don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi

31.05.2010., ponedjeljak

Božja prisutnost

"Imam iznenađenje za te u noći svijeta. Imam čas kad te pohodim u sili Duha Svetoga" - govori ti Bog tvoj. "U taj čas vidjet ćeš mojim vidom sve. Razobličit će ti se pozadina stvari i vidjet ćeš sve u istini. Sav tvoj put do tad bit će živ u savjesti. Neće u tebi biti ugla u koji ćeš se moći sakriti. Na vidjelo će izići sva tvoja golotinja. Ne nasilno nad tobom, već bit će to čas kad me ti iz tjeskobe zazivaš. Bit će to tvoj bezizlazni čas. Ja poznajem bezdane u koje čovjek upada i znam da iz njih ne može sam izaći. Čas je to kad me čovjek, bar na trenutak, iskreno želi, pa mu tada u njegovoj slobodi mogu bliže prići. Ljubomorno čeznem za tim časom u svakoj duši, što sam je u nježnostima svojim oblikovao. I znam da će svakoj nježnost moja biti utjeha i spas. Svemoć će se Božja očitovati u taj čas, ona svemoć koja je kadra sav svijet i sva stvorenja iznova stvoriti. Zato sam strpljiv u žaru svoje ljubavi, što za Čovjekom žeđa. Nije to čas suda nego smilovanja, Milosrđa moga. Tada ću razobličiti sve zablude, žigom srama žigosati svaki grijeh u srcu i dati tako priliku duši da krene putem obraćenja iz smrti u život, iz tame u svjetlost. Svjetlo Duha moga imat će onaj tko ustraje u obraćenju srca, pa će, kao od šale, pregaziti svu vrlet križnog puta kojim čovjek u svom očišćenju prolazi." Takva misao, i više nego misao, takva živa, bezglasna, a glasna Riječ, silazi s neba u srce kao golubica na treperavu granu. Takvu Riječ u ovom svijetu možeš na kraju svojih samoća naći i nadvladati hir začarane Zemlje. Zato prati korake srca. Rajko Bundalo

- 17:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #

30.05.2010., nedjelja

Uronjen u Trojstvenog Boga

Bog je jedan u trima osobama. Naš je Bog, dakle, samo jedan, ali uvijek društven, trojstven, jedinstven. Tri su osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Od Oca sve izlazi, od njega sve dolazi. Isus je Očeva Riječ od vijeka izgovorena. Po njemu Bog čini sve. Duh Sveti je ljubav Oca i Sina, jedinstvo ljubavi, jedinstvo dviju osoba koje se božanski neizrecivo i neshvatljivo ljube. U njemu, u njegovoj sili, Otac čini sve. Otac je sve stvorio, Sin nas je otkupio, Duh Sveti posvećuje. Ili: Otac je sve stvorio i otkupio i posvetio po Sinu Isusu koji je postao čovjekom i u snazi Duha Svetoga. Tri osobe nikad nisu odvojene, ali nikad ni pomješane. Neshvatljiva i čudesna tajna jest naš Bog. Bog uvijek trojstveno djeluje. Mogli bismo reći da sve na zemlji nosi trojstven pečat. Kod ljudi to je ostvarenje čovjeka kao muškog i ženskog i u njihovu jedinstvu ostvaruje trećeg, djeteta, koje je otac i majka istovremeno. Mogli bismo reći da je stvaralaštvo (Otac), govor (Sin) i Ljubav (Duh Sveti) najsnažnija "energija" svemira i povijesti. Prepuštajući se Bogu Ocu mi smo i sa Sinom i s Duhom Svetim. Slušajući Isusa i primajući njegovo otkupljenje mi smo s Ocem, u Duhu Svetom, oslanjajući se na Duha Svetoga neraskidivo smo vezani uz Isusa i Oca. Čovjekovo blaženstvo jest biti u Bogu, s Bogom i prebivalište Boga. Nebo je Bog. Zato je važno spoznavati, stvarati i ljubiti. Tomislav Ivančić

- 14:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #

BOG I JA

Psalam Davidov; kad je boravio u pustinji Judinoj. 1 Bože, ti si Bog moj: Tebe tražim; žedna je tebe duša moja, za tobom čezne tijelo moje u zemlji okorjeloj, suhoj bezvodnoj. 2 Tako sam u svetištu pogledavao za tobom, da vidim sjaj tvoj, slavu tvoju. 3 Jer je milost tvoja više od života; tebi pjevaju slavu usne moje. 4 Tako ću te hvaliti za života svojega, u ime tvoje podizati ruke svoje. 5 Kao mozgom i salom nasitilo se srce moje, tebe slave usta moja usnama punim klicanja. 6 Kad te se sjećam na postelji svojoj, kad u budnim časima razmišljam o tebi. 7 Zaista, ti si pomoć moja; u sjeni krila tvojih veselim se! 8 Duša se moja privija k tebi, desnica me tvoja prihvaća. 9 A koji hoće da upropaste dušu moju: neka idu u dubinu zemlje, 10 Neka izginu od mača, neka budu plijen šakalima! 11 A kralj se raduje u Bogu, koji se zakleo njim, neka kliče, jer će se stisnuti usta lašcima.

- 14:35 - Komentari (26) - Isprintaj - #

27.05.2010., četvrtak

Isus dolazi kroz zatvorena vrata

Posljednja knjiga Novoga zavjeta, Knjiga otkrivenja, govori: "Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom" (Otk 3,20). Kako često i kako dugo mora Bog kucati na naša vrata? Kuca na vrata ljudskog srca svaki puta kada te zove da primijetiš ljude oko sebe, da ih shvatiš kao Božji dar, da im pružiš ruku pomirenja. Kuca na tvoja vrata kada te iznutra upozorava da je vrijeme za neko djelo ljubavi prema bližnjemu. Na tvojim je vratima kada ne dopušta da tobom ovladaju negativni osjećaji i želi da osjetiš da još uvijek ima nade za život. Kuca na tvoja vrata dok te poziva da se ne bojiš svoj život dijeliti s drugom osobom, prihvatiti odgovornost braka i obitelji, prihvatiti tajnu novoga života što se počeo buditi pod ljudskim srcem, u ženinu krilu. Kuca na tvoja vrata svaki puta kada te zove da se trgneš iz svoje osrednjosti, da se oslobodiš svojih ovisnosti, da se odrekneš svojih zarobljenosti, svojih grijeha. Sve je to zov. Isus bi želio pohoditi svakoga od nas. Međutim, on ne dolazi na silu. Želi da mu iznutra otvoriš vrata. Koliko će još morati čekati? Kao da u nama postoji dvostruki zakon. Iz svojih dubina želimo otvoriti vrata. Sve nam biće govori da je to najbolje za nas, da ćemo osjetiti radost života. Bila bi to gozba ljubavi. Sve je ispunjeno radošću, životom. Isus bi bio domaćin koji pripravlja večeru. Čeznemo za takvim susretom jer vjerujemo da je to divno. Čeznemo za pravim životom Krista uskrsnuloga. Međutim, nosimo u sebi i otpore. Kao da se bojimo. Mislimo da nismo sposobni za hrabre odluke. Čini nam se da nemamo snage za novi život, za oduprijeti se zlu i grijehu. Katkada ne vjerujemo da je moguće početi nov život. Sumnjamo da nam i Bog može oprostiti. Sve nas to ispunja strahom, nemirom. Ne usuđujemo se vjerovati da su neke iskre dobre volje zapravo Isusovo kucanje na naša vrata. Jer mislimo da nismo dostojni takvog poziva, da ne zavređujemo njegovo pohod. Isus ima rješenje i za takve naše okolnosti. Dok s jedne strane uporno stoji na vratima i kuca te čeka da mu otvorimo vrata, evanđeoska nam izvješća o Isusovu uskrsnuću govore kako je Isus dolazio k svojim učenicima i u trenucima kada su oni, od straha pred Židovima, zatvorili vrata, zakračunali ulaz u dvoranu gdje su bili. Isus ipak dolazi. Dolazi na čudesan način, kroz zatvorena vrata. Ne razvaljuje vrata kao nasilnik, jer to Isus nikada nije bio. Ali ipak dolazi na ta zatvorena vrata, znajući za svu unutarnju čežnju svojih učenika za novom nadom, za suncem, za snagom. Isus želi poći njima ususret. Oni nisu sposobni otvoriti vrata, a ipak ništa na svijetu ne žele toliko koliko Isusa. Misle da su im nade pokopane, ali ljubav je ostala. Isus dolazi kroz zatvorena vrata. To je poruka i za nas. Ima nade. I onda kada želimo sebi oduzeti tu nadu, kada mislimo da nema izlaza, kada se zatvaramo u svoju muku, kada mislimo da smo i Bogu dosadili svojom nevoljom: ima nade. Isus zna za našu najdublju čežnju. To je čežnja za istinskim životom. To je čežnja za onim i onakvim životom koji nas nikada neće razočarati. Upravo to nam nudi Isus. Upravo to nam daje njegovo uskrsnuće. Smijemo i mi zamoliti Isusa da, i onda kada nemamo snage otvoriti mu vrata, ipak dođe i uđe u naše tajne kroz zatvorena vrata. Tada će sve biti dobro. Fra Zvjezdan Linić

- 05:58 - Komentari (6) - Isprintaj - #

25.05.2010., utorak

MOLIM VAS ZA POMOČ NA FACEBOOK

- 20:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #

23.05.2010., nedjelja

Duh Sveti i Marija

Priznajem sa svom Crkvom da je Marija puko stvorenje, izašlo iz ruku Svevišnjega, pa je, u usporedbi s njegovim neizmjernim Veličanstvom, manja od atoma; ili, radije, Ona nije ništa jer je On sam Onaj koji jest (Iz 3,14); dosljedno, ovaj veliki Gospodin, uvijek neovisan i dostatan sam sebi, nije uopće ni najmanje trebao Presvetu Djevicu, niti je treba, da može izvršiti svoju Volju i očitovati svoju Slavu. Njemu je dosta htjeti, pa će sve biti. Međutim, kažem i ovo: uzevši stvari kako stoje, otkad je Bog stvorio Presvetu Djevicu, On je po njoj htio početi i dovršiti svoja najveća djela, pa možemo slobodno vjerovati da On neće svoj postupak promijeniti kroz vjekove, jer On je Bog, te nimalo ne mijenja ni svoje misli ni svoje ponašanje (usp. Heb 1,12). Kako su se tri božanske osobe Presvetog Trojstva vladale kod Utjelovljenja i prvog dolaska Isusa Krista, tako se vladaju uvijek, na nevidljivi način u svetoj Crkvi i tako će se vladati sve do konca vjekova, kod zadnjeg dolaska Isusa Krista. Bog, Duh Sveti hoće u njoj i po njoj oblikovati sebi odabranike, pa joj kaže: U mojim odabranicima puštaj korjenje. (Si 24,13) Puštaj, miljenice moja i Zaručnice moja, korijenje svih svojih kreposti u moje odabranike, da se sve više množe. Toliko sam se u tebi nasladio kada si, živeći na Zemlji, vršila najuzvišenije kreposti da te još i sada želim naći na zemlji, a da ne moraš ostaviti Nebo. Stoga se obnavljaj u mojim odabranicima, da u njima s uživanjem gledam korijenje tvoje nepobjedive vjere, tvoje duboke poniznosti, tvoga općeg mrtvljenja, tvoje uzvišene molitve, tvoje žarke ljubavi, tvoga stalnog ufanja i svih tvojih kreposti. Ti si moja Zaručnica uvijek jednako vjerna, jednako čista i jednako plodna kao što si nekoć bila. Neka mi tvoja vjera daruje vjernike, tvoja čistoća neka mi daje djevice, tvoja plodnost neka mi daje izabranike koji su moji hramovi. Kada se Presveta Djevica Marija pojavi u kojoj duši, Ona tu tvori čudesa milosti, kako to samo Ona može, jer samo je Ona plodna Djevica, koja niti je kada imala niti će ikada imati sebi slične u čistoći I plodnosti. Marija je proizvela s Duhom Svetim najveće djelo što ga je ikada bilo ili će ga biti: Boga - Čovjeka; I Onda će, dosljedno, proizvesti najveće stvari i u zadnja vremena. Njoj je pridržana tvorba i odgoj velikih svetaca, koji će se pojaviti pri konca svijeta, jer samo ova izvanredna i čudesna Djevica može u zajedništvu s Duhom Svetim proizvesti osobite i izvanredne stvari. Kada Duh Sveti, njezin Zaručnik, nađe Mariju u kojoj duši, On tamo leti i ulazi u svoj svojoj punini, te se toj duši daje obilatije što više mjesta ona daje njegovoj Zaručnici. Sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski

- 09:00 - Komentari (9) - Isprintaj - #

19.05.2010., srijeda

Anđeo hrabrosti

Anđeo hrabro stoji uza nas kad navladamo svoju prirodnu sklonost i izdržimo upravo ondje gdje smo potrebni. U svakidašnjem govoru kažemo djetetu koje se ne tuži na svoje bolove da je hrabro. Hrabar je onaj koji se ne plaši boli, koji ju, naprotiv, prihvaća i pokušava što bolje podnosti. Hrabar je tko se ne povlači kad ga zadesi nesreća. Ostaje na nogama. Izdrži situaciju i kad ga ona boli. Ne uzmiče pred bolju nego prolazi kroz nju. Bolest i žalost ga ne slamaju. Ali nije neosjetljiv. Vidi gubitak draga čovjeka, jasno uviđa da njegova bolest vodi u smrt. Ali ipak ostaje uspravan. Ustrajava u onome što Bog od njega traži. A u toj hrabrosti čovjek raste. Postaje mudar i jak. Želim ti anđela hrabrosti da se uistinu možeš nositi sa svojim životom, da ne uzmičeš kad ti u uši bude puhao protivan vjetar, da ne bježiš kad te zadesi nesreća. I želim ti hrabrost u ophođenju sa svakodnevnim sukobima, da budeš slobodan od potrebe da si svuda omiljen. Neka uza te bude anđeo hrabrosti kad si u opasnosti da popustiš pred mišljenjem drugih, kad bi najradije napustio borbu radi blažena mira. Ako je uza te anđeo hrabrosti, moguća su rješenja koja će na kraju biti dobra za sve. Tko je hrabar izbjegava svaki lažni kompromis. On se zauzima za život. Bori se za život. Anđeo hrabrosti bori se na njegovoj strani. Želim ti anđela hrabrosti ne samo pred neprijateljom nego i pred prijateljem. Anđeo neka te sačuva od toga da se dadneš podmititi i prilagoditi se kako nebi izgubio prijatelja. Anđeo hrabrosti opire se i prijateljstvu ondje gdje je to potrebno. To učvršćuje prijateljstvo, umjesto da ga razara. Anselm Grüm

- 12:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

18.05.2010., utorak

Bog sve vidi

Kako je lijepo vidjeti dijete kako pokušava učiniti prve korake. Uz njega su roditelji koji budno paze da ne padne, da mu se što ne dogodi. Okom ljubavi predviđaju svaki posrtaj i redovito su spremni prihvatiti dijete kada svojom nogom zapne. Divim se tada i brižljivom pogledu roditelja koji prate svoje dijete. Brižno je i oko majke koja se nadvija nad bolesno dijete. Svojim pogledom ona obično najprije otkriva znakove bolesti i prepoznaje svaku promjenu na licu i ponašanju djeteta. Premda s pravom tražimo pomoć liječnika, njihove preglede i njihova gledanja u tajne ljudskoga organizma, ipak nitko ne može nadmašiti temeljitost pogleda majke koja ljubi. Prijatelj također mnogo vidi na licu svoga prijatelja. Stečeno povjerenje kao da omogućuje dublji pogled u dušu drugoga. Nitko to ne smatra nasilnim zadiranjem u tajne drugoga, već radosnim zajedništvom povjerenja. Pogledom ljubavi može se otkriti zabrinutost i nemir, tjeskoba i strah. Pogledom ljubavi primjećuje se radost i žalost. To su pogledi koji griju ovaj svijet, koji nas ohrabruju za život. Osjećamo da nismo sami. Takva bismo prijatelja rado i trajno imali uza se. Želimo njegovu blizinu i njegov pogled. Stari nas je katekizam učio da i Bog sve vidi. On je sveznajuć, ništa mu ne može izmaći. Nažalost, bilo je to sročeno u rečenicu koja se lako mogla zapamtiti: "Jedno oko uvijek gleda, sakrit mu se ništa ne da!" Međutim, u toj je rečenici bila stanovita prijetnja. Kao da je to upozorenje da ne bismo činili zlo, budući da Bog sve vidi. Budio se time stanoviti strah da ne bismo nešto sagriješili, budući da će nas Bog kazniti. Upravo je takva pomisao kriva. A počiva na krivoj slici o Bogu. Bog nije onaj koji kažnjava, nego onaj koji spašava. Temelj naše vjere jest istina da nam je Bog Otac, tj. da nam je roditelj. To znači da nas Bog očinski i božanski ljubi, nježno i neizrecivo. Prema tome, ne može biti istina da Bog, na neki način, jedva čeka da negdje pogriješimo kako bi nam rekao da je to vidio i kako bi nas kaznio. Nipošto. Bog kao Otac je slika dobrote i nježnosti. Ne moramo se bojati činjenice da Bog sve vidi. Poželimo hodati pred njegovim licem, zahvaćeni njegovim pogledom. To je kao majka koja bdije nad svojim djetetom ili pazi na njegove prve korake. To je pogled prijatelja koji je prijateljstvom uronio u dubine bližnjega i vidi sve što može čovjeka zabrinuti ili uznemiriti. To je pogled mira. Da, Bog uvijek gleda, sve vidi. Bog nas neprestano prati. Kamo sreće da i mi Boga u svemu vidimo, da ga neprestano primjećujemo. Bio bi to život u ozračju uzajamne sreće i ljubavi. Radovali bismo se činjenici da nas netko tako dobar neprestano prati svojim pogledom. To je kao kad se izlažemo suncu i njegovoj toplini. Fra Zvjezdan Linić

- 17:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

15.05.2010., subota

Uz blagdan Ivana Merza

- 18:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.05.2010., petak

Bog opravdava

Čovjek ima silnu potrebu dokazivati se. Želimo se pokazati plemeniti i dobri. Prikrivamo svoje nedostatke i slabosti. Po svaku se cijenu nastojimo opravdati za neke situacije ili događaje koji su s nama povezani. Htjeli bismo da nitko o nama ne pomisli zlo; da nas nitko ne okrivljuje, a pogotovo da nas ne ogovara ili kleveće. Često se čovjek posluži i neistinom, samo da nekako na izvan ostavi dojam ispravna čovjeka, pravednika. Slično se tako nastojimo svim silama opravdati i pred Bogom. Tako bismo često htjeli Boga uvjeriti da smo bolji nego što jesmo, da nismo tako mislili, da nije naša krivnja što nam se nešto dogodilo. I u trenucima kad se na neki način okrivljujemo, ili kad se ispovijedamo, mi se često ispričavamo i prebacujemo krivnju na druge ili na nešto drugo. Tako je jednom došao u hram farizej. Isus komentira tu crticu iz života. Prišao je blizu žrtvenika i počeo pred Bogom nabrajati svoje zasluge. Prema njegovim riječima, on je bio savršen. Ništa drugo Bogu ne bi preostalo nego da ga isplati za njegovu vjernost i točnost. Farizej ni ne treba Božje potvrde, već dokazuje da mu je Bog dužnik. A ipak, kaže Isus, ovaj čovjek nije otišao opravdan kući svojoj. Došao je u isti hram i carinik. Ostao je kod ulaza u hram. Osjetio se jadno i grešno pred tajnom Boga koji je svet i dobar. Stao je pred Boga u istini svoga bića. Njegova je molitva bila: "Bože, milostiv budi meni grešniku!" Nije se pravio važan, nije se nastojao ispričati ili opravdati. Došao je jednostavno pred Boga i od njega je očekivao sve. Isus kaže da je ovaj otišao opravdan kući svojoj. Pred Bogom se ne moramo dokazivati. On sve vidi i zna tko smo i kakvi smo. On jedini pozna do dna duše istinu o nama. Dragocjeno je za nas ako se u toj istini vidimo i ako u toj istini iziđemo pred Boga. Najveća je kušnja za čovjeka da se nastoji prikriti lažima ili opravdati smicalicama ili se naprosto pred Bogom sakriti. Tako su već davno, nakon prvoga grijeha čovječanstva, učinili prvi ljudi. Najprije su se sakrili iza grma. A kad su ipak morali stati pred Boga, htjeli su se najprije opravdati, a potom su prenosili krivnju jedno na drugoga. To je bio jalov posao. Jer na taj se način, u svojim dubinama, nikada neće opravdati. Bog ih jedini može izdići iznad njihove zloće, Bog ih jedini može spasiti. Tajna spasenja je u tome da u istini stanemo pred Boga i da se pred Bogom ne pravimo važnim. Isus će to u evanđelju nazvati mudrošću djeteta u odnosu na oca. Bogu ne moramo dokazivati kakvi smo i zašto smo takvi. Dovoljno je, za ono najdublje i istinsko opravdanje, da se usudimo stati pred Boga, doći u poniznosti pred njega i sve drugo prepustiti njegovoj ljubavi. To je onda i naša svakodnevna molitva, naš najistinitiji susret s Bogom. Ne opravdavajmo se pred Bogom, nego neka nas njegova ljubav opravda; ne pravimo se pred njim veliki, nego u malenosti dopustimo da nas on podigne na razinu svoje ljubavi. Fra Zvjezdan Linić

- 11:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.05.2010., četvrtak

Bog nije slučajno dobar

Ima patnje na svijetu. Ima velikih zala. Događaju se brojne nesreće. Ne silaze s ekrana naših televizora prizori stradavanja nevinih. Stojimo pred problemom zla i patnje u svijetu. Želimo odgovor. Ne nalazimo ga. Nije lako naći pravi i istinski odgovor. Ni vjernik nema odgovora. I vjernik je čovjek u traženju. Ni Isus ne daje odgovor. Ali daje smjernice, pokazuje put. To je on sam. I Isus prolazi kroz dramu, tragediju, nepravdu koja se njemu događa. Zapada u tamu, noć potpune napuštenosti. Međutim, ostaje predan Ocu. Ne znam odgovor zašto zlo i patnja, zašto nevini trpe, odakle sve to. Ali znam da je Bog dobar. Znam da je Otac. Vjerujem da me voli. Vjerujem da voli svakog čovjeka. Vjerujem da mu je stalo do dobra svakog čovjeka. Ne razumijem sve. Zato vjerujem. Često se molimo Bogu. Imamo stotine pitanja i stotine nakana. Trebamo Božju pomoć. Trebamo njegovo svjetlo, snagu. Palimo svijeće i upravljamo molbe. Čovjek koji iskreno moli uvijek dobije. Vrlo često je to unutarnje svjetlo u nekoj potrebi ili pred nekim problemom. Katkada je to utjeha. Ili se osjetimo smirenim. Međutim, isto tako mnogo puta vjernik osjeti da je njegova molba zaista našla odjeka u Božjem srcu. Mnogi osjete da je sve krenulo nabolje i da samo Bogu mogu zahvaliti za neku konkretnu pomoć. Nerijetko ipak vjernici osjećaju i stanovite frustracije. Kao da ih Bog ne čuje. Ili moraju na to dugo čekati. A one koji svjedoče da su primili neku milost, promatraju kao ljude koji su dobili bogat lutrijski dobitak jer su kupili pravu srećku. I, na izvjestan način, ulazi u naše srce shvaćanje da Bog djeluje samo katkada, da je lutrija izmoliti njegovu pomoć i snagu, da on doduše može sve, ali to čini po nekim čudnim načinima svojeg htijenja. Dakle, kao da Bog može sve, ali ne čini to uvijek. Osjećam da se tu krije opasnost s obzirom na našu sliku o Bogu. Naime, čvrsto vjerujem da Bog nije samo povremeno dobar, da ne uslišava naše molitve samo kad mu se to svidi. Vjerujem da se njemu uvijek sviđa čuti i uslišati naše molitve. I vjerujem da je Bog uvijek dobar. Bog nije kao lutrija. On ne želi usrećiti samo neke, a i njih rijetko. On je dobar za svakoga i želi, ostanimo pri toj slici, biti pun pogodak sreće i mira za svakoga i to u svakom času. Traži ipak od nas da mu vjerujemo, da imamo povjerenja u takvu njegovu ljubav i dobrotu. Bog nije danas dobar, a sutra više ne. On je nepromjenjiv u svojoj dobroti i njegovo srce nije podvrgnuto hirovima dobrog ili lošeg raspoloženja. Kada bismo dublje vjerovali u tog Boga dobrote i ljubavi, osjetili bismo blagoslov i snagu njegove prisutnosti. Ne bismo mjerili njegovu ljubav prema svojim mjerilima, već bismo se prepustili njegovu vodstvu. On sigurno uvijek čuje molitve svojih vjernika, ali ih uslišava na svoj božanski način, još bolje i savršenije nego što to mi možemo domisliti. Fra Zvjezdan Linić

- 12:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.05.2010., ponedjeljak

Drugi branitelj

Gospodine, srce nam se uznemiruje i straši. Ti nas pozivaš na smirenost. Ne samo da nas pozivaš, nego nam i daješ mir. "Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem!" Strah nas je, Gospodine, trenutka u kojem živimo, svijeta s kojim dijelimo tjeskobe i zabrinutosti. Strah nas je za sutra! Strah nas je, Gospodine, za nas same: hoćemo li ti sutra biti vjerni, hoćemo li te i sutra osjetiti blizu, hoćemo li čuti tvoju riječ, hoćemo li osjetiti tvoju blizinu? Obećavaš nam i Duha svoga! On je Branitelj. On će nas u tvoje ime braniti od svakoga zla. On će nas poučavati u svemu i dozvat će nam u sjećanje ono što zaboravimo, ono što izblijedi u našim sjećanjima i u našoj svijesti. Daj nam, Gospodine, i danas svoga Duha! Daj nam Duha smirenosti, a ne nemira i neraspoloženja. Daj nam Duha svoga koji će nas hrabriti u svim situacijama. Daj nam Duha svoga koji će nam dozivati u pamet tvoju riječ, jer samo slušanjem tvoje riječi i čuvanjem tvoje riječi možemo pokazati i dokazati svoju ljubav prema tebi. Daj nam Duha svoga po kojem ćemo shvatiti da je dobro što sada nisi vidljivo prisutan, što te naše oči ne mogu vidjeti, što te naše tjelesne uši ne mogu čuti. Neprestano težimo za iskustvom gledanja i slušanja. Mislimo da bi naša vjera bila jača i dublja kad bismo te vidjeli ili kad bismo te rukama svojim opipali. Daj nam Duha svoga da te prepoznamo u baštini zapisane Riječi i u tajni vidljivog znaka kruha. Daj nam Duha svog da te prepoznamo u miru kojim puniš naša srca i u izazovu na ljubav prema svima koje stavljaš na naš put. Gospodine, smiri naše srce. Samo je u tebi mir, sigurnost. Samo je u tebi spasenje i nada. Gdje si ti, Gospodine, nema više razloga za strah i nemir. Daj nam, Isuse, novo iskustvo svoga Duha; daj da osjetimo tvog Duha kao istinskog Branitelja u svim trenucima našega života, u svim situacijama. I nauči nas ljubiti djelom i istinom: slušajući i čuvajući tvoju Riječ! Fra Zvjezdan Linić

- 10:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.05.2010., petak

Neka se raduju

- 15:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ABC društvenih zapovijedi ljubavi

1. Poštuj svakog čovjeka, jer u njemu živi Krist. Budi osjetljiv na potrebe drugog čovjeka, tvog brata. 2. O svima misli dobro, ne misli zlo o nikome. Pokušaj i u najlošijem naći barem nešto dobrog. 3. O drugima uvijek govori dobro - ne govori loše. Ispravi zlo koje si drugom nanio riječju. Ne stvaraj razdor među ljudima. 4. Razgovaraj sa svima jezikom ljubavi. Nikad ne podiži glas. Ne psuj. Ne čini drugom zlo. Ne izazivaj suze. Donosi mir i iskazuj dobrotu. 5. Opraštaj sve svima. Ne nosi u srcu zlobe. Uvijek prvi pruži ruku pomirbe. 6. Djeluj uvijek na korist bližnjeg. Čini dobro drugom, kao što želiš da Tebi drugi čine. Ne misli što je tebi netko dužan, već što si ti drugom dužan. 7. Suosjećaj s drugima u trpljenju. Nosi utjehu, savjet, pomoć i srce drugima. 8. Radi pošteno da se da se drugi mogu okoristiti tvojim radom, kao što se ti koristiš radom drugih. 9. Uključi se u društvenu pomoć bližnjima. Otvori se potrebama siromašnih i bolesnih. Dijeli.Nađi oko sebe one koji su u potrebi. 10. Moli za sve. I za neprijatelje.

- 15:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

03.05.2010., ponedjeljak

Postati ljubav

Čovjeka je Bog stvorio slobodnim. Ta sloboda doduše nije apsolutna, jer je samo Bog apsolutno slobodan, ali je relativna. Čovjek se slobodno opredjeljuje za svoj spas ili protiv njega. Bog ne spašava čovjeka bez njegova sudjelovanja. Bog je svemoguć. Ali on poštuje relativnu čovjekovu slobodu. Ne može čovjeka prisiliti da ga ljubi (a u tome je spas), jer bi tada dokinuo čovjekovu slobodu i od njega napravio stroj i nagonsko a ne slobodno biće. Bog tako svuda prebiva osim nekako u čovjekovoj slobodi (ako mu čovjek to ne dopusti). Bog može sve, ali ne može mijenjati čovjekovu slobodu. Time se, međutim, ne dokida nego još više afirmira Božja svemoć i sloboda. Bog, naime, čovjeka spašava unatoč njegovoj slobodi ili baš po njoj i to jedino po ljubavi. On ga zove i privlači. Zato se možemo darovati Bogu ili se zatvoriti u egoizam. Prvo što Bog hoće od čovjeka jest da se daruje. Ljudima i Bogu. On najprije pita: Što mi imaš dati? Da bismo od Boga nešto dobili, najprije treba darovati. Obratiti se, okrenuti se Bogu, darovati mu svoje grijehe i nemoć. Postati ponizan, dati slobodu da bismo dobili sve i još veću slobodu i samog Boga. Jer, spas je u sjedinjenju s Bogom. Rješenja svjetskih problema također. To znači, ljubav je osnovna potreba i najveća težnja čovjeka i svijeta. Molitva je prava samo ako je u ljubavi. To znači da je prvi korak molitve darivanje Bogu i ljudima. A to znači najprije prihvatiti svoju slobodu, svoje siromaštvo, ograničenost, nemoć, grijehe, prokletstvo, čitavoga sebe baš onakvoga kakav jesam i onda to donijeti pred Boga. Oprostiti drugima, sebi i Bogu. Samo tako Bog može to otkupiti, preobraziti i učiniti bogatim da budemo kao Otac naš čija smo posinjena djeca. Ne zatvarati se ni pred jednim čovjekom, ni istinom, ni pred najtragičnijim i najočajnijim stanjem. Jer, Bog je svemoguć. Tomislav Ivančić

- 16:19 - Komentari (5) - Isprintaj - #

02.05.2010., nedjelja

Svjedoci ljubavi

Nova zapovijed Moglo bi se reći da je način na koji Isus proglašava novu zapovijed upravo svečan: »Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge« (Iv 13,34). Isus nije govorio zapovijedajući, već pozivajući, uvjeravajući i potičući. Ovo je jedina njegova riječ formulirana izričito u obliku zapovijedi. No ovdje se ponajprije postavlja pitanje: u čemu je ta novost, ako je već u Starom zavjetu isticana zapovijed ljubavi i ako sve druge religije imaju tu zapovijed? Doista, Isus nije donio nešto apsolutno novo, ali je toj starozavjetnoj zapovijedi udahnuo nov duh, kao što je učinio i s drugim zapovijedima (usp. Mt 5,21-48). Novost i posebnost Kristove zapovijedi ljubavi je u onom kratkom, ali bitnom dodatku: »kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge« (13,34b). Još uvijek nam nije do kraja jasno u čemu je ta »novost«. Ako bismo rekli da je u snazi kojom je Isus ljubio svoje učenike, još uvijek ne bismo pogodili ono bitno. Jer i prije Isusa bilo je primjera herojske ljubavi, primjerice roditelja prema djeci, supružnika međusobno, prijatelja prema prijatelju. Ipak, svaka ta ljubav bila je uvjetovana posebnom pripadnošću, onda je u nekom smislu bila dug prema ljubljenoj osobi, ali je redovito bila i uzvraćena. U Isusovu primjeru imamo nešto posve drugo: on ljubi nesebično i bez razlike, ne pitajući tko je dostojan njegove ljubavi, kao što ljudi često pitaju. Naprotiv, Isus je najviše ljubavi iskazivao upravo onima koji po ljudskom sudu uopće nisu bili vrijedni nikakve ljubavi, velikim grješnicima koje su drugi zbog njihova grješnog života zaobilazili, prezirali i osuđivali. Ako imamo u vidu da je Isus tu riječ izgovorio u sklopu svoga oproštajnog govora s učenicima, pred svoj odlazak u smrt koja je bila vrhunac njegove ljubavi prema ljudima, onda ćemo lakše shvatiti da se tu radi o samom srcu kršćanstva. Iako u tom trenutku Isus znade da će ga jedan od učenika izdati, a da će ga drugi u strahu napustiti i ostaviti sama, Isus nikoga ne isključuje od svoje ljubavi. On za sve jednako ide u smrt. Štoviše, on će moliti i za one koji su prema njemu iskazali najveći stupanj mržnje kad su ga osudili na tako okrutnu smrt: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« (Lk 23,34). Pravo lice Razočarani postupcima nekih ljudi, mi katkada znademo za nekoga čovjeka reći daje »pokazao pravo lice«, što znači da je pokazao kakav stvarno jest. To znači da mu je sve dotada uspijevalo glumiti da je dobar, a zapravo nije. Sukladno toj Isusovoj riječi, pravo lice kršćanina je nesebična ljubav prema svima po uzoru na samoga Isusa. Kršćanin može biti bolje ili slabije poučen u svojoj vjeri, on može u većoj ili manjoj mjeri poznavati povijest svoje Crkve i razumjeti njezinu teologiju, ali ništa od toga ne utječe na njegovu veličinu u Kristovim očima. Jedino je mjerilo veličine njegove vjere mjera ljubavi koju je on spreman iskazivati drugima. A to mogu svi, i stari i mladi, i učeni i neuki, jer za to se ne traži velika pamet, već veliko srce i odlučna volja. Isus želi da to bude jedini pravi raspoznajni znak njegovih učenika u odnosu prema drugim ljudima: »Po ovom ce svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi iedni za druge« (Iv 13,35). Zato ljubav ostaje trajnim prepoznatljivim i razlučnim znakom Kristove Crkve u svim vremenima i u različitim uvjetima života. Ona je jedino obećanje »novog neba i nove zemlje« o kojima govori pisac knjige Otkrivenja (usp. Otk 21,1)- To novo nebo i nova zemlja nije utopija nekakve daleke budućnosti, već sadašnja realnost, ako čovjek prihvati Isusovu novu zapovijed i po njoj usmjeri svoj život. Svi su ljudi uvijek sanjali o boljem svijetu i novoj budućnosti, a ostvarivali su ih samo oni koji su u Kristovu duhu nesebično ljubili. Brojne su ideologije htjele svijet mijenjati revolucijom i oružjem pa su ostavile duboke tragove nesreće i stradanja. Isus je jedini pokazao drukčiji put. On je učio ljude da u drugom čovjeku ne gledaju neprijatelja kojega treba pobijediti, već brata kojega treba osvojiti ljubavlju. Njegovim dolaskom i nesebičnim životom u službi ljudima svijet se prvi put suočio s novim načinom života koji ne gleda sebično na sebe već na drugoga. To je ono što kršćani i danas duguju svijetu, zato njemački nobelovac Heinrich Boli s pravom kaže: »I najlošijem kršćanstvu uvijek bih dao prednost pred najboljim poganstvom, jer i u takvom kršćanstvu uvijek su imali mjesta i bili predmet ljubavi oni za koje poganstvo nikad nije imalo ljubavi, a to su siromašni, bolesni, nesretni..: U kršćanstvu se uvijek našlo takvih koji su znali pomagati, služiti i tješiti.« da se međusobno ne bodu. Uvlačili su bodlje i vrlo oprezno konačno pronašli pravu mjeru. Vjetar koji je puhao nije ih više zabrinjavao; mogli su mirno spavati jedan uz drugoga

- 14:36 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.