subota, 06.12.2008.
pa...pa...
Oduvijek sam mrzio ovaj svijet. Tako je besmislen. Pust, glup, dosadan, bespotreban, jednostavno prehladan. Tama. Naviknuo sam se na tamu. Rođen sam u crnini. Cijeli život ljudi oko mene, moja obitelj, u crnini. A sad. Sad samo ja nosim crno. Glupo a? pa ne može biti gluplje od mene. Tako da mi je ok. Jednom sam bio živ. Čini mi se tako davno. A bilo je prije par dana. Nekad sam se oživljavao s ilegalnim supstancama. Ne želim opet. Nikad mi se nisu sviđali umjetni osjećaji. Nikad nisam volio ovo sranje. Imam osjećaj da je već malo previše. Kao da sam malo predugo tu. Znate ja sam otrov za ljude koji su oko mene. Prvo sam razočarao svoju staru. Nikad se neće oporaviti. Razočarao sam jednom davno najboljeg frenda. Razočarao sam sve cure koje su očekivale normalnu vezu. Razočarao sam frendove koji su očekivali pomoć. Razočarao sam sebe. Nikad se zapravo ni nisam uzdao u sebe. Oduvijek sam se mrzio. A koji kurac se tu ima voljeti. Volite li vi užareni šiljak koji vam se zabija u mozak svaki put kad pokušate. Ah… pokušaj… da samo znate koliko sam pokušavao. Koliko sam se trudio. Dao sam sve od sebe, a nije bilo ni približno dovoljno. Iz mržnje, depresije i konstantne želje za smrću došao sam do ljubavi sreće i zadovoljstva. Vratio sam se ovom prvom. U tom se bar ne mogu razočarati. Ako želite umrijeti smrt baš i nije razočaranje. Ako radite nešto i znate da ste koma, ne čete se razočarati kad vam to i drugi vele. Ovaj blog je sranje. Zapisujem svoje misli, samo da ne puknem dijelim ih sa vama. Ali ipak pucam. Ipak sam se izgubio. I ponovo sam na početku. Nakon još jednog razočaranja u nizu. Ne mogu se sjetiti kad sam posljednji put (ne računamo protekla, …recimo 2 mjeseca) bio trijezan i sretan. Stvarno ne znam. Vjerojatno jer nisam. Iskreno sretan, bez lažnog osmijeha i sve je u redu face. A ispod tog samo suze, pomiješane s pepelom. Već sam sam sebi dosadan s ovom brijom. Idem. Uz malo sreće se neću vratiti i gnjaviti vas. PoZz…uživajte u svojim Paklovima… znam da ja u svojem neću…
