petak, 26.09.2008.
System (Dah)
Prošlo je tjedan dana. Čuvari su ga vodili iz njegove ćelije. Sloboda. Napokon. Nije mislio da će dočekati taj dan. Velika metalna vrata su se otvorila. Vani je pljuštala kiša. Izašao je na ulicu. Hladna kiša prekrila je njegovu prljavu odjeću, njegovo prljavo lice, ruke. Bio je presretan što može osjetiti hladan vjetar na svom licu. Gledao je prostran park pred sobom. Napokon. Žurio je prema svom stanu. Imao je tek nešto malo novca no ipak dovoljno za tramvaj. Sjeo je u pusti tramvaj i gledao kroz prozor. Tek je par ljudi vani žurilo da se skloni od kiše.
~želja~
Jedva čekam da joj vidim lice.
Jedva čekam da ju poljubim.
Ne mogu vjerovati da je toliko prošlo.
U trenu je skočio iz tramvaja u hodnik zgrade. Trčao je stubama kao nikada. Zvonio je na vrata no nitko nije otvarao. Odlučio je čekati. Čekao je tako dugo, može se strpiti još nekoliko minuta. Vjerojatno će se brzo vratiti. No nije se vratila još par sati. A on je zaspao pred vratima. Probudila ga je neka buka. Čuo je njen glas, no, zvučao mu je nekako čudno. Potrčao je prema njoj.
~prizor~
U trenutku kad ju je ugledao bila je u zagrljaju nekog lika kojeg nikada nije vidio.
Nije se baš odupirala, dapače skidala je majicu.
Kad ju je skinula pala je na tlo.
Bila je prepijana da bi stajala.
Nije mogao vjerovati. Samo je gledao. Vratili su mu se glasovi iz ćelije. Stajao je na vrhu stuba i gledao njih u podnožju. Osjetio je kako gubi kontakt sa ovim svijetom. Osjetio je neopisivu mržnju i tugu. Krenuo je prema njima. Vidjela ga je. Uplašila se. Vrisnula. Počela je puzati prema izlazu. Mladić koji je bio s njom prestrašeno je gledao u njegove oči. A on je drhtao dok je u njemu divljao bijes. Želio se kontrolirati. Nije bio siguran hoće li uspjeti.
~odluka~
¨Jebem joj mater nije vrijedna vračanja u onu rupetinu.¨
Otišao je iz zgrade.
Kiša je i dalje padala.
Nije znao što će sad.
Odlučio je jednostavno prošetati.
Pokušati se smiriti.
Odjednom je ugledao jednog starog prijatelja. Svi su mu instinkti govorili da bježi. No ostao je, to je autodestruktivnost donijela odluku. Ovaj mu je prišao i postavio samo jedno pitanje.
- Di si cinkeru?!
On nije rekao ništa policiji. No izgleda da netko drugi je. Osjetio je da ga je netko ščepao s leđa. Prije nego se pomaknuo ovaj ispred ga je udario u trbuh. Zatim je dobio bokserom u glavu. Pao je na hladan, mokar pločnik. Dok su ga cipelarili njegova krv se miješala s kapima kiše. Kad su otišli ostao je ležati. Mislio je na nju. Kako mu je to mogla učiniti?! Želio je da ga ubiju. Suze su mu potekle niz lice. Pred očima je vidio sve ljude s kojima je u mislima razgovarao u svojoj ćeliji. Tek nakon trećeg pokušaja uspio se podići na noge. Doteturao je do klupe i sjeo. Cijelo tijelo ga je boljelo. Ona ga je izdala, zabila mu nož u leđa. A oni misle da je on izdao njih. Izgubio je sve. Prijatelje, svoju ljubav, novac, a vjerojatno i razum.
~posljednja odluka~
Polako je podigao komad stakla s tla.
Zasukao je rukav lijeve ruke.
Prislonio staklo na venu.
Odlučio se malo pozabaviti razmišljanjem o svom životu.
Tako je razmišljao kojih pola sata. I ponovo ona. Bila je lijepa kao i prije. Nije ga ni vidjela. Ona budala hodala je pored nje. Odbacio je posljednju odluku. Primio staklo tako čvrsto da mu je razrezalo ruke. Potrčao je prema njima. Nije osjećao bol. Sve što je osjećao je bila mržnja. Prvo je njemu razbio staklo u grlo. Uhvatio ga je za kosu i pobrinuo se da mu gleda u uči dok njegova krv prekriva ruku u kojoj je staklo još bilo čvrsto stisnuto. A zatim se okrenuo prema njoj. Ona je ležala na podu sklupčana, preklinjala je milost, ispričavala se. Govorila je da će sve biti u redu. No on ju nije čuo. Ispustio je staklo iz ruke. I počeo ju tuči. Udarac za udarcem sve dok nije došlo crnilo.
~buđenje~
Prvo što je osjetio bio je nekako poznat smrad.
Ogromna glavobolja povećala se kada je otvorio oči i ugledao malu svjetiljku.
Bio je u drugoj ćeliji.
Pokraj njega bio je još jedan krevet. Na njemu je bio netko.
Podigao se polako.
Vidio je nekog mladića koji je počeo vrištati i trzati se na krevetu za koji je bio vezan.
Shvatio je gdje je.
utorak, 09.09.2008.
System (ovaj dio zove se ćelija)
Jedino svijetlo bila je jedna žarulja koja se polako njihala na suprotnom zidu. Dva madraca, školjka, trošni vlažni zidovi i rešetke na vratima. Sjedio je na jednom madracu i gledao žarulju. Pitao se je li dan ili noć. Pitao se što bi sve dao da može prošetati. Želio je osjetiti hladan vjetar na svom licu umjesto nesnosne vrućine, želio je osjetiti miris trave umjesto stalnog smrada znoja, fekalija i pišaline, želio je sve što nije mogao dobiti. Pitao se koliko je prošlo vremena.
~nekoliko misli~
Još nikad nisam toliko žudio za tako malim stvarima.
Još nikada nisam shvaćao koliko cijenim svoje prijatelje.
Još nikada nisam toliko osjećao beznađe.
Znoj mu se polako cijedio niz lice. Bilo je prokleto vruće. Pokušavao je zamisliti da je negdje drugdje. Nije uspio. Ovi zidovi kao da su uništavali svaku nadu, naprosto crpili snagu iz čovjeka. Nije znao kako da se smjesti. Hoće li leći ili hodati kroz ta 2 kvadratna metra sobice. Ili će nastaviti sjediti? Možda da radi sklekove? Nema odgovora. Uhvatio se kako razgovara sam s sobom. Ponovo. Znao je da gubi razum. Već je nekoliko puta čuo neke zvukove i još ga je mučilo da li su bili stvarni. Nije znao. Još jedan kratki monolog, a zatim salva psovki samom sebi.
~slika~
Bosonogi mladić u zelenim hlačama i bijelim tenisicama bez žniranaca.
Crvena, prljava majica prebačena preko ramena.
Izraz boli i tuge na neobrijanom licu.
Duga, masna i neuredna crna kosa bila mu je slijepljena s licem.
Stražar je u ćeliju stavio malen tanjur napunjen kašastom tekućinom koja je bila izvor gadnog smrada. Bila je blijedo žute boje. Zgrabio je tanjur i počeo pohlepno jesti. Prva dva dana nije se mogao natjerati da to pojede. No sada bi dao sve za još jedan tanjur. Jelo (ako se to moglo tako nazvati) je ostavljalo okus bljuvotine u ustima. Usprkos tome što nije ništa jeo već dugo nije bilo lako zanemariti gadan okus i smrad koji se širio iz tanjura. No ipak, bio je pregladan da bi ponovo odbio bilo kakvu vrstu jela. Kad je pojeo polako je odložio tanjur na tlo ispred vrata, a zatim ponovo sjeo.
~osjećaji~
Depresija se polako miješala s klaustrofobijom.
U glavi mu je tukao bijes.
No znao je da je bespomoćan.
Osjećaj bespomoćnosti ga je izjedao, a i pojačavao depresiju.
p.s. možda dođe nastavak....
