don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi

31.05.2009., nedjelja

Vlč.Zlatko Sudac: ljubav i patnja

- 11:02 - Komentari (23) - Isprintaj - #

13.05.2009., srijeda

Zlatko Sudac - Vjernicima

&ndash Jo&scaron me ne&scaronto muči oko Božje logike. Juda i Petar. Obojica su izdali Isusa. S tim &scaronto Juda ostaje metaforom izdajnika, a Petar postaje temeljem Crkve.

...Petar se ipak pokajao i gorko zaplakao, a Juda se objesio na smokvu. Ne govorim o tome je li Juda izdao ili je Petar izdao. Izdali su ga i jedan i drugi u konačnici, ali zavr&scaronni čin života sudbinskog za Petra i Judu je desno i lijevo. Juda je odabrao suicid jer se sa svojim činom nije mogao nositi, u svom si srcu nije mogao oprostiti i nije se mogao pomiriti s Bogom.

Dok je Petar gorko zaplakao i okajao svoje grijehe. A koga će Bog odabrati nego slabog? Odabrao je Petra. A Judi je kao i Petru dana &scaronansa da na svojim gre&scaronkama nauči. Petru je njegovo pokajanje očito postalo toliko proči&scaronćujuće da mu je Krist kao Uskrsli mogao reći &ndash dosad si se sam opasivao i hodao kamo si htio, odsad ćete drugi opasivati i voditi kamo neće&scaron...

Petar je kontradiktoran. On je jedna eksplozivna, žestoka ali umjetnička du&scarona. Žestoka i luda. Dok je Juda materijalna du&scarona. On je političko-ekonomska du&scarona. Njemu je najvažnije bilo to &scaronto je mislio da će Isus biti okrunjen za kralja. Doživljavao ga je kao političkog lidera. Jer ga nije shvatio. A kad je vidio da sve to ide u krivo, a ne kako je on mislio &ndash dobro, ovi će ga uhvatiti, a narod će ga izvući &ndash kad je vidio da ga je narod razapeo, nije imao snage okrenuti ploču i pokajati se, nego se objesio. Dakle, taj zadnji ishod na&scaron je presudan moment da Petar bude Petar, a da Juda bude Juda. A, gdje je sada Juda &ndash mislim na njegovu du&scaronu &ndash to zna samo dragi Bog.

Bojim se sebe
&bull &Scaronto znači teror prezenta?
&ndash To znači konzumacijski mentalitet. Na daljinski, prvi, drugi, treći program. Stisne&scaron gumb &ndash kapučino, dulja, kraća. Mobitel &ndash dostava u kuću. Sve tup, tup, tup, i evo! Sve SAD. Gubitak vremena rađa gubitkom kvalitete života. I to se danas događa. Jer, ako ja u jednom danu proživim ono &scaronto je prije 50 godina čovjek mogao proživjeti u tjedan dana, onda se pitam &ndash &scaronto od toga &scaronto sam u tom danu proživio, kad legnem u krevet, želim zadržati za sebe. Ili sam već sit i umoran od svega proživljenoga.

&bull I sveli smo sav smisao na ovozemaljski svijet. Znači li to da smo izgubili budućnost, nadu?
&ndash ...Globalno, bit ćemo toliko manje u strahu ako sada probudimo kolektivnu svijest da možemo puno učiniti da nam sutra bude sigurnije. Dakle, ja se ne mogu bojati sutra. Ja se bojim nemoći mene sada ili nemogućnosti da sada svatko od nas učini sve da sutra bude sigurno. Ja se, dakle, bojim sebe samoga. Ovaj svijet uopće nije svjestan kamo srlja. Ne, globalna svijest uopće nije probuđena. Mi se i dalje, praktički, razbacujemo. Jo&scaron se nismo na svjetskoj razini dogovorili o ekolo&scaronkom programu, o efektu staklenika. I upravo u toj nemogućnosti zajedničkog dogovora, ili neshvaćanju nužnosti kolektivnog osvje&scarontenja, raste na&scaron strah za budućnost.

A ja opet kažem da se sutra ne možemo bojati, već se bojimo svoje nesposobnosti danas. To je taj kolektivni strah koji nas paralizira. Mi živimo civilizaciju straha. Straha od terorizma, od globalnog zatopljenja, od ekolo&scaronkih promjena. Teror straha.

&bull&Scaronto nam je činiti?
&ndash Želim reći da moramo doživjeti jednu globalnu katarzu. Da se moramo suočiti s posljedicama koje hrane taj na&scaron strah od budućnosti. I da rije&scaronimo sada sve &scaronto možemo da bi budućnost bila &scaronto vi&scarone bez straha. Kako individualno, tako i globalno. A to znači, probuditi kolektivnu svijest koja će zamijeniti onu drugu, nesvjesnu svijest odnosno logiku koja se hrani vlastitom moći. Logiku po kojoj &ndash poslije mene potop. Logiku &ndash ba&scaron me briga. Jer ja imam neku svoju iracionalnu Noinu arku. A nemam. Jer, mi smo danas jedno globalno selo.

&bull Kad smo kod kolektivne svijesti, smijemo li povući paralelu između hrvatskog i židovskog &ldquoizlaska iz Egipta&rdquo? I jedni i drugi, netom &scaronto su ugledali slobodu, počeli su se između sebe gristi.
&ndash Hrvatska od pamtivijeka boluje od kompleksa manje vrijednosti. Od kompleksa da se mora dokazivati, opravdati. Gdje je tu samopo&scarontovanje? Evo, odgovorit ću protupitanjem: &scaronto misli&scaron, kad doista dođe do svjetskih bura i oluja, do globalnih promjena, kad se ru&scarone civilizacije, kad dođe do katarze. &Scaronto će tada biti bolje &ndash biti Hrvat ili Amerikanac?

&ndash Po meni, Hrvat.

&ndash Ne tako. Nego, &scaronto bi doista tada bolje bilo biti?

&ndash Mislim da je uvijek najbolje znati &scaronto jesi i biti to &scaronto jesi.

&ndash Tako je. A velik broj Amerikanaca u biti ne zna &scaronto je. Jedino &scaronto ih drži zajedno, to je american dream. Ali &scaronto će biti kada se probude iz tog sna? Ovo vrijedi za sve nacije. Svatko od nas, pojedinačno i globalno, ima neke svoje iluzije i snove. Ali uspoređujući sada Hrvate i Amerikance, mogu reći da ja znam gdje mi je pradjedovina, gdje su kosti pradjeda moga. Stoljećima smo na ovoj svetoj grudi.

Već sama ta činjenica nije iluzija nego temelj na kojemu novo i nove generacije mogu stajati. Amerikanci, ali ne samo oni, moraju konačno otkriti temelj na kojemu stoje, jer nijedna država ne može opstati sama, izolirana kao otok. Ima u jednoj bazilici u Jeruzalemu jedan sat, svojevrsna kazaljka vremena. Nalazi se tamo gdje je nekada bila kula Davidova. Taj sat kronologija je vremena koja pokazuje tko je sve vladao Svetom zemljom od 5. tisućljeća prije Krista. Vladao, i izgubio.

Za&scaronto borbe tamo? I kako će se to goruće pitanje rije&scaroniti? Dakle, ta fundamentalna pitanja koja izlaze iz povijesnosti, iz samih korijena civilizacije, danas nisu rije&scaronena. Globalistički, ahistorični pristup taj pojam povijesnoga kontinuiteta ne može ni razumijeti. I zato problem rje&scaronava principom snage i moći. A kako povijest i civilizacija nisu od jučer, taj, uvjetno, američki princip, unaprijed je osuđen na propast. Samo je pitanje posljedica i vremena kada će se taj pristup pokazati totalno krivim. U svakom slučaju, dokle god se budu nivelirale povijesne tekovine i apstrahiralo povijesno dostojanstvo naroda, ni tamo, ni igdje na svijetu pravednoga i trajnoga mira neće biti.

Liberalizam ima kraj
&bull Papa Ivan Pavao II. govorio je o tome kako postoje okolnosti u kojima zlo može proizvesti neko dobro. Mislio je pri tome na totalitarne sustave, nacizam i komunizam, za kojih je Crkva bila iznutra snažna, &ldquosabrana u jedno&rdquo. Gdje smo danas?

&ndash Ja bih rekao kako je u komunizmu bilo puno lak&scarone. Jer, tada smo bili &ldquobijeli i crni&rdquo. Kr&scaronćani ili komunisti. Ali, ovo vrijeme je opet plodonosno u onom smislu &scaronto traži jake ljude. Samostalne ljude slobodnog duha. Da bi bili Božji, takvi moraju biti. A onda će nužno znati i od ovog sistema otvoriti ona prava vrata za one koji će ih htjeti slijediti. Tako da mi se ovo vrijeme čini plodonosnijim od vremena komunizma. I izazovnije, svakako. A to da vrag radi &ndash radi. Radi jer Bog zlato u vatri ku&scarona. Ako svog ljubljenog Sina nije po&scarontedio ku&scaronnje u pustinji, pa gdje će nas?! Prema tome, svaki sustav u kojem je veća prisutnost zla ili ku&scaronnje na Božje ljude, po meni je milosrdnije vrijeme od vremena kada se Crkva javno proganja. Ovo sofisticirano, liberalizirano, globalizirano vrijeme puno je opasnije za čistoću du&scarone i srca vjernika nego vrijeme komunizma i drugih totalitarizama. Opasnije, ali i plodonosnije. Jer proči&scaronćava. Ili-ili.

&bull Može li se liberalizam smatrati nekim oblikom totalitarizma?
&ndash Može. Liberalizam ima svoj početak i svoj kraj. Svoja obilježja, zakonitosti, norme pona&scaronanja. To je svojevrsni totalitarizam, isto tako. Isto kao i svi IZMI &ndash individualizam, terorizam, virtualizam, senzacionalizam, banalizam... To su totalitarizmi novoga doba. Da, i te kako.

Koliko liberalizam ograničava, sputava slobodu čovjeka! O tome bi se cijela studija dala napisati. Možda i vi&scarone nego otvorena agresija totalitarnih režima. Jer, kao &scaronto su Ivana Krstitelja u tamnicu stavili i glavu mu odrubili a on je bio duha slobodna..., tako i ljudi koji u zatvoru nedužni zavr&scarone, koji su na Bleiburgu, ili na Golom otoku, ili u Jasenovcu zavr&scaronavali u duhu mogu biti slobodniji od Tita ili Poglavnika u ono vrijeme. Dok ovo sada&scaronnje vrijeme zarobljava samu du&scaronu. Dakle, ima tendenciju da zauzme psihu, način razmi&scaronljanja, način djelovanja, način života, filozofiju, duh da ti zarobi. Utoliko je, gledamo li s ovog aspekta, ovo vrijeme totalitarnije nego neka prethodna. Ovaj liberalizam i demokracija.

&bull To je već prava znanost! Zarobljavanje slobodom.
&ndash Vrlo perfidna. Sve ti dade da bi ti uzeo duh. To je lice Sotone. Sve ti ponudi, u svjetlu ti se prikaže. Sve ti dade, ali ima svoje uvjete. Ti zaigra&scaron na ono slatko kao svi, je l? Ili, može te do kraja pročistiti, da bude&scaron Božji, ali onda si stvarno mučenik u ovome vremenu. Na svim razinama dru&scarontva, od malog djeteta, preko &scaronkolske dobi, do starosti. U svim strukturama dru&scarontva dana&scaronnjim, stil života od kr&scaronćana čini mučenike ako žele živjeti po Božjem. To su mučenici. Oni su ismijani ako Boga žive danas. To znači da nikoga ovaj sustav ne &scarontedi. Ovaj sistem čini razdjeljenje.

Ono &scaronto je Isus rekao: &ldquoRazdijelit ću oca od sina, majku od kćeri, muža od žene, žito od kukolja.&rdquo Ili ćete biti Božji ili vas neće biti.

Foto: Boris &Scarončitar

To je to. Daj čovjeku sve na slobodu, toliko mu daj materijalnoga blagostanja da mu se osali srce i du&scarona, tako da vi&scarone nije kadar razmi&scaronljati zdravom pameću.

Da vi&scarone nema snage jer je otupio boriti se za opstanak du&scarone. Jer ima toliko svega u izobilju da je postao bolestan, obijestan, devijantan, degradiran, nemoralan i otpao od Boga. To je totalitarizam koji ne ubija samo tijelo. Jer, &ldquone bojte se onih koji ubijaju tijelo!&rdquo Nego &ndash ubija du&scaronu čovjekovu. Ubija način razmi&scaronljanja.

Stres i materijalizam
&bull &Scaronto najvi&scarone muči dana&scaronnjeg čovjeka?
&ndash Neznanje. Predrasude. Pomanjkanje ljubavi, pomanjkanje mira u du&scaroni. Stresan život. Materijalistički pristup životu. Pristup iz koristoljublja. Oholost. Egoizam. Manipulacijski pristup životu. Život u laži. Pomanjkanje istine. A onda gubitak slobode.

&bull A depresija i usamljenost?
&ndash To su samo plodovi takvog pristupa životu. Usamljenost vodi u depresiju.

&bull Koliko smo dužni pomagati a da ne potro&scaronimo vlastitu snagu? Pogotovo kad se trudi&scaron a rezultat je nula.
&ndash Ma, ne može pomaganje drugima pojesti vlastitu snagu. Vlastita snaga se gubi kad čovjek to radi iz koristoljublja. Onda se istro&scaroni. Ako to radi&scaron iz ljubavi, snaga se ne gubi, nego dobiva. A pomoći ćemo onoliko koliko možemo. Kao da sami sebi pomažemo. Ako slu&scarona&scaron svoje srce i ono &scaronto ti Bog u srcu kaže, onda neće&scaron pogrije&scaroniti.

I Isus je nekad bježao u samoću
Isus je isto nekad bježao u samoću. Rekao bi učenicima - &lsquoajmo na drugu obalu. A ono cijele mase za njim tamo. Nekad bi ostao jer bi se sažalio. Nekad bi pobjegao jer mu je trebalo mira. Svakako, &scaronto god da je učinio, učinio je ispravno jer je slu&scaronao Boga u sebi. Tako i čovjek. Ne na u&scarontrb svojeg odnosa s Bogom nekome pomagati jer neće moći. Treba naći pravu mjeru, ali odustati nikada.
Nismo svjesni da nitko nema Noinu arku
I mene zapanjuje činjenica da nema pojedinačne ni kolektivne svijesti da nitko nema Noinu arku. To me frapira. To, na primjer, da Amerika odbija potpisati Ugovor iz Kyota. Zato &scaronto je trenutačno najmoćnija država na svijetu. To je dokaz da nam je opravdano bojati se. I da moramo postati svjesni da ba&scaron o meni, da ba&scaron o tebi, ba&scaron o svakome od nas ovisi budućnost.
Sve imamo. Ni&scaronta nemamo
Nikada toliko izobilja hrane. U svako doba godine jagode, tre&scaronnje... Sve umjetno. Sve imamo. Ni&scaronta nemamo. Izgubili smo znati živjeti s prirodom, izgubili smo odnos s čovjekom, osjećaj sebe, pripadnost Bogu. Izgubili smo pogled na jednost, jednotu, jednostavnost. Konačno, na &ndash jedan. A taj je Bog. A, ako to nemamo, nemamo ni&scaronta. I da sve imamo, ne znamo &scaronto ćemo s tim. I gubimo sebe. Jer nemamo temelj. Nemamo početak.
Slijedi globalna katarza. Gdje će biti &ndash ili-ili
Gledajmo televiziju, čitajmo novine. Čime oni to hrane du&scaronu čovjeka? &Scaronto će biti za 30 godina? Sociolozi bi trebali razmi&scaronljati i odgovarati na ta pitanja. Po meni, doći će jedna velika katarza, globalna, gdje će biti ili-ili. Tijek događaja ide ka katarzi. K proči&scaronćenju. Neminovno. Ne treba čovjek biti prorok. Samo malo zdrave pameti da bi se vidjelo da ovo vodi k stvarnoj katarzi.