Osim što izgubim pojam pameti?
Osim što se gegam ko patkica?
Osim što frfljam i gutam slova dok drugima za šankom prosipam svoje male životne mudrosti?
Osim što mi je sve smiješno?
I što su mi svi luckasti?
I što su mi svi u krugu dva metra, i znani i neznani, najbolji prijatelji?
Osim što mi je glavna uzrečica: „Konobar, daj piće ovdje za sve!“
Osim što imam neku neobjašnjivu potrebu ljude, znane i neznane, zvati nekim drugim imenima, a ne njihovim? Jednog Vladu sam čitavu večer zvala Dalibor, i to s tolikim alkoholnim uvjerenjem, da je jadničak morao pred prijateljima vaditi osobnu iz džepa i uvjeravati ih da je on ipak Vlado, a ne Dalibor i da mene ustvari ne poznaje.
Osim što ostavljam neloše napojnice konobarima?
Osim što mi se sutradan događaji od prethodne večeri u flashbacku vraćaju u sjećanje, u nevjerici, s čuđenjem i s upitnikom nad glavom?
Osim što sutradan pretražujem sve džepove hlača, sve torbe i torbice, sve kapute i jaknice, u potrazi za novcem jer SAM SIGURNA da sam još do jučer u novčaniku imala više od par kovanica, pa gdje su sad odjednom, zaboga, kao da su u zemlju propali ili sam ja prolupala! Al' onda se dogodi jedan od flashback-ova (nekad ta potraga zna potrajati i do kasno u noć prije nego se dogodi taj ključni flashback) i onda mi ne preostaje drugo nego leći na kauč i zamotati se u dekicu i mantrati: To nije istina! To nije istina! To nije istina!

Dakle, što biva kad se napijem? Osim ovog nabrojenog – ništa strašno! Eto, huh, sad mi je lakše, zaista mi je trebalo ovo staviti napismeno da vidim da ustvari nema ništa loše u mojim alkoholnim vikendima! :))