|
|
| listopad, 2010 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
…nikada ne znam početi,možda ne znam ni nastaviti, ali nekako uvijek nastavljam…dugo nisam imala net…pa sam internetske stranice zamijenila papirom i olovkom, i znate što? Jako lijep osjećaj i iako tekst ostaje sam za sebe i ne dijeli se ni sa kim, ne utjesi nekoga, ne razveseli nekoga, nitko se ne pronađe u njemu jer nigdje nije objavljen, ipak ima neko posebno značenje…
…godinama sam pisala blog, imao je adresu posebnog značenja i upravo zato mi je žao sto me ta adresa neće pratiti…godinama se znalo tko sam ja…ali danas to ne želim. Zato i otvaram ovaj blog pa makar samo za sebe…i eto ukratko… ovo dalje sam ja:
„Visoka sam 174 cm, imam srednje dugu kosu. Boja moje kose na pola je puta između smeđe i crvene. Srednja sam vrsta osobe. Nisam debela ni mršava; vježbam dva puta tjedno, malo džogiram,malo hodam,malo plivam. Ništa previše, ništa nedovoljno. Nisam ničim opsjednuta, ni o čem ovisna. Nisam ni ekstrovertirana ni stidljiva,već pomalo od oboje, ovisno o raspoloženju,ovisno o prilici. Nikad ni u čem ne pretjerujem i uživam u većini stvari koje radim. Rijetko mi je dosadno i rijetko jadikujem. Kad pijem nacvrcam se, ali nikada se ne srušim ili povratim. Moj mi se studij sviđa što ne znači i da ga volim. Zgodna sam, ne prekrasna, ne ružna, ne očekujem previše, nikada nisam previše razočarana. Nikad nisam ni ushićena ni potuljena, jednostavno u skladnoj ravnoteži. Sa mnom je sve u redu. Nisam ništa spektakularno, ali sam ipak katkad nešto posebno. Pogledam u ogledalo i vidim jednu prosječnu osobu. Malo umornu, pomalo tužnu, ali ne raspada se.“
…i eto…ovo je iz jedne meni jako lijepe knjige, malo izmijenjeno kako bih ipak opisala sebe, a ne bila netko drugi…i eto prvi post:
...zalutala u proslosti...
...mozda ovo i nije tema za prvi post...vjerovatno cu i skretati s onoga sto sam dns htjela reci ili napraviti prevelik uvod u to...ali cu sigurno napisati upravo ono sto je trenutno u meni ,a skupljalo se neko duze vrijeme...
...profesor danas bas i nije bio darezljiv sto se tice duzine pauze...pa vremena za neke vaznije razgovore nije bilo...odlucila sam si sama stvoriti to vrijeme, vratila sam se u prostoriju u kojoj i dalje nisam jos nikoga poznavala i cija mi lica nisu bila poznata...osjecala sam da tu ne mogu biti...da me to ne zanima...da tu ne pripadam da to nisam ja...osjecala sam da sam stvorena za nesto drugo...osjecala sam da bi neki drugi posao mogla raditi puno bolje i ono najvaznije voljeti ga...a znala sam da ostanem li u toj prostoriji necu nauciti nista...a izgubiti cu puno...
...i da...bila sam u pravu...izgubila bi na prvi pogled 4-5 prelazaka preko jedne te iste zebre...1-2 puta odlaska u isti kafic...2 puta sjedenja u parku na istom mjestu osvrcuci se na neke prolaznike koji su mozda malo posebniji od ostalih pa sam ih slucajno zamjetila...no na drugi pogled...bar onaj kojim ja gledam...izgubila bih puno vise...izgubila bih jedan predivan razgovor...jedno predivno druzenje...jedan od posljednih imalo toplih suncanih dana pred zimu...( vidjet cete kasnije zasto mi je sunce toliko bitno )
...sjedeci tako na jednom zidicu... lagano...samo od sebe kao i uvijek krenula je prica...nakon nekoliko sati koji su prosli nekontrolirano brzo dotakli smo se i nekih starih vremena...proslosti...
...sjecam se jednom...bilo je predvecerje...sjela sam na zadnje sjedalo u busu okrenula se ledima ostatku vozila i tako okrenuta sve do kuce promatrala razne reflektore...ljude...i ono sto me najvise fasciniralo a vama mozda bude smjesno...cestu...najobicniju sivu cestu...
...gledajuci je kako ostaje iza mene kao da sam vidjela cijeli svoj zivot u tih pola sata voznje...sjetila sam se svega...svega onoga sto sam ostavila iza sebe...stvari koje sam pustila da odu...da nestanu...stvari za koje sam se mogla potruditi...ali pustila sam ih...pustila sam da se drugi raduju u njima...pustila sam svoju srecu i sad me je tako gledajuci unazad spopao neki osjecaj tezine...i ono nerjesivo pitanje...sto bi bilo da sam ovako ili onako drugacije...
...ali ja u stvari uopce ne vjerujem u te stvari...ja vjerujem u sudbinu...i vjerujem da bas sve sto se dogodi da se dogodi jer bas tako mora biti...i ako nas neki ljudi razocaraju danas...povrijede nas na bilo koji nacin vjerujem da je bolje da se to dogodilo bas sada nego nekada u buducnosti kada bi mozda racunali na njih za neku vecu stvar a oni bi tada nestali...
...iako nije neka utjeha...volim vjerovati da je sve ono sto je trenutno... upravo tako najbolje sto moze biti... ali sto onda kada to vjerovanje nije dovoljno...sto onda kada sat otkucava dva i pol sata u jutro a vi sjedite za racunalom pregledavate stare slike...albume gdje ste zagrljeni, nasmjani s nekim ljudima koji danas okrenu glavu kada prodete proded njih...sto onda kada zelite vratiti to vrijeme...kada pozelite da je tako isto sada...i ono najgore od svega ( barem po mom misljenu ) kada bi se javili toj nekoj osobi...kada vise nemozete izdrazi a znate i sami da to ne smijete uciniti...
...smijete naravno...i onda otvorite profil toga nekoga...ako ga imate...ako nije vec odavno digao ruke od svega...obrisao vas...blokirao...pokazao ne zainteresiranost...ne saslusao drugu stranu price jer ona prva zvuci bolje-zvuci manje bolno...jer je tesko priznati sam sebi kako si sam sebe lagao i kako si volio nekoga tko je tebe lagao i tko ti to radi i dan danas a ti to ne znas...ti mislis da si sretan i bjezis od stvari koje bi mogle biti izvor istine...jer ti si kukavica i ne zelis vjerovati da si pogrijesio...ispricati se...jer zasto bi...lakse je pobjeci...
...kada ti se to dogodi...kada u kasne sate vrtis filmove...slike...sjecanja...logove...kako da ti ne bude zao...
...i jesam...zalutala sam danas u proslosti...ali sutra cu se vratiti...nasmijana jer znam da nisam ta koja je digla ruke od svega...znat cu da nisam ta koja je poslusala samo jednu pricu i to onu ne istinitu koja je zvucala bolje...znat cu da zivim za neke nove stvari...da nisam danas tu da bi se zamarala proslosti...ali sam tu da bih je ipak ponekad posjetila i sjetila se svega lijepog...sto danas ne posti a s vremenom i sve manje nedostaje...
...i sad cu konacno ustati i otic spavat jer sam negdje naskrabala svoje misli i osjecaje i jer sam mirne savjesti...
...znam da je dugacko...predugo za one koji nisu za neke takve stvari...ali ja ne pisem ovo zbog broja komentara niti da itko cita...pisem sebi...jer mene smiruje i mene veseli...a ako se nade netko tko ce ovaj post ipak procitati i razumjeti bit ce mi jako drago...ukoliko se to ne dogodi bit cu svejedno sretna jer sam skinila teret i svoje misli ispisala na „papir“...
