, svakodnevno, od malih nogu, nekoliko sati provodila u molitvi, ali tek kad je došla na Brdo ukazanja, otvorilo joj se nebo: Osjetila sam i spoznala da je kraj mene Otac nebeski i da me je on preko Duha Svetoga doveo u Međugorje. Na desetke tisuća puta u svom sam životu izmolila Očenaš. Uvijek sam se trudila biti sabrana, ponizna, pokorna i predana, ali nikada nisam doživjela ono što mi se nakon kratke molitve dogodilo u Međugorju. Osjetila sam kako me Bog poziva da mu se potpuno predam. Duboko sam shvatila da imam dvije majke, ovu na zemlji i onu na nebesima, da imam dvije zaštitnice. A Gospine riječi iz jedne njezine poruke: „Molite, dječice, da shvatite da ste moji“, odzvanjale su u meni takvom milinom i puninom da sam poslije toga od radosti satima plakala.
(nastavlja se) pruzeto sa međugrski glas ,blog.hr
Post je objavljen 18.01.2009. u 12:46 sati.