...gledam u prozor i zamisljam da ga nema...prostranstvo bez granica...

utorak, 11.01.2011.

...od obaveza nisam stigla ranije...
...ali sam pozurila kuci...
...uzela sam svoje najdraze prijevozno sredstvo-bicikl
i pozurila uhvatiti posljednje zrake
ovog predivnog sunca
i jos ljepseg dana...

...nakon svih onih hladnih dana
i onog opakog minusa kada se u meni skuplja
neka negativna energja koja tih dana kao da nema gdje izaci...
...ovaj dan dosao je tako savrseno za ispuhati to iz sebe...
....napuniti baterije...
...ako ne prije onda do proljeca...

...sjela sam na klupu s pogledom na rijeku...
...iako sam mogla mjesto s boljim pogledom
ipak sam bila zadovoljna...

...ispred mene prostirala su se sva moja jsecanja...
...htjela sam to podjeliti s NJIM...
...ali on nije imao vremena...
...cak i da je, iskreno on nije osoba
koja zna uzivati u carima tisine,
pogleda,skrabanja po papiru i mislima...
...nikada to nije znao...
...ali nadala sam se da ce barem shvatiti koliko to meni znaci...
...ali ni to se nije dogodilo...
...ipak to nije nesto zbog cega bih ga manje voljela...
...svatko od nas uziva u u nekim drugim stvarima...

...i da...
...trenutno sjedim i gledam sva ta sjecanja...
...gledam tu rijeku...
...taj most...
...gledam drvece...sumu...
...zidine...
...kamenje...
...klupice...
...sve ostalo sto me podsjeca na bilo koji dio moga zivota...

...gledam trosnu kucicu koja je nekada mogla ponuditi hranu...
...ali danas jedva da stoji...
...cini se da je od urusavanja djeli samo jedna sitnica...
...a to je da se jos nije dogovorila sa sobom na koju bi se stranu srusila...
...sjecam je se od dana kada sam imala nekih devet godina...
...bio je predivan dan i tata ga je iskoristio za setnju samnom i bratom...
...ali nismo se mogli dugo zadrzati jer nisam napisala zadacu...
...i dan danas mi je zao zbog toga...
...zato cu danas sjesti na ljuljacku...
...da se prisjetim kako je...

...moram se premjestiti...
...ovdje s ene osjecam sigurno...

...evo me...
...ovdje je bolje iako je malo zahladilo...ipak pada mrak...
...doduse ovdje i inace malo jace puse...
...no pogled je uvjerljivo bolji...
...a to je najvaznije...
...sjecanja se cistije vide...
...sva su na okupu...
...kao da listam knjigu u kojoj sve pise...
...samo jos ljepse...

...slucajno zamjecujem covjeka jer cujem da se hod prekinuo...
...kada mi je postalo predugo...podignem pogled...
...ah da...mogla sam i misliti...
samo jos jedan u nizi znatizeljnih prolaznika...
...koji bi se prodao da zna sto ja to sada pisem...
...i zasto je jedina boja na meni moja crvena boja kose,
ljubicaste strake i ruksak iste boje...
...zasto sam u crnom...
...zasto nezainteresirano spustam pogled...
...mozda misli da sam novinar...
...i vec me pozelio nesto pitati...
...pokusavam smisliti odgovor kako ne bih odgovorila tisinom...
...ali sto god da kazem on i tako ne bi shvatio...
...odgovorila sam da.
...novinar sam...
...i nastavila pisati...

...sjecanja mi masu s mosta gdje sam bila s NJIM...
...s NJIM...
...i s jos jednim NJIM...
...svi su bili vazni na drugi nacin...
...sve sam ih voljela kao osobe...
...kao prijatelje...
...jednoga i nesto vise...
...odzdravila sam im svima...
...sjecam se kako je bilo lijepo...

...nailazi vlak...
...kvari idilu...
...trgne me...
...ali on me sjeti moje najbolje prijateljice...
...koja njime svakodnevno putuje i dolazi ovdje...
...sto zbog obaveza sto zbog mene...
...nasmjsila sam se i vlaku...

...gledam one zidine...
...vidim svoje staro drustvo...
...i tek nekoliko osoba s kojima sam i danas u kontaktu...
...sjecam se zadnjeg dana srednje...
...i tog nezaboravnog dana...
...tog plesa...
...te sloge...
...ali i tuge...
...sjecam se nas koji kao da danas ne postojimo...
...ali nasmijem se svejedno...
...ostao je onaj tko je morao...

...ugledala sam klupu...
...na njoj sam sjedila s njim...
...jednim njim...
...prvim njim...
...i pjesak po kojem smo gazili...
...i plicak u koji me uvijek iznov apokusao ubaciti...
...i opet most gdje smo jedva prezivjeli strasnu oluju i nevrijeme
misleci kako nam je to zadnje...
...a onda sam se i tome nasmjesila...

...pored mene prostirala se staza duga nekoliko kilometara
gdje sam s drugim NJIM svakodnevno setala drzeci se za ruke...
...malo dalje bilo je i mjesto gdje sam se prvi puta poljubila...
...ali pogled mi nije dosezao do tamo...
...no i to sam sjecanje nagradila osmijehom...

...vidim jos svasta ispred sebe...
...ali mobitel i ON mi narusavaju sliku...
...pa cu poceti zavrsavati...

...nakratko cu otici s NJIM i opet shvatiti da se gubim u visegodisnjoj vezi
misleci da joj zelim kraj...
...ali nikada dovoljno cvrsto da bih u to bila sigurna...
...nije mi dovoljno lose....
...cak mi je nekada odlicno...

...i na kraju vidim svjetiljku gdje je stajao ON...( neki drugi ON...novi ON )...
...osvrcem se i shvatim kako s njim ipak nisam imala nista osim obicnog poznanstva...
...kako ne djelimo bas puno uspomena...
...kako ni ta svjetiljka nije nasa uspomena...
...nego njegova i necija tuda...
...ali sjecam se...
...i shvacam da sam zaljubljena u njega...
...njega prolaznika...
...uzimam bicikl i odlazim na mjesto gdje smo se dnevno sretali bezbroj puta i
uvijek jedno drugo nagaradivali osmijehom...
...ali njega sada nema...
...nema ga da mi se osmjehne onako najljepse...
...da me pozdravi...
...ali i dalje zaokuplj amoje msili...
...i dalje mi nedostaje...
...i tko zna zsto je otisao...
...tko zna je li bas morao...
...mozda nikada necu saznati...
...znam jedino da je bilo lijepo vidjeti taj topli osmijeh...
...samo znam da ga nikada necu zaboraviti...
...iako se on mene vise nece sjetiti...
...prije nego se nasmijem i toj uspomeni
sjetim se naseg zadnjeg susreta
i onoga sto je tada postojalo u meni...
...ono sto zelim vratiti...

...i na kraju spomenut cu i onog decka s gitarom iz predhodnog posta...
...i on je jedna uspomena...
...i njega cu pozdraviti osmijehom
i zahvatiti sto mi je uljepsao taj dan...
...sto se nasao tada na tom mjestu na koje sada gledam...

...i sto mi sada preostaje nego spremiti biljeznicu i kreniti...
...mrak je vec nagrizao dio slike
a ja je takvu ne zelim gledati...
...zahvaljujem ovom mjestu sto je sakupilo sve moje uspomene
i reproduciralo ih u ovako lijepo popodne...
...a sada cu pobjeci od predvecerja...i njegovog sivila...
...ne zelim gledati ovaj zalazak sunca bez boje...
...cekati cu proljece...
...vec sam na pola puta...
...a vrijedi cekati ovo:

...eto kao sto ste procitali danas sam se prepustila sjecanju...
...bilo je lijepo...
...al sada sam opet tu...
...sprema sam zapoceti nove stvari...
...prepisala sam ovo od danas iz svoje biljeznice
kako bih podjelila s vama...
...i eto toliko od mene za sljedecih nekoliko dana...

I da...nasmijte se...bit cete sretniji...