Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (5)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (9)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (10)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (14)
Srpanj 2007 (22)
Lipanj 2007 (2)
< | listopad, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Napomena: Dok budete citali ovaj tekst molim ne zaboravite – iako je stanje zena u Afganistanu jako lose, postoje i oni pozitivni primjeri. Ljudi koji svoje zene dovode u ovakve situacije, obicno ne poznaju Kuran i njegove odredbe, nepismeni su i primitivni. Po Kuranu, usprkos svemu, zene su poprilicno zasticene. Iako muskarac po serijatu ima pravo fizicki kazniti zenu, prije fizickog kaznjavanja mora uslijediti dugotrajan proces objasnjavanja i razgovora. Kada bi se ti serijatski zakoni postovali, nitko nikada ne bi smio udariti zenu. Dvadesetcetvorogodisnja Nasima je majka cetvero djece. Ne govori. Ne moze govoriti. Ne moze cak ni plakati, jer slane suze samo povecavaju bol dok teku sprzenim licem mlade zene. Na licu, grc bola ne prestaje. Nasima se bori za goli zivot. Ocajni suprug, Mahmood obajsnjava: “Nasa djeca su se svadjala sa djecom moga brata. Kada je moja zena pokusala zastiti nasu djecu, svekriva moga brata se odlucila osvetiti. Uzela je kantu benzina, polila je po mojoj zeni i zapalila je. Jos se ne zna da l ice prezivjeti.” Mahmood ne zna sta da radi sa djecom. Boji ih se ostaviti u kuci skupa sa okrutnom starom zenom, koja samo igrom slucaja nije uzela Nasimin zivot. Mahmood mora i raditi, kako bi prehranio ne samo svoju djecu, nego i djecu svog brata, unuke one iste okrutne zene. I dok Mahmood bdije nad svojom zenom ciji bol ne jenjava, doktor iz gradske bolnice Mazar e Sharifa, Muhamadullah Hamnawa Zada se bori za zivot jos jedne mlade zene. Ne zeli nam odati njeno ime, ali nam prica njenu pricu: “ Ovu mladu zenu zapalio je suprug. U ruralnim sredinama to je uobicajena kazna. Ono sto je zaista ubitacno je to da drustvo razumije ljude koji pribjegavaju ovoj kazni. Cesto, policija ne reagira.” Doktor dodaje da su Nasima i zena koju je upravo operirao sretne. Objasnjava nam da je nedavno imao slucaj sesnaestogodisnje djevojcice, koju je u bijesu zapalio stariji brat. Curica je umrla. Novinarka Shajahan Ahmadi, koja je uslikala fotografiju koju objavljujem u ovom postu kaze: “Dok sam slikala te jadne zene jedva sam suzdrzavala suze. Kada razmisljam o tome, jos uvijek dobivam grceve u stomaku. Taj bol, ta patnja. To nitko nije zasluzio. Nisu samo zene Mazar e Sharifa u stalnoj opasnosti od vatre. Novinarka iz provincije Farah, koja radi za moju organizaciju ispricala mi je svoju pricu: “Moji roditelju su me udali za covjeka kojeg su dobro provjerili. Smatrali su da je posten. Pogrijesili su. Poceo me tuci za svaku sitnicu, a onda mi je poceo prijetiti vatrom. Dva puta me je polio benzinom, ali su me susjedi spasili. Roditelji su me uzeli nazad.” Kada je dosla kuci, saznala je da je trudna. Rodilo se musko dijete. Kada je za to saznao njen suprug, dosao je u kucu njenih roditelja i dijete oduzeo silom. Ona vise nikada nece vidjeti svog sina. Roditelji ove djevojke su policajci. Zene Herata su najcesce zrtve vatre, ali s malom razlikom. Novinarka iz Herata Masooma nam objasnjava: “Zene u Heratu rijetko vatrom kaznjavaju muzevi i obitelji. One same zele pobjeci iz teskih brakova samozapaljivanjem. Rijetko kad uspiju.” |
Svaki grad im svoju ludu, kaze izreka, i zaista je tako. Gdje god sam, makar i nakratko spustila stopalo, u oci upadne cudnovato obucena spodoba koja hoda ulicom i razgovara sama sa sobom. U Sibeniku to je bio Ive sa Gorice, pokoju mu dusi. Prije nekoliko godina zgazio ga je auto i do danas, grad nije nasao odgovarajucu zamjenu za ovog tihog, povucenog a opet tako prepoznatljivog lika. U Sarajevu, to je bio Pinjo. Uvijek je nosio gace preko hlaca, a oko glave je imao zavezanu kravatu. Cesto j imao i jaknu od teskasa uvucenu u te gace preko hlaca. Glasno je psovao svakoga tko je bio na vlasti. Iako su ga ljudi izbjegavali, bio je potpuno bezopasan. U Afganistanu, vazi drugo pravilo. Ovdje svaki kvart, ma ne, svaka ulica imaju svoju ludu. Nasa luda je Ayatolah. Kazem nasa, jer kad smo se nedavno preselili, Ayatolah je preselio s nama. Ayatolah nema nista. Ni novac, ni kucu, ni obitelj ni razum. Sve je izgubio u isti dan. Dok je u Afganistanu bjesnio rat izmdju talibana i mudjahedina, Ayatolahovu obiteljsku kucu sravnila je raketa. Tada jos dijete, Ayatolah je bio u gradu. Kupovao je kruh. Kada se vratio, ugledao rusevinu i mrtva tijela svoje obitelji, Ayatolh je od soka izgubio razum. Ayatolaha, dobricu velikih zecijih zuba, tada je usvojilo susjedstvo. Prezivljavao je radeci sitne poslove, a susjedi su mu za uzvrat davali staru odjecu, kruh i vodu. Za bocu vode i par afghana, Ayatolh ce iznjeti smce i odvesti ga na kraj ulice pred necija tudja vrata. Za bocu vode, Ajatolah ce premjestiti i najtezi komad namjestaja. Za bocu vode Ayatolah je prilikom selidbe natovario 6 kamiona nasih stvari, a zatim ih i istovario u nasoj novoj kuci. Jos uvijek, Ayatolh dolazi u nasu kucu. Pokupi smece iz kuhinje i dvorista i odnese ga van. Ponekad me iznenadi dok se rano u jutro spremam na posao. Dok, jos uvijek u pidzami, teturam prema WCu vidim njegove sitne oci kako me posmatraju iz kuhinje. “Selam,” kazem mu i nastavim, a on, ocaran mojom roza pidzamom ne govori nista. Kad izadjem iz kupatila ni Ayatolah ni smece vise nisu tu. Ayatolah je najcesce obucen u prnje koje su dali susjedi: Zutu odrpanu majicu sa natpisom, smedje hlace koje uvijek uvuce u najmanje tri para carapa i stare crne, prevelike cipele pune rupa. I jucer je Ayatolah dosao kod nas. Jucer je bio Eid – Bajram. Ayatolah se sredio. Umjesto zute majice obukao je bijelu kosulju, plavi sako i odgovarajuce plave hlace, utrpane u tri para carapa. Ponosno je istakao i novu crvenu kravatu sa zlatnim dezenom. Jucer je Ayatolah dosao da nam pokloni sve sto ima – 20 afghana (oko 40 centi). |
Nakon gotovo dva tjedna u Mazar e Sharifu, vratila sam se u Kabul razocarana. Organizacija za koju radim nije me pustila proviriti nos na ulice grada. U dva tjedna, tri eksplozije kod Plaved dzamije uzele su preko 10 zivota, a iznakazile i osakatile devetoro djece. Bez obzira na sve, mislim da bih bila relativno sigurna uz kolege afganistance, ali moj sef nije zelio riskirati. Ne ocajavajte! Iako sam bila zatvorena, uspjela sam skupiti puno zanimljivih prica, a i fotografija. Radila sam sa sestoro talentiranih novinara, koji su mi osim prica, na koristenje ustupili i fotografije. Ukoliko struja bude suradjivala prvu pricu i fotke mozete ocekivati uskoro. Na zalost, sve price nisu lijepe i ugodne… |