utorak, 09.09.2008.
System (ovaj dio zove se ćelija)
Jedino svijetlo bila je jedna žarulja koja se polako njihala na suprotnom zidu. Dva madraca, školjka, trošni vlažni zidovi i rešetke na vratima. Sjedio je na jednom madracu i gledao žarulju. Pitao se je li dan ili noć. Pitao se što bi sve dao da može prošetati. Želio je osjetiti hladan vjetar na svom licu umjesto nesnosne vrućine, želio je osjetiti miris trave umjesto stalnog smrada znoja, fekalija i pišaline, želio je sve što nije mogao dobiti. Pitao se koliko je prošlo vremena.
~nekoliko misli~
Još nikad nisam toliko žudio za tako malim stvarima.
Još nikada nisam shvaćao koliko cijenim svoje prijatelje.
Još nikada nisam toliko osjećao beznađe.
Znoj mu se polako cijedio niz lice. Bilo je prokleto vruće. Pokušavao je zamisliti da je negdje drugdje. Nije uspio. Ovi zidovi kao da su uništavali svaku nadu, naprosto crpili snagu iz čovjeka. Nije znao kako da se smjesti. Hoće li leći ili hodati kroz ta 2 kvadratna metra sobice. Ili će nastaviti sjediti? Možda da radi sklekove? Nema odgovora. Uhvatio se kako razgovara sam s sobom. Ponovo. Znao je da gubi razum. Već je nekoliko puta čuo neke zvukove i još ga je mučilo da li su bili stvarni. Nije znao. Još jedan kratki monolog, a zatim salva psovki samom sebi.
~slika~
Bosonogi mladić u zelenim hlačama i bijelim tenisicama bez žniranaca.
Crvena, prljava majica prebačena preko ramena.
Izraz boli i tuge na neobrijanom licu.
Duga, masna i neuredna crna kosa bila mu je slijepljena s licem.
Stražar je u ćeliju stavio malen tanjur napunjen kašastom tekućinom koja je bila izvor gadnog smrada. Bila je blijedo žute boje. Zgrabio je tanjur i počeo pohlepno jesti. Prva dva dana nije se mogao natjerati da to pojede. No sada bi dao sve za još jedan tanjur. Jelo (ako se to moglo tako nazvati) je ostavljalo okus bljuvotine u ustima. Usprkos tome što nije ništa jeo već dugo nije bilo lako zanemariti gadan okus i smrad koji se širio iz tanjura. No ipak, bio je pregladan da bi ponovo odbio bilo kakvu vrstu jela. Kad je pojeo polako je odložio tanjur na tlo ispred vrata, a zatim ponovo sjeo.
~osjećaji~
Depresija se polako miješala s klaustrofobijom.
U glavi mu je tukao bijes.
No znao je da je bespomoćan.
Osjećaj bespomoćnosti ga je izjedao, a i pojačavao depresiju.
p.s. možda dođe nastavak....
