Želim otputovati negdje.
Želim, kad god upalim radio, slušati samo stvari i pjesme koje volim.
Želim biti oduševljena sa svakom knjigom koju uzmem u ruku.
Želim da nikoga nikad ne povrijedim.
Želim da mi uspije svako cvijeće koje kupim ili dobijem.
Želim da nema nedorečenosti u mom životu...
... i da mi auto sam obavlja tehnički pregled (dobro, sad su ovo već perverzije, ali kad već želim, zašto ne bi poželjela i ovo).
Želim biti dobra svojim prijateljima...
... i da im uvijek mogu pomoći kad im ustreba.
Želim da petkom ujutro mogu sebi reći: "E, danas ću ostati duže u krevetu"... bez straha od reakcije šefa (ajd ok, to sad i mogu...).

Želim ne željeti nego imati.
Želim uvijek savršenu frizuru...
... i cipele u kojima mogu dugo šetati a da me ne zabole noge.
Želim ne imati strah da će se nešto ružno dogoditi dragim mi osobama.
Želim Lenny-a Kravitza (no, da)
... i Nicolasa Cage-a (pa da)
... i plesni tečaj kod John Travolte (to sve nekako dolazi zajedno).

Želim „Zato“ na sva moja „Zašto?“.
Želim osjećati...
... ali ne želim znati.

Želim susret. The susret.

Ustvari, možda samo želim jedno...
... da me netko obori s nogu!

Samo par postova unatrag (iako je od toga prošlo već par mjeseci) dala sam naznake nekim svojim planiranim promjenama u životu, pa evo s ponosom mogu reći da su se one i obistinile.

Prekinula sam vezu i sad soliram već neko vrijeme i ne žalim se. Kad mi dođe do žalovanja, čut će se...

Dala sam otkaz na poslu i pokrenula vlastiti buisness. I, evo, plivam. Ne žalim se, kad dođe do žalovanja, čut će se...

I još mi se jedna promjena u životu dogodila, ali ona me dobro p(r)otresla, možda zato jer nije bila moj odabir, pa zbog faktora iznenađenja i šok je bio veći. Uglavnom, da ne duljim i ne otvaram rane koje su sad već zacijelile, moja najbolja prijateljica je odlučila da me više ne voli i da mi se neće javljati na pozive i odgovarati na poruke. I kad je to odlučila (valjda se jednog jutra probudila s tom odlukom), morala je naći neko opravdanje za to, jer ne prestaju se osobe tek tako voljeti, ona je smislila groznu laž koja me zabolila više od te njezine odluke da me više jednostavno ne voli. Smislila je da sam se ja spetljala s njezinim bivšim dok je on njoj bio još sadašnji. Fuj bljak i opet fuj i na samu pomisao da je ona to pomislila, a deset puta više fuj-a i bljak-a da bih tako nešto uopće napravila.

No, nakon pomne analize koja je trajala i trajala, shvatih da neki ljudi jednostavno imaju bolestan sadržaj u glavi, u ovom slučaju gore je samo to što mi ona taj bolestan sadržaj nije priopćila osobno nego sam ja to čula od nekih apsolutno nebitnih ljudi. I taaako, nakon dubokog preispitivanja, odlučila sam i ja nju prestati voljeti.

Fuj bljak!

Dobra stvar u gadnim fazama života jest što čovjek dobije priliku vidjeti ko su mu pravi prijatelji, pa sam i ja krug tih ljudi nakon svega ovoga jaaako smanjila. I sad imam više vremena za one koji moje vrijeme i zaslužuju. Sad više nije fuj bljak, nego jeeeeeee... I tako se pokazala istinitom još jedna mudra naših starih – nije svako zlo za zlo. Možda sam izgubila jedno prijateljstvo (koje se pokazalo trulo), ali sam ojačala četiri stara prijateljstva, i još par novijih i zato tim novijima DaTe LuBaJu (ne pokušavajte shvatiti) veeeeliki kiss...

I tako... sve ono što ste čitali o meni i od mene, dogodilo se u nekoj drugoj dimenziji. Ovo sam sad malo drugačija ja, druga dimenzija više ne postoji, ostaje samo sjećanje. (Ne znam što sam htjela s ovim reći, ali sviđa mi se kako zvuči ova zadnja rečenica).

I, pobogu, ne dajte mi da me nema na blogu, fali mi ovo, a da mi fali shvatim tek kad počnem nešto pisati. Kao sad.