subota, 13.12.2008.
Etwas....ich weiß nicht was...nur etwas...
Kočija se polako približavala svetištu. Visoka četiri tornja svetišta nazirala su se iznad krošnji šume. Putovanje ga je umorilo, bio je gladan i pospan, a hladni zimski vjetar prodirao mu je do kostiju iako je kočija bila zatvorena. Pitao se kako je tek konjanicima koji su u svojim oklopima od željeza jahali ispred i iza kočije. Nakon par minuta ugledao je velika drvena vrata išarana željezom. Bedemi oko svetišta bili su visoki oko tri metra napravljeni od velikih kamenih blokova. Dok su prolazili kroz vratnice primijetio je da se između samog svetišta i bedema nalazi groblje. Mnoštvo spomenika od mramora ili običnog kamena izdizalo se iz zemlje. Još nije shvaćao koja je njegova zadaća ovdje no bio je siguran da nije ništa dobro. Kočija je stala pred vratnicama svetišta i dva fratra su izašla kroz još jedne masivne vratnice koje su vodile u svetište. Kad je izašao iz kočije vjetar ja zapuhao tako snažno da se morao potruditi da napravi par koraka prema fratrima koji nisu izgledali nimalo ometeni vjetrom.
-Nadamo se da ste ugodno putovali gospodine. Moje ime je Marb, a ovo je Kreto.-oba fratra su se nakon tog upoznavanja naklonila nakon čega mu je viši fratar (Marb) uljuđenom gestom pokazao prema vratnicama. Uzeo je svoj kišobran iz kočije i ušao u svetište. Glavna prostorija u koju je ušao bila je ogromna, okrugla s četiri vrata na svakoj strani svijeta koja su vjerojatno vodila u tornjeve i vratima za ulaz kroz koja je on upravo ušao. Cijela prostorija je bila ispunjena teškim drvenim klupama, a uz zidove nalazili su se oltari. 10 oltara za 10 bogova, od kojih on nije vjerovao ni u jednog. Fratar ga je zamoli da ga slijedi i poveo ga do vrata na sjeveru, zatim stepenicama (kojih je bilo previše da bi se samo tako prošle nakon putovanja dugog dva dana) i na kraju jednim kraćim hodnikom do novih vrata,nešto manjih no izgledom jednako snažnih.
-Pričekajte unutra, Aluk će vam se uskoro pridružiti.- Aluk je bio vrhovni fratar ovdje, vrlo utjecajan u nekim krugovima, nazivaju ga velikim poznavateljem medicine. Ušavši u novu prostoriju koja je također bila okrugla ali mnogo manja, sjeo je za stol u sredini prostorije. Sve je bilo jednostavno, okrugli stol, obična stolica, teška drvena i ni najmanje ukrašena, police ispunjene knjigama u kožnim koricama i jedan prozor kroz koji se vidjelo kako se tama pojačava nad šumom, izgleda da je Sunce već zalazilo.
-Gospodin Terou pretpostavljam.- glas je bio ljubazan i topao, no muškarac koji je sjedio leđima okrenut od vrata se zatresao.
-Da. A vi ste sigurno Aluk.
-Da, ja sam taj zbog kojeg ste prošli sav taj put. Znajte da sam Vam vrlo zahvalan na tome. Bojim se da sami ne bismo mogli riješiti naš problem.
-Volio bih čuti taj Vaš problem gospodine Aluk. Naime nitko me nije upoznao s razlogom mojeg putovanja.
-Znam, morali smo ovo napraviti u najvećoj tajnosti, sve dok ne saznamo uzrok smrti naših fratara to će ostati tako, nadam se da Vam to ne predstavlja problem.
-Ne nikako. Molim Vas ispričajte mi o tim smrtima i zašto vam je potrebna moja pomoć.
-Dođite sa mnom, putem ću Vam objasniti.
Dok je slijedio niskog, proćelavog muškarca u plavoj halji, saznao je da su smrti izvan moći fratara jer su sva tijela ispijena, u njima nema ni kapi krvi, smežurana su a koža njim se pretvara u prah, ostaju samo kosti. Fratar ga je vodio da vidi jedno tijelo koje su uspjeli sačuvati jednom smjesom voska i nekog bilja koje Terou nije bilo poznato. Soba u kojoj se nalazilo tijelo bila je malena, ispunjena čudnim slatkastim mirisom, ponovo nimalo ukrašena, sazdana od kamenja i sve što se u njoj nalazilo bila je jedno kameno postolje na kojem je ležalo truplo. Truplo je bilo zaista ispijeno, koža na truplu izgledala je kao da je netko isisao sav zrak iz neke vreće, jednostavno je bila smežurana na kosti. Na tijelu nije bilo ni jednog udarca ili ozlijede a i da je bilo manjih uboda ne bi se vidjeli zbog stanja kože. Ž
-Što mislite?-fratrov glas bio je ispunjen zabrinutošću
-Ovo je nešto novo. Nisam još nikad vidio ništa što bi moglo iz čovjeka tako detaljno izvući krv. Moram pregledati tijelo, tako ću saznati je li žrtva bila ubodena nečim ili je riječ o napadu drukčije naravi. Znate li kako bi mogli ponovo izravnati kožu?
-Mislim da mogu, ali trebat ću raditi cijelu noć. U prostoriji nasuprot ove recite fratru da Vas odvede u vašu sobu. Tamo ćete naći hranu koja je već pripremljena i moći ćete se odmoriti. Poslat ću po Vas kad završim.- Zaželjevši fratru sreću s njegovim poslom otišao je u pratnji fratra do svoje sobe gdje se najeo i spavao do sljedećeg jutra. Probudilo ga je kucanje na vrata. Bio je to Aluk. Izgledao je kao da se dobro naspavao i odmorio, no mrlje na njegovoj halji i neobrijano lice ukazivali su na to da je došao čim je posao bio završen. Ponovo su otišli do trupla, sada je izgledalo kao da ima preveliku odjeću na sebi, no to je bila koža, a kostur se mogao vidjeti kroz nju. Bila je vrlo blijeda i ispucana, očito posljedica nedostatka krvi, smanjivanja i ponovnog vraćanja u normalu. Pregledavanje kože trajalo je duže od jednog sata, tijekom kojeg Aluk ni jednom nije zijevnuo iako je probdio cijelu noć. Tek nakon što je prošlo bar dva sata na ruci su ugledali dvije tanke točke, koje su izgledale kao zacijeljene rane, a kad bi ih pritisnuli iz njih bi izašao žućkasti dim.
-Izgleda kao da je ubojica želio sakriti rane, Ovo je posljedica Vorpa, nekad se služio kao lijek, no sad je zaboravljen u medicini upravo zbog ovih nuspojava, taj je dim smrtonosan u malo većim količinama.- Smrad dima je ispunio prostoriju u kojoj su se nalazili u samo nekoliko trenutaka.
-Ne znam koliko su ti ugrizi bili veliki. No sigurno sužuju krug mogućih počinitelja. Moram izaći, ispričajte me, želim na svježem zraku razmisliti o svemu ovome, možda mi zatreba i vaša čitaonica.
-U redu, recite što god čete trebati. I ako imate kakvih pitanja, obratite se bilo kome, svi su upoznati s vašim dolaskom i pomoči će Vam koliko će moći.
Terou je šetao grobljem izvan svetišta. Bio je i više nego zahvalan svom krojaču koji mu je zašio ovaj kaput. Terou je bio odjeven u crno od glave do pete. Njegov crni kaput sezao mu je do sredine potkoljenica, ispod kaputa imao je crnu majicu, hlače su mu također bile crne, kao i čizme, a u ruci je nosio dugi crni kišobran. Pokušavao se sjetiti je li ikad čuo za takav slučaj no ništa mu nije palo na pamet. Putem je pitao jednog fratra koliko je žrtava bilo i u kojem vremenskom periodu. Odgovor ga je začudio. Bilo je 15 žrtava i svaki tjedan je bio ubijen jedan fratar. Ovaj je tjedan još bio bez žrtava. Dakle može očekivati da će uskoro pred sobom imati svježu žrtvu. To je moglo dovesti do nekog novo traga, no sada je želio vidjeti mjesta na kojima su tijela pronađena. Fratar ga je odveo do svih tih mjesta. Nijedno nije bilo fokusirano na jedno mjesto, tijela su nalažena posvuda, dakle ubojica se ili odlično skrivao ili je znao da ga nitko neće vidjeti. To je dodatno otežavalo situaciju. Tu je noć loše spavao, nije znao je li to zbog zavijanja vukova u šumi ili zbog toliko pitanja na koja je nailazio. Taman kad je ponovo zaspao (već 4 put tu noć) probudili su ga zvuci užurbanih koraka vani, netko mu je počeo divljački udarati po vratima. Brzo se obukao, zgrabio kišobran i slijedio fratra koji ga je probudio. Fratar mu je putem objasnio kako su našli novo tijelo. Tijelo je bilo vani na groblju pred ulazom u jednu manju kriptu. Kiša je lijevala, a vjetar fijukao, sve to je još više kompliciralo neprestano zavijanje vukova koje se sad činilo nekako bliže. Terou se sagnuo nad tijelo. Kap vode pala je s njegovog kišobrana na kožu trupla. Na tom mjestu se odmah koža pretvorila u blato. S Teoruom u kripti su bila još dva fratra. Kripta je bila sazdana od kamena, a Teoru je primijetio da se na bijelom kamenu vidi više različitih tragova. Kiša je napravila mnogo blatnih lokvi na groblju koje je okruživalo svetište. U Kriptu su ušla tri fratra. Jedan od njih se upravo raspadao pred njim, a dvojica su stajala sa svjetiljkama sa strane, u kriptu također vode tragovi Teoruovih čizama, no i još jedni. Drukčiji od tragova fratara. Još jedan trag, jer svi fratri bez obzira na položaj imali su iste čizme. Dakle ubojica nije bio fratar, a unutar svetišta nisu dolazili drugi ljudi osim Teorua i njegove pratnje koja je već otišla, a i došla mnogo nakon prvog ubojstva.
-Oprostite što nisam prije došao, prvo sam otišao po pribor s kojim mogu vratiti kožu trupla u prvobitno stanje.- Alukov glas nije odavao nijedan osjećaj. Zapravo bi se moglo reći da je više uzrujan zbog činjenice da ga bude i izvlače van na ovo vrijeme zbog ubojstva, nego zbog ubojstva samoga. U Alukovoj pratnji bila su tri fratra u oklopima s dugim mačevima na boku. Svako svetište je imalo takve fratre kao osiguranje.
-Vaše osiguranje ima iste čizme kao i ostali?
-Da. Ako mislite na tragove na tlu. I ja sam ih primijetio.
-Tragovi upućuju na to da ubojica nije bio fratar. Možete li mi reći što je ovaj fratar radio ovdje tako kasno?
-Obnova kripti je u tijeku. Neki radije rade noću.- Teoru je već prije vidio da su crte koje su ukrašavale kriptu bile više očišćene na vratima nego drugdje, a i simbol u središtu je bio crn dok su drugi još bili neobojani.
-Ovaj simbol. Već sam ga negdje vidio.-Teoru je sada prolazio rukom preko simbola na koji je tek sad obratio pozornost.- Da! Taj simbol. Možda znate za sabor blagoslovljenih koji se održao prije 150 godina. Na tom saboru svi simboli poput ovoga bili su zabranjeni.
-Izlazite. Svi van.-Alukov glas je sada bio ispunjen strahom. Oči su mu bile širom otvorene. Potjerao je sve fratre iz kripte u svetište, samo je fratrima u oklopima rekao da čekaju ispred kripte, a tada se ponovo okrenuo prema njemu.
-Gospodine Teour. Vi želite reći da je ovo magični simbol? Simbol crne magije?
-Da. No ovaj simbol može odbiti samo jednu vrstu stvorenja. Vampire.
-Vampiri? Ali vampiri ne učine ovo iz tijela!
-Postoji bolest vampira. Tjera ih da utažuju žeđ za krvlju češće od drugih. Zato napada svaki tjedan i zato popije toliko krvi.
-Što da radimo?
-Naoružajte svoje ljude srebrom i neka svi nacrtaju ovaj znak na prsa i na leđa. To bi trebalo pomoči. No ovaj vampir neće pobjeći kao obični vampiri pred ovim znakom. Ovaj na zidu nije dovršen i zato vampir nije pobjegao ili se razbjesnio. No kad ugleda taj znak dovršen, bolestan vampir će se razbjesniti.
-Taj je znak zabranjen. Oružje ćemo dati svim fratrima. No nitko od mojih fratara neće stavljati taj znak na sebe.
-Taj znak bi ih mogao spasiti, jer prvo što će vampir osjetiti je bol, sve dok ne poludi bit će između trka i napada. Čitao sam o tome. Bolesni vampiri će uvijek na kraju odabrati napad, ali se dobivaju barem dvije ili tri sekunde za reakciju.
-Ne. Vi ako želite ušijte taj znak na svoju odjeću, ali moji fratri neće. Usput, kad smo već kod magije, vaš je kišobran vrlo zanimljiv nekim mojim fratrima koji su zaduženi za osiguranje. Na nijednom udaljenom pregledu ne postoji.
-Kišobran je na dršci prošaran magičnim runama. Za zaštitu, za uzrokovanje veće boli u neprijatelju i slično. A ne pronalazite ga jer je usto i napisano par runa za skrivanje moći.
-U redu. Ja idem nastaviti s spavanjem. Sutra ćemo razgovarati o ovome. Nadam se da će ova pošast uskoro biti nađena. Želim Vam laku noć gospodine.
P.S. još nisam dovršio...neda mi se više....nadam se da čete bit zadovoljni i s ovim i da vam nije predosadno....pozz
subota, 06.12.2008.
pa...pa...
Oduvijek sam mrzio ovaj svijet. Tako je besmislen. Pust, glup, dosadan, bespotreban, jednostavno prehladan. Tama. Naviknuo sam se na tamu. Rođen sam u crnini. Cijeli život ljudi oko mene, moja obitelj, u crnini. A sad. Sad samo ja nosim crno. Glupo a? pa ne može biti gluplje od mene. Tako da mi je ok. Jednom sam bio živ. Čini mi se tako davno. A bilo je prije par dana. Nekad sam se oživljavao s ilegalnim supstancama. Ne želim opet. Nikad mi se nisu sviđali umjetni osjećaji. Nikad nisam volio ovo sranje. Imam osjećaj da je već malo previše. Kao da sam malo predugo tu. Znate ja sam otrov za ljude koji su oko mene. Prvo sam razočarao svoju staru. Nikad se neće oporaviti. Razočarao sam jednom davno najboljeg frenda. Razočarao sam sve cure koje su očekivale normalnu vezu. Razočarao sam frendove koji su očekivali pomoć. Razočarao sam sebe. Nikad se zapravo ni nisam uzdao u sebe. Oduvijek sam se mrzio. A koji kurac se tu ima voljeti. Volite li vi užareni šiljak koji vam se zabija u mozak svaki put kad pokušate. Ah… pokušaj… da samo znate koliko sam pokušavao. Koliko sam se trudio. Dao sam sve od sebe, a nije bilo ni približno dovoljno. Iz mržnje, depresije i konstantne želje za smrću došao sam do ljubavi sreće i zadovoljstva. Vratio sam se ovom prvom. U tom se bar ne mogu razočarati. Ako želite umrijeti smrt baš i nije razočaranje. Ako radite nešto i znate da ste koma, ne čete se razočarati kad vam to i drugi vele. Ovaj blog je sranje. Zapisujem svoje misli, samo da ne puknem dijelim ih sa vama. Ali ipak pucam. Ipak sam se izgubio. I ponovo sam na početku. Nakon još jednog razočaranja u nizu. Ne mogu se sjetiti kad sam posljednji put (ne računamo protekla, …recimo 2 mjeseca) bio trijezan i sretan. Stvarno ne znam. Vjerojatno jer nisam. Iskreno sretan, bez lažnog osmijeha i sve je u redu face. A ispod tog samo suze, pomiješane s pepelom. Već sam sam sebi dosadan s ovom brijom. Idem. Uz malo sreće se neću vratiti i gnjaviti vas. PoZz…uživajte u svojim Paklovima… znam da ja u svojem neću…
