07:10… zvoni Budilica - prvi put… automatski moja ruka poseže za čarobnim gumbićem i Budilica je ušutkana… prvi put…

Nastavljam san, bez problema.

07:20… zvoni Budilica – drugi put (to su one budilice spravljene za specijalne spavalice koje zvone svakih 10 minuta)… ponovno moja ruka poseže za čarobnim gumbićem i Budilica je ponovno ušutkana… drugi put… Ali ovo drugo ušutkavanje više nije automatski. Drugo zvonjenje je nužno povezano s mojim gunđanjem i psovanjem na Budilicu, na to živo biće (živo je, živo… kako inače zna da treba ponovno zvoniti baš kad utonem u novi san) koji u svom ljigavom životu ima samo jedan cilj: da u ranim jutarnjim satima svog vlasnika (ili vlasnike, ako ih ima više) ispizdi i napizdi sa jednom jedinom svrhom… da kasnije može sve to prepričavati svojim pajdašima Budilicama i da se svi oni na račun toga, kasnije uz pivo, mogu sprdati i hvalisati i, možda, kladiti se ko će bolje i ko će više (vidi, vidi, sad mi je sinulo, ta beštija možda čak i zarađuje na meni).

Unatoč žestokim psovkama i uzajamnim vrijeđanjima između mene i Budilice… moji kapci ipak nemaju dovoljno snage da ostanu otvoreni… i ponovno tonem u san…

07:30… zvoni Budilica – treći put… moja ruka – čarobni gumbić – ušutkana Budilica… treći put. Navala bijesa koja je povezana s ovom trećom zvonjavom, ipak sada nije upućena Budilici. Sada sam bijesna i sada su moje psovke (ne trebam posebno napominjati da su sada psovke malčice žešče) usmjerene na svijet u kojem živim i radim, na šefa, na stranke koje me očekuju danas, na državu, na predsjednike, ministre, na obične građane, na tetke s placa, na poštara, na … sve (osim na sebe, naravno). Čija li je samo ideja bila da radni dan BAŠ mora, mora, MORA početi ujutro. Radni dan treba prilagoditi karakteru i osobinama radnog čovjeka. Ja sam, recimo, bila i uvijek ću biti noćni tip. Od 20:00 pa dalje moja je koncentracija i intelektualna sposobnost na vrhuncu (na samom vrhuncu, samo što ne svrši)… To, naravno, SAMO ukoliko mi se dopusti da ujutro spavam BAREM do 10:00.

07:40… KATASTROFA… s obzirom da sam svjesna da je 07:40 već krajnje vrijeme da se ustanem, krajnja vremenska granica do koje mogu odugovlačiti ono neizbježno… zbog toga navečer, prije spavanja, namjestim da u 07:40 osim Budilice – živog bića (kojoj sam, zbog njezine velike važnosti u mom životu, i stavila veliko slovo), zvone još dvije budlice, i to ona na mobitelu… i ona zvana «koji-je-sad-ovo-k****-dovraga-eksplodirat-će-mi-glava-učinit-ću-sve-samo-prestanite-obećavam-učinit-ću-sve-majke-mi» … Tom orkestru nesinhroniziranih zvukova, toj krasnoj melodiji u kojoj se, ako se malo bolje posluša, isprepliču svi mogući (i nemogući) zvukovi u prirodi, sve životinje, sva čudovišta ikad spomenuta u najžešćim hororima… toj jutarnjoj melodiji NIKAKO ne mogu odoliti, i sada su moje oči širom otvorene, a moji kapci, i da to hoće, sada se više i NE MOGU zatvoriti. Moja se svijest pokušava orijentirati u prostoru i otkriti izvor tog napastvujućeg zvuka… ali, večer prije učinila sam strašnu stvar, i tu budilicu sam smjestila daleko od dohvata ruke… moj lukavi plan je da, ukoliko želim prekinuti tu buku, moram se ustati, a kad se jednom ustanem.. onda je to – to. Gotovo. Jednom kad stanem na noge, nema više povratka u krevet!

Eto tako izgleda moje svakojutarnje buđenje. Ali... pjevam već nakon prve kave. Onda mi je sve hi-fly… i život je opet – tako lijep.

- 11:52 - Komentari (18) - Isprintaj - #
*Meni zvoni mobitel ujutro i nakon prvog gašenja (zvoni svakih 9 minuta) stavim ga pod jastuk. A onda se i ne probudim na vrijeme. :-) (vražja posla 23.02.2006. 13:51)

*hehe, imam slican problem. evo recimo danas, namjestim si mob da zvoni u 8 i stavim ga na stol, da se moram ustati iz kreveta i da se tako razbudim! zvoni kretenu 8, pokrivam se preko glave jer nemam snage ustati.. kak on ne prestaje zvonit, ustajem se, zgrabim mob, uskacem u krevet i odgadam zvonjavu za 15 minuta. u 8.15 ponovo kreten zovni (no sada je ispod jastuka, pa ga samo odgodim za sljedecih 15 min.. na na kraju sam odustala, namjestila mob za 10 i probudila se ko normalan covjek! :) (Loch_Ness 23.02.2006. 18:12)

*: )))))Dođoh ti u posjet i da ti kažem hvala što misliš na mene! : )))) Dok sam studirala, bila sam noćni tip, ali se sad to promijenilo…volim jutra, osobito u proljeće i ljeto i tad skačem odmah iz kreveta…ali zimi, tad mi se ostaje u krevetu što duže. Ujutro me budi mob, i odlažem alarm, odlažem alarm, odlažem alarm…: ))) (stereokemija 23.02.2006. 20:20)

*@Vražja - e, vidiš, to ti je greška, to odlaganje mobitela ispod jastuka. Za buđenje na vrijeme moraš ga odbaciti OD sebe nakon prvog zvona. Pa ćeš se morati ustati nakon druge zvonjave...:)) @ Loch_Ness - blaaago ti se. Do 10? Joooj, od kad do 10 nisam u miru odspavala... @stereokemija - ma, volim i ja jutra... ali više volim spavati... a što ću, tako je i nema mi pomoći :))) (justawoman 23.02.2006. 22:54)

*Hahah.. i ja sam specijalna spavalica koja se počne buditi u 06.15 da bi se ustala u 7 :))) Ne mogu uopce zamisliti izlazak iz kreveta bez nekoliko intervala od 9 minuta između zvonjave mobitela. (RiLady 23.02.2006. 23:07)

*Hahah.. i ja sam specijalna spavalica koja se počne buditi u 06.15 da bi se ustala u 7 :))) Ne mogu uopce zamisliti izlazak iz kreveta bez nekoliko intervala od 9 minuta između zvonjave mobitela. (RiLady 23.02.2006. 23:09)

*mene budi mobitel.trenutno mi je ovo četvrti u zadnjih godinu dana.sva sreća da uvijek kupim neku polovnu ciglu preko burze.samo,probit ću rupu do kupaone,ako ih nastavim lansirati uvijek u jedan te isti zid:)))) (sumohrvat 23.02.2006. 23:58)

*@RiLady - meni mobitel može zvoniti i cijeli dan, ali ne bi me uspio probuditi... u opciji za buđenje su mu sve neki uspavljujući tonovi... koji paradoks ! :))) ...@sumohrvat - napravi promjenu, kupi dobar mobitel, a ubuduće se orijentiraj na burzu polovnih zidova... :))) (justawoman 24.02.2006. 10:30)

*Imam prijateljicu malo goru od tebe:)))) Ja sam recimo tip koji ako se mora dići u 5 ujutro, probudit ću se u 5 do 5. :) (MadameB 24.02.2006. 12:03)

*To i ja radim, samo što moja počne zvoniti i bečati već u 5 i 50. Radim od pola 7. Ali znaš šta mi je najgore...jedva čekam vikend, da se naspavam kako treba i onda mi se događa da se sama od sebe, bez glupe budilice, probudim u tih 5 i 50 u koje se inače nikad ne budim jer samo stisnem gumb... (Trill 24.02.2006. 12:36)

*MadameB - ajd' super što ima netko gori od mene... :)))... @ Trill - :))) haha... a mene da ne probudi lagano kruljanje u želudcu, vjerojatno bi prespavala cijeli vikend bez problema :))) (justawoman 24.02.2006. 17:31)

*Manje više nema se zašto ustajati. Može ponekad.:))) Lezi i uživaj:))) (sklblz 24.02.2006. 17:40)

*pusa : )))) (stereokemija 24.02.2006. 18:14)

*@sklblz - ja mislim da si dao dobar zaključak na moj post... :))))) (justawoman 24.02.2006. 20:37)

*Naravno da sam dao dobar zaključak na tvoj post. I nemoj to raditi sama. Ako ikako možeš.:)) Ajd' sad.:)) (sklblz 25.02.2006. 08:13)

*ehhhhh, ja se budim minutu prije budilice... a ona je namjestena u 6 i 15... :))) (moix 27.02.2006. 09:04)

*moja je budilica na mobitelu namještena na zvonjavu pola sata prije planiranog buđenja. da je namjestim točno na vrijeme, ništa ne bi stigao u životu. zjev, zjev... (Da_Vinci 27.02.2006. 13:18)

*Hahaha, slično je i kod mene...budi me mobitel sa nekim zvukom klokotanja vode točno u 6.30 svaki dan osim vikenda naravno. I uvijek me od tog klokotanja vode potjera piškiti pa se moram ustati. Nikad mi ne zvoni više od jednom, jer ako propustim prvu zvonjavu, nijedna me više neće probuditi kad zaspem. Spavam kao top i može i avion proći a da se ne probudim... (Penellope od Gospodara 28.02.2006. 09:10)

Danas sam primila jedan mail, nasmijala sam se na njega, pa ga dijelim s vama...:

U New Yorku je nedavno otvoren dućan u kojemu žene mogu izabrati i kupiti supruga.
Na ulazu su izložene "upute za upotrebu":

- Možete posjetiti dućan SAMO JEDAN PUT

- Postoji 6 katova i karakteristike muškaraca se poboljšavaju što se više penjete.

- Možete izabrati bilo kojeg muškarca na katu na kojem se nalazite ili se popeti na sljedeći.

- Ne možete se vratiti na kat ispod.

...Jedna žena odluči posjetiti ducan i naći partnera.

Na vratima prvog kata piše: "Ovi muškarci imaju posao"
I žena se odluči popeti na sljedeći kat.

Na vratima drugog kata piše: "Ovi muškarci imaju posao i vole djecu"
I žena se odluči popeti na sljedeći kat.

Na vratima trećeg kata piše: "Ovi muškarci imaju posao, vole djecu, i nevjerojatno su zgodni"
"Wow", pomisli žena, ali osjeća da se mora popeti i na sljedeći kat.

Na vratima četvrtog kata piše: "Ovi muškarci imaju posao, vole djecu, nevjerojatno su zgodni i pomažu u kućanskim poslovima."
"Nevjerojatno", pomisli žena, "teško se mogu oduprijeti da ne uđem"... ali nešto je tjera i ode na sljedeći kat.

Na vratima petog kata piše: "Ovi muškarci imaju posao, vole djecu, nevjerojatno su zgodni, pomažu u kućanskim poslovima i vrlo su romantični."
Žena odluči da uđe, ali je u zadnji tren nešto spriječi, i na kraju ode ipak na šesti kat.

Na vratima šestog kata piše: "Posjetiteljica ste br.31.456.012, na ovom katu nema muškaraca, ovaj kat postoji da bi se pokazalo koliko je nemoguće zadovoljiti jednu ženu. Hvala vam sto ste posjetili naš dućan."

Preko puta tog dućana je otvoren jedan u kojemu muškarci mogu naći i kupiti suprugu.

>Na prvom su katu žene koje vole sex.

>Na drugom su katu žene koje vole sex, i ne gnjave previše.

>katovi od trećeg do šestog JOS NIKAD NISU BILI POSJEĆENI.

E, sad, što se tiče prvog dućana, to je čisti primjer kada "vrag ženi ne da mira"... ja vjerojatno ne bi niti ušla u njega... a ako bi i odlučila ući, vjerojatno bi završila na šestom katu, ali ne zato što me teško zadovoljiti (kaže moja mala skromnost), već čisto iz znatiželje (a znatiželjna sam... jako).

A što se tiče drugog dućana, tu bi me, kao potencijalnu ženu koja se nudi, najvjerojatnije morali šaltati s jednog na drugi kat... naime, spadam u kategoriju povremene gnjavilice...

[B]- 21:12 - Komentari (9) - Isprintaj - # [/B]
*ma jebat ga ako ja onda ne bi bio prvi koji je skoknuo do treceg kata.pa ako su gore gabori lako se ja vratim i pokupim neku foku koja voli sex:)))))) (sumohrvat 21.02.2006. 01:48)

*Uvijek nezadovoljne onim što imamo, poručuje nam pričica. A oni sretni sa jako malo toga. Ja bi ipak rekla suprotno. Pokazalo se pno puta. (Penellope od Gospodara 21.02.2006. 12:58)

*Svi smo mi povremeno gnjavilice. Uhvatim sebe da kvocam bez veze, mada se nekad i s vezom zna dogoditi :))) (Trill 21.02.2006. 13:46)

*Mislim, što reći...žene su s Venere,a Muškarci s Marsa...zato su nam valjda i prohtjevi i želje drukčiji...A, ne bi me čudilo da ludi ameri i takve trgovine ne otvore doista!!! : ))) (stereokemija 21.02.2006. 22:20)

*I ja sm to dobila mailom. (vražja posla 22.02.2006. 00:33)

*zahvaljujem na komentaru.meni se inače uvijek dogodi neka pizdarija na tim putovanjima:))))) (sumohrvat 22.02.2006. 03:03)

*@Penellope - tako je...mada se tu možda često kod žena i ne radi samo o nezadovoljstvu, nego ima tu i znatiželje... @Trill - ma ne kvocamo mi bez veze; na kraju se ispostavi da smo IPAK mi uvijek u pravu (bez uvrede muškom spolu) :)))) ...@stereokemija - a nije ni čudo da je i u mailu mjesto događanja New York, a ne, recimo - Zagreb; uvjerila sam se za jednog kratkog boravka tamo da ludi ameri pate od takvih stvari ...@sumohrvat: i zbog tih pizdarija tvoji će postovi uvijek biti vrhunski... :)))) (justawoman 22.02.2006. 11:26)

*Bolje ti je u drugom dućanu šaltati od prvog do drugog kata. Što je sigurno sigurno je. Ostalo radi izvan zgrade.:))))))) (sklblz 22.02.2006. 11:34)

*i ja sam po prirodi znatizeljna, i nekako, koliko god to tesko bilo za priznati uvijek zelim vise.. cini se da bi i ja izasla praznih ruku iz te trgovine! ;) pozdrav (Loch_Ness 22.02.2006. 23:56)

Jučer sam srela jednog od svojih bivših, što me podsjetilo na naš prekid (a s obzirom da mi se nije ni javio, onda možete misliti kakvo sam čudovište u njegovoj glavi), a to je onda povuklo da se prisjetim i svih ostalih prekida u mom životu.

Koliko ljudi toliko ćudi… koliko ljudi toliko i vrsta prekida… svaki čovjek izgradi jedan svoj… npr. moja prijateljica, koja je sada već udana, ne bi mogla prekinuti «staru» vezu, dok nije našla novu potencijalnu vezu… patila je od straha od nedostatka frajera u životu… od kada je počela s izlascima i dečkićima, pa kasnije s muškarcima… ona niti dan nije bila bez veze…

Dok, s druge strane – ja i moja malenkost, i to mi je velika mana, ne znam prekidati… i u tome sam - šlampava. S dotičnim gospodinom s kojim sam se jučer mimoišla, nije se radilo o nekoj velikoj ljubavi, bilo je to onako, jedno kratkotrajno druženje. A onda kada je to druženje krenulo u nekom smjeru koje, po meni, nije vodilo ničemu i nikamo, i kad sam se ja odlučila odmaknuti od toga, ja sam jednostavno to i napravila. Odmaknula se. I od tada, za tog čovjeka, ko da me zemlja progutala… ne bi se javljala na njegove pozive, u početku bi izbjegavala i mjesta na kojima sam znala da bi nabasala na njega… i tako dalje, i tako dalje… dok dotični gospodin nakon nekog vremena (ne sjećam se točno, ali nije mu dugo trebalo, svega nekoliko dana) nije shvatio kakva sam ja vještica, i odustao je… Znam, grozna sam.

No, nije to jedini način na koji prekidam… imam još jedan jednako grozan… kad shvatim da započeto ne vodi nikamo, onda se pretvaram u osobu za koju znam da će drugoj strani biti odbojna... ali ta promjena nije nešto što ja planiram, smišljam, što vježbam pred ogledalom… to se jednostavno dogodi... i onda se tako trudim biti odbojna, sve dok drugoj strani to ne dosadi, dok me ne pošalje u k**** i ne prekine sam…

Takva sam, jednostavo sam glupa za prekidanja… to mi je urođena mana…

No, ravnoteža u prirodnom sustavu postoji, i sve se na kraju izbalansira… i svi budu zadovoljni… vuk sit, a ovce na broju… i meni su drugi prekidali kada se tome nisam baš nadala… i bila sam i povrijeđena, i razočarana, i uplakana danima… I to je ta ravnoteža… ja nekom napravim sranje, a onda se meni to sranje, u nekom drugom obliku, i vrati…

S obzirom da je danas Valentinovo, možda bi «kao» morala nešto napisati o ljubavi i zaljubljenosti. Ali, iskreno rečeno, meni je Valentinovo ama baš kao i svaki drugi dan. Ja spadam u onu kategoriju ljudi koji za Valentinovo kažu: ako si zaljubljen - onda je svaki dan tvoj dan, a ako nisi zaljubljen - što se onda oni zaljubljeni moraju preseravati s tim «kao» njihovim posebnim danom…

Čini mi se da je to samo još jedan «dan» u nizu dana koji je potpuno iskomercijaliziran i podređen potrošnji… Ili se to meni samo čini… ili ja to samo tako shvaćam… Jer da se mene pita, ja bi najrađe ostala doma sa svojim dragim i ako već taj dan mora po nečem biti poseban, onda neka bude poseban po ludom i neobuzdanom seksu, kojeg ćemo, posebno za taj poseban dan, začiniti s nekom posebnom posebnošću, pa da bude još luđe i neobuzdanije… Eto, da se mene pita to bi bilo tako… a ni mom dragom ne bi smetalo… zasigurno…

Ali, ne ide to tako lako… danas je i sex podređen nekim drugim stvarima… ne možeš baš uvijek kad TO i hoćeš. Ne možeš, kao što to preporučuju neki ženski časopisi, za vrijeme pauze (koja traje pola sata) šmugnuti do mjesta gdje se nalazi tvoja meta, nazvati metu na mobitel i maznim mu glasom prišapnuti: «Dragi, jesi za jedan na brzaka…?» Jer dok ja izađem iz svog ureda, dok dođem do auta, dok se iskobeljam iz prometne gužve koja je najgora baš u vrijeme moje pauze, dok okončam svađu s nekim manijakalnim vozačem ili vozačicom (inače sam pravi pacifist, ali u voznim situacijama šiknem lako), dok se došlepam do mjesta gdje se nalazi meta… ne samo da bi prošlo vrijeme moje pauze, nego bi do tada vjerojatno bila na rubu samih živaca zbog neuspjele misije. A o tome gdje bi u međuvremenu nestala ona napaljenost s početka pauze - ne moram ni govoriti…

No da se vratim na današnji dan… večer nam je rezervirana za prijatelje… još dva zaljubljena para… i znam da će nam biti «ludo i neobuzdano» (iako ne u smislu koji sam ja imala na umu za večeras :)))… i čast mojim dragim prijateljima, ali ja sam danas u jednom feelingu da bi se zaista s pauze pokupila, odlepršala do svoje mete i … jednostavno i bez kompliciranja – zabila gol... a s obzirom da sam opisala «problem s pauzom»… ostaje mi večer. I noć… koja mi, eto, uopće i ne ostaje, jer je rezervirana za večeru s frendovima… Hmmm, slamčica spasa bi mogao biti i jedan sasvim običan WC u restoranu… :)))

E, pa društvo: SRETNO VAM VALENTINOVO... I nek' vas one Amorove strelice izbodu na pravim mjestima... svakom po njegovom guštu...

Ponosna sam što sam ostala dosljedna svojoj odluci iz jednog od prijašnjih postova… prilažem sliku kao podsjetnik o čemu se radi… :)))


Dakle, sinoć je bio mojoj guzi početak lagane torture… samo što me od jutros ne boli guza (što bi trebalo), nego me rasturaju leđa (shit! valjda sam se pogrešno istezala)…

Uglavnom, angažirala sam još dvije frendice da sa mnom prolaze istu torturu, da budemo moralna podrška i potpora jedna drugoj... za slučaj da jednoj od nas padne na pamet odustati, ili preskočiti jedan trening, da je druga uhvati za vrat, a treća je izmlati «ko vola» da joj više nikad, nikad, nikad ne bi takva glupost o odustajanju pala na pamet… :)))

Trening je započeo tako da sam se osjećala bolje čim sam ušla u dvoranu … to je, naravno, bio dobar znak za mene… jer ako je tako dobar feeling od samog ulaska u dvoranu, što će tek biti kada se rezultati počnu nazirati… I tako, vježbanje je počelo… malo rastezanja i istezanja… pih! niš' posebno… nikakav napor… jen', dva, tri… diiivnooo…. osjećam kako mi košćice pucaju… ali to je samo njihov glas veselja...
Vrijeme prolazi… a vježbe su prešle iz jednostavne u malo napornije… ravnomjerno disanje prešlo je u dahtanje… postalo je nemoguće izvesti taj duuuuboki udah i laaaagani izdah koji trenerici ide taaako lako (ženo božja, je li ti vidiš da su se meni oči izbečile od muke... kakvo disanje ti pada na pamet!!!!!)

I koliko god je u početku na mojem licu lebdio blaženi osmijeh…. toliko je pri kraju u mojoj glavi odzvanjala samo jedna misao… što je meni ovo trebalo? …
I tako nakon sto godina prođe i tih sat vremena ...
I kad je trenerica napokon izustila blažene riječi: hvala, vidimo se idući put!... i kad se moja glava nekako, teškom mukom, uspjela podignuti od poda… i kad sam zadnjim snagama okusila malo vode i okrijepila svoje izmoždeno tijelo... i kad sam izašla van na svježi zrak… i kad sam u tom istom stanju vidjela i moje dvije frendice… i kad su one vidjele mene… ODLUKA JE PALA: ne odustajemo, nastavljamo!
E, to se zove - BITI MAZOHIST !

(a sada da se vratim na onu početnu sliku: možda uskoro umjesto nje stavim sliku svoje guze... :)))) ali, naravno, to ovisi o budućim treninzima)...

Dobar vikend je kad meni moj dragi spremi palačinke



...a ja kasnije počistim kuhinju...





To je jaaaako dobar vikend... vikend--no-comment... :)))

Danas sam bila osudjena na "dan bez auta"... Moji dojmovi: kako li je samo tesko s konja preci na magarca!?
- ne moram niti spominjati da sam jutros kasnila na posao. 25 minuta. Razumljivo! S autom imam vremensku kontrolu i savrseni "tajming" za sve sto radim... bez auta - izgubljena u prostoru i u vremenu... ko zalutala ovcica...
- radno vrijeme je uglavnom bilo isprekidano panicnim napadajima: "Covjece, pa ja moram busom doma?... A kad je uopce bus?... A di je uopce autobusna stanica?"... :-))
- pri kraju radnog vremena iz ureda sam izasla 10-ak minuta ranije jer, ko zna koliko ce mi uopce trebati da nadjem i dodjem do stanice... u takvoj neizvjesnosti i u takvom upustanje u jednu sasvim novu zivotnu dimenziju, ipak je bolje krenuti ranije, pa makar mi zaprijetili otkazom...
- i nakon nekoliko-minutnog hoda (ipak nije bilo tako strasno naci stanicu) vidim ja ....... sreci mojoj nije bilo kraja
- no do tada sam i fizicki i psihicki vec bila iscrpljena, pa sam nazvala mamu i najavila se za rucak
- "Mama, cuj, evo ja dolazim na rucak... za 15-20 minuta..." , "Je, a di si?" , "Ma, evo me cekam bus..." ,..... potom muk s druge strane. Kroz telefonsku liniju moglo se osjetiti nerazumjevanje, pokusaji shvacanja, pokusaji da se odgonetne upravo postavljena zagonetka... osjeca se naprezanje mozdanih vijuga....
...a potom.... smijeh... joj, koji podli smijeh... da, mama, cekam bus.... ja, tvoja draga kcerka, koja je za citavo vrijeme svog vozackog staza (a ima ga,ima) 2 ili mozda 3 puta sjela u bus, i to samo kad je bilo nuzno da svog limenog ljubimca odveze na servis ili nesto slicno tome.... eto, ta tvoja kcerka ceka bus...

Popodne sam pozeljela otici do grada... i naravno, zicala sam sestru auto...

I sad razmisljam... sto sve moze postati ovisnost? Sto sve moze biti porok u nasim zivotima? Jesam li ovisna o autu ili jednostavno uzivam za volanom?