don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi

27.11.2008., četvrtak

Sv. Benedikt Medaljon Sv.Benedikta KRIŽ Kad zaboravim na križ, podsjeti me da se kuća od opeke lako može razrušiti, da se prijatelji mogu iznevjeriti i da čovjek u biti ostaje sam... Kad zaboravim na križ, podsjeti me; da je ljubav nešto više od osjećaja i da me patnja kroz smrt strasti čisti... Kad zaboravim na križ i opet pobjegnem u lagodnosti života; podsjeti me da bez tog drveta nema uskrsnuća; da pravog života bez njega uistinu nema... Kad zaboravim na križ i okrenem mu leđa, kada mi se čini besmislenim, podsjeti me, tada, da si na križu

- 16:42 - Komentari (11) - Isprintaj - #

18.11.2008., utorak

Molitva za Vukovar!

HRVATSKA HRVATIMA ZA DOM SPREMNI !!!

- 00:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #

14.11.2008., petak

- 13:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #

08.11.2008., subota

Priča

Misli su se uljuljale u odlazak A pogled se sastao sa zvijezdama Sjaj u oku slika je časa Neprimjetnih srebrnih balada Njihovih kretnji na obzoru tamnog beskraja Potonula je sjeta u svoje dubine Iznjedrila tugu bremena života Odveć velika je tama i kao da nije Milijarde zvijezda Božja ruka po svodu rasula No tu su malene zvijezde one za sebe ne žive Već bogatstvo svoje nesebično daju Tom zemljani ljudi čudeći se dive A zvijezde plešu srcem melodiju tišine U odlasku prema rajskom slavlju Kada jednom vr'jeme dođe, Da k dragome pođem Bogu, I kad dahnem zadnji puta Na smrtnom teškom logu, Čela moga neće resit V'jenac lišća lovorova, Nit će povjest za moj spomen Trošit svojih zlatnih slova. Uminut ću ko što minu Milijuni ljudstva mnogi Veljem sv'jetu odaljeni I prezreni i ubogi, U osami što su teški Ovaj zemski vijek vili, Pa kad umru povjest ne zna, Da su ikad ovdje bili. U seocu Bog zna kojem Proživjet ću svoje dane: Poslat će me zvanje moje Međ uboge, sirotane, Na tom sv'jetu što nemaju Prijatelja nikog svoga, Tek na nebu utočište Sviju b'jednih – dobrog Boga I u ime dobrog Boga Ja ću poć k svome stadu, Da ga kao anđel tješim U njegovu teškom jadu, Da mirisni balzam lijem U njegove gorke boli: Tješeć ga, zboreć mu, Da i njega Gospod voli. Prema Bogu raspetome Dizat ću mu suzne oči, Pa će žića teškom stazom Moj bijednik lakše poći. Zborit ću mu, kako ovdje Život traje kratko doba, I da pravi tek počinje S onu stranu hladnog groba. Ja bogataš ne ću biti, U biserju ne ću sjati Ko sretnici ovog sv'jeta, Pa mu blaga ne ću dati. Dušu ću mu dati svoju I krv vrelu srca svoga I utjehu, što je pruža Vjera sveta Hrista Boga. Vjero sveta! Ti jedina U toj našoj suznoj doli Utjeha si milijuna I u tuzi i u boli. Gdjegod tvoje sunce sine, I kud tvoja zraka pane, Sušiš suze, vedriš lica, Ublažuješ gorke rane. U narodu našem jadnom, Gdje je bol i tuga sama, Gdje se živi, gorko živi Ponajviše u suzama, Mnogim, gdje se znojem stvara Ona suha kora hljeba – Pronosit ću vjeru svetu, Ljudskoj boli melem s neba. Pa će tako hrlit vr'jeme, O proći će moji dani, U zemlju ću hladan leći, Gdje i moji sirotani, A na grob mi neće stavit Mramornoga spomenika, Tek križ drven, jednostavan – Ko i život svećenika.

- 22:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

03.11.2008., ponedjeljak

Glas Međugorja

Kad u suton nebo vrisne, kad se čudne stvari dese, kad se tamni obruč stisne, ne bojte se, ne bojte se! Kad vas zaspu jadi ljuti, kad vam vrijeme sve odnese, čuvat će vas moji skuti, ne bojte se, ne bojte se! http://medjugorskiglas.blog.hr

- 21:10 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Iz Međugorja

- 18:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Međugorje

Sjedinimo se s Bogom Koračamo dolinom svijeta raštrkani i razbacani kao jesenje lišće, nošeni vjetrovima koji pušu sa svih strana, kojima su polazišta spletarske radionice oca laži, koji donose otrov mislima i osjećajima, koji nas odvlače na smetišta propasti i uvlače u tunele neznanja, daleko od sunčeve svjetlosti i svježine čistoga zraka. A nama je potreban mladi planinski vjetar, koji puše iz njedara gorskoga bila, koji ozdravljujućom snagom tjera ustajalost i umrtvljenost, koji nam donosi okrjepljujuće osvježenje i obdaruje nas milostima s izvora života, koji će nas odnijeti na rodne oranice, gdje umirući tijelu, rađamo zdravo klasje, okruženo bogatstvom cvjetova i boja. Ako smo već u propadljivom tijelu, koje je zalog onom proslavljenom, jer u njemu prebiva neumrla duša koja je stvorena na sliku Božju, onda ne moramo robovati propadljivosti, već trajati u zagrljaju Stvoriteljevom i slijediti nježni i umilni glas što dopire iz naše neokaljane nutrine. Gospa nam preko vidjelice Mirjane poručuje da češće budemo u Božjoj blizini, da postanemo dio njegove svenazočnosti, da se prepoznamo u otkucaju savjesti, da otkrijemo sebe u čežnji što tinja u dubini naših srdaca, da se iskrenom molitvom približimo vrelu ljubavi, kojim je ispunjen svaki djelić naše cjeline. Pozna Majka naše manjkavosti, našu nepotrebnu i pogubnu navezanost na zemaljsko i propadljivo, naš bijeg pred odgovornošću, naše lutanje u labirintu svijeta, naše nepovjerenje i sumnjičavost, našu neodlučnost da se potpuno predamo u ruke Stvoriteljeve. Ako smo već tijelom na zemlji, to ne znači da i dušu trebamo predati moljcu koji nagriza sve vremenito i potrošno. Ali nas isto tako izrečenim savjetom upućuje na povezanost tijela i duše, na njihovu uzajamnost i isprepletenost, na tajnu u kojoj i naše raspadljivo tijelo ima udjela u konačnom preobražaju svijeta. Zar nam to ne dokazuju i moći svetaca, njihovi zemni ostaci po kojima i preko kojih možemo izmoliti i najveće milosti. Zar nam o tome ne govore i svetačka tijela koja su ostala neraspadnuta i poslije smrti. Dakle, moguće je tijelo obući u svetost, a isto tako svetost prožeti tijelom. Što je, uostalom, učinila Presveta Djevica kad se potpuno predala volji Božjoj i začela Isusa po Duhu Svetom. Potpuno sjedinjenje s Bogom rađa besmrtnošću duše i tijela. Da Marija je bila bezgrješno začeta i crv sumnje i grijeha nju nije mogao ni nagristi ni zavesti, ali u ovom Božjem zahvatu sačuvana je poruka za svakoga od nas. Premda se ne možemo osloboditi istočnoga grijeha, što manje griješimo više smo sveti, što se manje odvajamo od Božje ljubavi, naše tijelo će biti manje raspadljivo jer se nećemo posvetiti samo njemu, već ćemo biti bliži sebi, dakle duši, koja je cjelina s duhom i tijelom. Biti u Božjoj blizini znači biti u zajedništvu sa samim sobom i bližnjnima, odmaknuti se od magnetske privlačnosti svijeta što osvaja ranjeno srce u koje je ubrizgan otrov edenske zmije. Ako odbacimo navezanosti i pokidamo zastor pun sjena i privida, onda ćemo bolje razumjeti i Gospine riječi, jasnije shvatiti njezinu ulogu u povijesti spasenja, upoznati Ženu u kojoj se zrcali rajska stvarnost, vidjeti čovjeka onakvim kakav je bio prije pada, dok je još živio u prijateljstvu i zajedništvu s Bogom. Tek ćemo tada znati zahvaliti Bogu na neizmjernoj dobroti koju nam daje upravo preko Gospe. Priznati moramo da bi nam bez Marije bilo puno teže upoznali i shvatili Božju ljubav, da bismo se bez nje i njezina dragovoljnog stapanja s Riječju Božjom i danas koprcali u ljagi istočnoga grijeha, ne nalazeći izlazak iz gliba poroka, da bismo bili daleko od Spasiteljeva milosrđa. Ako upoznamo Gospu, a preko nje i stvarnost nebesku, bit će nam lakše prihvatiti zahtjevne obveze koje od nas nebo traži, a kojima nas upućuje na dobrotu kojom trebamo postupati s dušama što nam ih Providnost šalje u susret. Jer kakva budu djela, takvi će biti rezultati i plodovi iznikli iz njih. A plodova biti neće sve dok se ne odreknemo propadljive mudrosti svijeta, dok se ne promijenimo u svojoj nutrini, dok se ne oslobodimo naslaga blata što su oblijepile izvornu čistoću srca i duše. Put nam je pokazala Gospa, a molitvena terapija zauzima istaknuto mjesto u njezinim preporukama i savjetima. Ona je, ako teče iz skrušenog srca, koje je uvidjelo vlastite mane i propuste, prvi i najvažniji korak na obraćeničkom putu. Gospa nam na kraju poruke naglašava da svom snagom svoga Bezgrješnog srca moli milost i dobrotu Božju da svećenike obdari velikom snagom i ljubavi, kako bi mogli vršiti svoju dužnost i sprovesti zavjetna obećanja. Jer jedino nas oni, srasli sa Sinovim naukom i istinom koja izniče iz njegovih riječi, mogu voditi u danima kušnje i pomutnje. Samo nam oni, ispunjeni Duhom Svetim, mogu pomoći. Predmnijevam da se ove Gospine riječi odnose na teške trenutke što nam upravo dohode, na dane kad će Kristova Crkva biti izložena još bjesomučnijem napadu kneza propasti, kad će još jače udariti na pastire, kad će stado, pritisnuto izokrenutim laščevim argumentima, izgubiti i ono malo vjere što su je imali. Zato ne rogoborimo protiv svećenika, nego ih poštujmo i molimo za njih! Uzeto s bloga Međugorski glas

- 15:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.11.2008., nedjelja

Međugorje

- 15:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.