četvrtak, 01.07.2010.
opet ja
Šećem pored rijeke koja već tradicionalno smrdi nakon svakog toplijeg dana. Mirisi govna, znoja, pišaline osušene na asfaltu i najjeftinijih mogučih cigareta ispunjavaju mi nosnice i unatoč tome usporavam hod. Nikud mi se ne žuri za promjenu. Prošao sam kroz brdetine promjena do sada i moram priznati da je ova najgora. S tankim slojem znoja na leđima nastavljam svoje putovanje kroz grad, polako, bolno, svaki korak udara na moj mozak, svaki korak ispunjava me sjećanjima. Lošim sjećanjima. Hodam pored ljudi punih licemjerja i predrasuda, svi smrde na to licemjerje, svi smrde na ovaj grad. Specifičan miris. Hodam pored nizova kafića u kojima redoviti ishlapljeni gosti ispijaju svježe čaše vlastitog otrova, ovisno o ukusu. Pored kafića koji su redom rupetine, u kojima se nazdravlja idiotizmu i propasti čovječanstva,pored birtija punih ljudskog šljama koji gleda tuđe probleme da skrati vrijeme i odvrne misli od svojih vlastitih problema. Prolazim pored kladionica i očajnih kockara koji su spremni prodati svoju dušu za sljedeču šansu koja je sigurno, provjereno, stoposto ona prava, ona koja njim donosi lagodan i bezbrižan život. Gledam u banke koje bez kršenja zakona ljudima kradu novac i šire jad i bjedu posve legalno, smješe se dok potpisujete svoju smrtnu presudu bez koje nečete preživjeti i tapšaju vas po ramenima dok odlazite uvjereni da će biti ok, da će vaša djeca moći živjeti u toplom domu, bez briga za sutra, bez straha od života, bez hladnoće, smrada siromaštva i bez suza u očima. Pored uniformiranih strojeva koji paze da siromašni ostanu siromašni, a bogati bogati, čuvaju hijerarhiju mita i korupcije i nije njim bitno koliko ste dobri u duši i koliko ste praznih džepova udarit će vas, zatvoriti i zaboraviti, jer nema opravdanja za pokušaj boljeg života i nema opravdanja za traženje sreće u ilegalnim supstancama. Prolazim pored ljekarne u kojoj džankiji sa nestrpljenjem čekaju u redu za sljedeču dozu nečega, bilo čega, samo da smiri bol, da donese zaborav, da makne sve te sjene koje proganjaju, skine taj prokleti sloj hladnog znoja s leđa, donese mir i sreću, blagostanje u sumaglici misli, pomračenju uma. I tko ih može kriviti. Smrtnici po njima pljuju, jer ne razumiju. Jer ne znaju, jer nisu probali, jer su njihovi mozgovi nerijtko spaljeniji nego u džankija. Licemjerje i dalje prati neznanje. Ne uvijek, ali često. Ja nisam loš čovjek. I želio bih biti sretan, dobiti nagradu što pomažem drugima, što podnosim sranja i ne serem nikome, što ne lažem i ne kradem. Želio bih čuti barem jednu dobru, blagu riječ, zato što živim krščanskim životom više nego mnogi krščani, a čak ni ne vjerujem u njihovog boga. Želio bih otići. Sada. Ovog trena. Daleko, čim dalje od svega ovoga, svježi početak u nekom drugom usranom gradu s nekim drugim usranim ljudima. I tada ponovo nestati, zaboraviti i izgubiti se u masi.
