|
|
| < | siječanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...ti nesretna izgubljena gospodo...
...ostavljena si negdje daleko odavde...
...daleko od ovog mjesta stotinama kilometara...
...a od mog srca mnogo vise...tisucama...
...godine su iza nas gospodo...
...nekada si me drzala za ruku...
...svakoga dana uredno cesljala moju dugu kosu...
...vezala mi kike i oblacila predivne haljinice...
...svugdje me vodila...
...mojemale noge boljela je daljina onih kilometarskih setnji...
...ali nista naspram boli koju sada osjecam...
...sve je to samo jedna kaplja proslosti...
...maleni osvrt na nesto trajno nestalo...
...a mozda nikada nije ni postojalo...
...taj kic...
...to Vase savrsenstvo gospodo...
...te vase duge haljine i ta prokleta profinjenost...
...taj nakit i torbe...te cipele...
...taj glamurozni igled...
...i te oci koje se ljepe po Vama...
...i maleno dijete savrseno obuceno...
...s masnicom u kosi...
...savrseno rascesljane predivne duge kose...
...i osmijehom koji sam tada jos imala...
...taj Vasj zagrljaj kao utociste...
...molitva prije spavanja...
...poljubac za laku noc...
...i sva ta briga oko mene...
...sve je bila samo prokleta gluma...
...samo jedna jebeno kicasta scena u kojoj ste Vi gospodo uzivala...
...mislila sam kako sam sretna...
...mislila sam to godinama...
...iako su me godinama Vase rijeci gospodo sve vise pogadale...
...sto sam vise odrastala bivala sam povrijedenija...
...Vase rijeci su boljele moje maleno srce...
...ali danas ne...
...danas sam sretna jer vise nisam Vas primjerak za setnjicu i nedjeljnu misu...
...sretna sam jer su Vase duge haljine stoje u ormaru...
...vase cipele samo krase neke prasnjave police...
...za pola ih ni ne znate da ih posjedujete...
...kao sto ne znate vise niti za mene...
...Vasa kosa vise nije bujna...
...i sav nakit i torbe ovoga svijeta ne mogu Vam vratiti ono sto ste bili...
...kao sto ni meni nitko ne moze vratiti ono sto nikada nisam imala...
...onu ljubav koju sam od Vas trebala dobiti...
...lijepa cestitka za rodendan gospodo...
...jos lijepsa za Bozic...
...prokleto boli ni slovo na papiru...
...niti poziv...
...a pola zivota sam provela s vama...
...ali sto...
...vise nisam bila dobra glumica...
...vise nisam bila slatko nasmijano dijete...
...nego odraslo dijete sa stavom...
...vise nisam nosila haljinice nego rifle koje su se vukle zamnom jer ih nisam dala skratiti...
...vise nisam imala prirodnu boju kose...
...i masnicu u njoj...
...sada sam znala tko ste...
...i zato Vas gospodo ostavljam...
...bez pozdrava...
...dalekeo kilometrima...
...bez ljubavi...
...ali barem bez glume...
...barem necu lagati...
...i makar pozalila jednoga dana kada Vas ne bude na zivotu
iako za mene i sada vise ne postojite, bez obzira sto bi trebala biti
jedna od vaznijih osoba u mom zivotu imam snage reci
da mi se gadi svaki tren proveden u tom kicu....
...gadi mi se sto si mi ukrala djetnjstvo...
...ali sretna sam jer znam da sam dala sve od sebe...
...i sada u miru mogu odustati...
...i ne znam za Vas gospodo,ali
kada mene u drustvu pitaju o Vama ja slegnem ramenima
i tiho kazem: „nemam je“...
...makar kilometrima dalkeo i fizicki postojis za mene ti nikada vise neces biti „to“...
...PONEKAD POZELIM DA SAM NEGDJE DALEKO...AL' NE ZNAM JOS NIKOGA TKO JE OD SEBE POBJEGO'...
...oduvijek...
...onako potiho u sebi...
... znala sam da cu se ovo jednom dogoditi...
...tko zna zasto...ali bas je danasnji dan bio odabran za to...
...trudila sam se pobjeci od sebe...
...trudila sam se slagati sebi...
...cak sam i uspjela...
...ali pitanje na koliko dugo...
...i mogu li ikako trajno izbrisati OVO?? (ovo=osjecaj)
...mogu li pobjeci od sudbine...
...pobjeci od sebe...
...svojih osjecaja...
...pobjeci od njega...
...reci mu „hej znas...ne zelim te vise vidjeti iz razloga koji ce tek doci kasnije,
znas...on jos ne postoji...ali uvjeravam te doci ce...“
...glupo je...
...i to ne mogu uciniti...
...da...volim ga...
...volim iskljucivo kao prijatelja...
...nikada prije nisam ga voljela drugacije...
...niti se sada to promjenilo...
...ali cudno je...
...prokleto je cudno...
...svaki njegov pogled je „mutav“...
...svaki nesto govori...
...svaki je tako „jebeno“ sifriran...
...svaki ima kljucanicu, za koju ja nemam kljuc...
...ne,nemam je...
...jer ne osjecam TO...
...lagala bih kada bih rekla da mi ne laska...
...svakome je lijepo biti zapazen...
...ali ne...ja iskreno ne zelim uci u tu pricu...
...niti sam ikada to htjela...
...ja ne zelim biti ONA niti bilo koja druga...
...jer NJU nitko ne moze zamjeniti...
...mene ne privlace njegove uvijek savrseno ispeglane hlace...
...njegove uvijek namazane cipele...
...njegove veste uvijek pomno odabrane
u kontrastu sa kosuljom...
...niti miris njegova parfema
koji mi se ipak priznajem urezao u sjecanje...
...mene ne privlaci njegov sarm...
...niti me privlaci nacin na koji pljeni paznju
svih cura u gradu...
...ne privlaci me ni to sto je tako GALANTAN...
...sto se odlikuje otmjenim ponasanjem,
uz darezljivost bez ustezanja i skrtosti...
...oko njega je uvijek puno ljudi...
...cak vise nego sto mnogi njegovi poznanici i „prijatelji“ misle...
...svi mu se dive...
...i svi ga vrlo postuju...
...stariji mu se maltene klanjaju pred njegovih 19 godina...
...ali nitko ga ne pozna...
...sigurna sam u to...
...sigurna sam da jedino ja znam ono sto ga najvise boli...
...mogu reci da jedino meni moze reci sve...
...ono cega ga je najvise sram...
...i makar on imao ponos do neba pred svima,
pricu o curama i aferama...
predamnom je jedna mala mrvica,
zeljna ljubavi...prave ljubavi...
...i samo ja to znam...
...ja sam njegov dnevnik...
...koji vodi vrlo cesto...
...vrlo tajnovito...
...i vrlo posebno...
...kao sto je i on sam po sebi vrlo poseban...
...i zato zelim da to tako ostane...
...rekla bih ZAUVIJEK...
...ali zauvijek ne postoji...
...ne zelim bjezati...
...ali ne zelim uzeti KLJUC...
...ne zelim otkljucati te poglede...
...te prokleto sifrirane osmijehe...
...ne zelim ga izgubiti...
...zelim ga cuvati kao prijatelja...
...ali NE zelim da me tako potajice gleda...
...nisam mirna...
...imam savjest...
...znam jer pece me...
...pece me zbog NJE...
...pored koje ON danas prolazi kao pored zida...
...bez pozdrava...bez rijeci...
...a bili bi lijep par...
...oduvijek sam im zeljela srecu...
...ali on je na taj vlak zakasnio...
...ja ne zelim biti ONA...ponavljam...
...niti bih to mogla biti...
...nitko nikada nikoga nije uspio zamjeniti...
...svi smo jedinstveni...
...neki malo bolji...neki gori...
...ali smo to sto jesmo...
...i ja sam ja...
...koja sjedim za stolom i udaram ove rijeci po tipkovnici...
...ja koja sam danas popila previse vina i kojoj jos sve zvoni u glavi...
...bubnja...udara...
...ja koja ne zelim otkljucati te njegove poglede...
...ja zelim ostati dnevnik...
...ali dnevnik koji ce malo pricekati...
...barem na neko vrijeme biti zabacen u neki kutak,
nakupiti malo prasine i tek onda opet biti uzet u njegove ruke...
...nikada nisam mislila da cu opet pisati o njemu...
...jos manje da ce me nakon toliko vremena zbuniti jedan
njegov usputni osmijeh...
...onako samo u prolazu...
...nisam cak mislila niti uzvratiti mu...
...ali ono sto sam ja znala o njemu
i ono sto je on znao o meni,
izmamilo je uzvrat bez da se potrudila nasmjesiti se...
...od toga trena razmisljam o tome...
...sto li nam to uopce treba...
...nije li nasa prica odavno zavrsena...??...
...istina je...na scenu su stupili neki novi glumci,
ali mi smo i dalje medu njima...
...kontaktirmo...izricito ocima i vrlo rijetko
kada se vec sretnemo i kada je nuzno...
...kada je neizbjezno...
...kada se ne mozemo praviti da nismo uocili jedno drugo...
...i da...tu smo...
...na sceni smo...
...kao i one veceri kada se prica cinila zavrsenom...
...kada su svi kao i dan danas mislili kako tako doista to i jest...
...ali ti i ja usputnim osmijehom,kao
nasim nacinom komunikacije znamo da si nismo rekli sve...
...ono sto nas i danas veze jest upravo ovo:
...oboje nosimo na lancicu po polovinu jedne davno polomljene tajne,
ali ne pokusavamo je sastaviti...
...ko' zna zasto...
...koliko je to sada uopce bitno kada
je scenarij drugaciji...
...kada s njim igra neka nova glumica...
...a uz mene je neki drugi glumac...
...ipak...
...samo se ponekad gledamo...
...kada nas nitko ne gleda...
...ali tko tu ima sto od toga...
...sve izgleda nekako tuzno
od kada ne igramo tu ulogu skupa...
...ali hej...
...mi se i dalje onako u polazu uspijemo
nasmjesiti jedno drugome...
...sto iz provokacije...
...sto iz neostvarenih snova...
...sto iz onoga sto i dalje postoji u nama...
...ono nesto sto ne pokusavamo sastaviti...
...ko' zna zasto...
...nedostaju mi slike u ovom postu...ali nikako nisam naisla na one prave koje bi mogle opisati ono sto je ovog trena u meni...osim ove jedne kojom nisam pretjerano zadovoljna ali eto...
...lijep pozdrav...
...i nasmijte se...bit cete sretniji...:)...
...od obaveza nisam stigla ranije...
...ali sam pozurila kuci...
...uzela sam svoje najdraze prijevozno sredstvo-bicikl
i pozurila uhvatiti posljednje zrake
ovog predivnog sunca
i jos ljepseg dana...
...nakon svih onih hladnih dana
i onog opakog minusa kada se u meni skuplja
neka negativna energja koja tih dana kao da nema gdje izaci...
...ovaj dan dosao je tako savrseno za ispuhati to iz sebe...
....napuniti baterije...
...ako ne prije onda do proljeca...
...sjela sam na klupu s pogledom na rijeku...
...iako sam mogla mjesto s boljim pogledom
ipak sam bila zadovoljna...
...ispred mene prostirala su se sva moja jsecanja...
...htjela sam to podjeliti s NJIM...
...ali on nije imao vremena...
...cak i da je, iskreno on nije osoba
koja zna uzivati u carima tisine,
pogleda,skrabanja po papiru i mislima...
...nikada to nije znao...
...ali nadala sam se da ce barem shvatiti koliko to meni znaci...
...ali ni to se nije dogodilo...
...ipak to nije nesto zbog cega bih ga manje voljela...
...svatko od nas uziva u u nekim drugim stvarima...
...i da...
...trenutno sjedim i gledam sva ta sjecanja...
...gledam tu rijeku...
...taj most...
...gledam drvece...sumu...
...zidine...
...kamenje...
...klupice...
...sve ostalo sto me podsjeca na bilo koji dio moga zivota...
...gledam trosnu kucicu koja je nekada mogla ponuditi hranu...
...ali danas jedva da stoji...
...cini se da je od urusavanja djeli samo jedna sitnica...
...a to je da se jos nije dogovorila sa sobom na koju bi se stranu srusila...
...sjecam je se od dana kada sam imala nekih devet godina...
...bio je predivan dan i tata ga je iskoristio za setnju samnom i bratom...
...ali nismo se mogli dugo zadrzati jer nisam napisala zadacu...
...i dan danas mi je zao zbog toga...
...zato cu danas sjesti na ljuljacku...
...da se prisjetim kako je...
...moram se premjestiti...
...ovdje s ene osjecam sigurno...
...evo me...
...ovdje je bolje iako je malo zahladilo...ipak pada mrak...
...doduse ovdje i inace malo jace puse...
...no pogled je uvjerljivo bolji...
...a to je najvaznije...
...sjecanja se cistije vide...
...sva su na okupu...
...kao da listam knjigu u kojoj sve pise...
...samo jos ljepse...
...slucajno zamjecujem covjeka jer cujem da se hod prekinuo...
...kada mi je postalo predugo...podignem pogled...
...ah da...mogla sam i misliti...
samo jos jedan u nizi znatizeljnih prolaznika...
...koji bi se prodao da zna sto ja to sada pisem...
...i zasto je jedina boja na meni moja crvena boja kose,
ljubicaste strake i ruksak iste boje...
...zasto sam u crnom...
...zasto nezainteresirano spustam pogled...
...mozda misli da sam novinar...
...i vec me pozelio nesto pitati...
...pokusavam smisliti odgovor kako ne bih odgovorila tisinom...
...ali sto god da kazem on i tako ne bi shvatio...
...odgovorila sam da.
...novinar sam...
...i nastavila pisati...
...sjecanja mi masu s mosta gdje sam bila s NJIM...
...s NJIM...
...i s jos jednim NJIM...
...svi su bili vazni na drugi nacin...
...sve sam ih voljela kao osobe...
...kao prijatelje...
...jednoga i nesto vise...
...odzdravila sam im svima...
...sjecam se kako je bilo lijepo...
...nailazi vlak...
...kvari idilu...
...trgne me...
...ali on me sjeti moje najbolje prijateljice...
...koja njime svakodnevno putuje i dolazi ovdje...
...sto zbog obaveza sto zbog mene...
...nasmjsila sam se i vlaku...
...gledam one zidine...
...vidim svoje staro drustvo...
...i tek nekoliko osoba s kojima sam i danas u kontaktu...
...sjecam se zadnjeg dana srednje...
...i tog nezaboravnog dana...
...tog plesa...
...te sloge...
...ali i tuge...
...sjecam se nas koji kao da danas ne postojimo...
...ali nasmijem se svejedno...
...ostao je onaj tko je morao...
...ugledala sam klupu...
...na njoj sam sjedila s njim...
...jednim njim...
...prvim njim...
...i pjesak po kojem smo gazili...
...i plicak u koji me uvijek iznov apokusao ubaciti...
...i opet most gdje smo jedva prezivjeli strasnu oluju i nevrijeme
misleci kako nam je to zadnje...
...a onda sam se i tome nasmjesila...
...pored mene prostirala se staza duga nekoliko kilometara
gdje sam s drugim NJIM svakodnevno setala drzeci se za ruke...
...malo dalje bilo je i mjesto gdje sam se prvi puta poljubila...
...ali pogled mi nije dosezao do tamo...
...no i to sam sjecanje nagradila osmijehom...
...vidim jos svasta ispred sebe...
...ali mobitel i ON mi narusavaju sliku...
...pa cu poceti zavrsavati...
...nakratko cu otici s NJIM i opet shvatiti da se gubim u visegodisnjoj vezi
misleci da joj zelim kraj...
...ali nikada dovoljno cvrsto da bih u to bila sigurna...
...nije mi dovoljno lose....
...cak mi je nekada odlicno...
...i na kraju vidim svjetiljku gdje je stajao ON...( neki drugi ON...novi ON )...
...osvrcem se i shvatim kako s njim ipak nisam imala nista osim obicnog poznanstva...
...kako ne djelimo bas puno uspomena...
...kako ni ta svjetiljka nije nasa uspomena...
...nego njegova i necija tuda...
...ali sjecam se...
...i shvacam da sam zaljubljena u njega...
...njega prolaznika...
...uzimam bicikl i odlazim na mjesto gdje smo se dnevno sretali bezbroj puta i
uvijek jedno drugo nagaradivali osmijehom...
...ali njega sada nema...
...nema ga da mi se osmjehne onako najljepse...
...da me pozdravi...
...ali i dalje zaokuplj amoje msili...
...i dalje mi nedostaje...
...i tko zna zsto je otisao...
...tko zna je li bas morao...
...mozda nikada necu saznati...
...znam jedino da je bilo lijepo vidjeti taj topli osmijeh...
...samo znam da ga nikada necu zaboraviti...
...iako se on mene vise nece sjetiti...
...prije nego se nasmijem i toj uspomeni
sjetim se naseg zadnjeg susreta
i onoga sto je tada postojalo u meni...
...ono sto zelim vratiti...
...i na kraju spomenut cu i onog decka s gitarom iz predhodnog posta...
...i on je jedna uspomena...
...i njega cu pozdraviti osmijehom
i zahvatiti sto mi je uljepsao taj dan...
...sto se nasao tada na tom mjestu na koje sada gledam...
...i sto mi sada preostaje nego spremiti biljeznicu i kreniti...
...mrak je vec nagrizao dio slike
a ja je takvu ne zelim gledati...
...zahvaljujem ovom mjestu sto je sakupilo sve moje uspomene
i reproduciralo ih u ovako lijepo popodne...
...a sada cu pobjeci od predvecerja...i njegovog sivila...
...ne zelim gledati ovaj zalazak sunca bez boje...
...cekati cu proljece...
...vec sam na pola puta...
...a vrijedi cekati ovo:
...eto kao sto ste procitali danas sam se prepustila sjecanju...
...bilo je lijepo...
...al sada sam opet tu...
...sprema sam zapoceti nove stvari...
...prepisala sam ovo od danas iz svoje biljeznice
kako bih podjelila s vama...
...i eto toliko od mene za sljedecih nekoliko dana...
I da...nasmijte se...bit cete sretniji...
...kroz malu rupicu od roletne u moju je sobu skiljilo sunce...
...otvorila sam jos snene oci i pojurila prema prozoru...
...snijeg se topio a park ispred kuce bio je obasjan svjetloscu...
...sve je izgledalo nekako cudno...
...inace se radujem suncu...
...ali ne volim vidjeti tu jadnu zemlju i sve te nazovimo cureze,
To sve kako se topi...ruzno je...
...ne pristaje uz suncani dan...
...ne pristaje uz moj osmijeh...
...i nema ga vise...
...ah...dugo li je trajao...
...izlazim iz kuce...
...obuvam neke star e patike da mogu u miru gacati po tom blatu...
...vodim svoja dva psa u setnju...
...i odlutam...
...odlutam...daleko...
...u trenu sam postala sjetna...tuzna...
...i kada sam se vec izgubila...u mislima...
...trgla me iz njih neka melodija...
...ubrzo su note postale jedino sto sam cula...
...osvrnula sam se oko sebe...
...ne klupi...nedaleko...sjedio je djecak ne puno stariji od mene...
...sjedio je sam i svirao gitaru...
...u sirem krugu parka nije bilo ljudi...
...iako da jest...
...taj bi im prizor bio cudan...
...u njemu ne bi vidjeli bas nista...
...pogotovo ne lijepo...
...tko zna...ali mislim da ga vecina ne bi ni zamjetila...
...no ja sam ipak cula melodiju...
...i osvrnula se...
...napustila sam hodnike svojih misli...
...potpuno sam se prepustila prizoru...
...sve sam mu se vise priblizavala...
...do trena kada nisam prosla pored njega
I kada mi je taj stranac bas kao i ja njemu uputio iskreni osmijeh...
...nasavila sam setati...
...uzivajuci u onome sto sam cula...
...i bezboroj se puta osvrcuci za njim...
...kada sam napravila citav krug on je i dalje bio tamo...
...pozeljela sam se vratiti...
...biti kraj njega...
...reci mu hvala...
...ali mozda ne bi shvatio zasto mu se zahvaljujem...
...no ipak...mozda je i on drugaciji kao ja...
...dok s osmijehom sjedi sam u parku i svira...
...mozda sam trebala...
...mozda sam trebala sjesti kraj njega...
...osloboditi se svih lanaca nelagode ili cega vec sto me cijlog zivota veze...
...jer taj me stranac izvukao iz labirinta tuznih misli...
...taj me stranac vratio u stvarnost...
...u sadasnjost...
...taj djecak vratio je osmije na moje lice...
...pokazao put ka sreci...bez rijeci...
...i na kraju...
...kak je to moguce...?
...nije li zalosno da ljudi koji nas toliko poznaju...
...vrlo cesto ne znaju vratiti zivot u nas...
...nije li tuzno da je jedan djecak,
jedan stranac svojim osmijehom i melodijom
Ispunio citav moj dan...i svaki djelic mojih misli...
...meni vise nije cudno...
...vratila sam se kuci...
...ali zeljela sam biti tamo...
...nakon nemirnog sjedenja na stolcu shvatila sam da se moram vratiti...
...i jesam...
...no njeg avise nije bilo...
...klupa je bila prazna...
...on kao da je dosao uljepsati moj dan a zatim je nestao...
...gdje je? Ne znam...
...zasto je bio bas tamo? Ne znam...
...hocu li ga ikada vise sresti? Ne znam.
...sto li to sve znaci? Ne znam.
Jesmo li nas dvoje
Daleko jedno od dugoga?
O, kad bih mogao znati
Ima li plavo čezniće
Izmedu nas dvoje?
Ti si mala djevojčica
I imas crne oci,
Dva plamena crna,
A ja sam mozda tvoj
Skormni pjesnik,koji bi htio tebi da pjeva
Pjesme srca,vesele bez rime:
A ne znam ni gdje si,
Ni kako ti je ime!
D.T.
