Marketing
...kao kocka leda koja se pomalo otapa i postaje lokvica...tako se ja gubim u mislima...
...kroz malu rupicu od roletne u moju je sobu skiljilo sunce...
...otvorila sam jos snene oci i pojurila prema prozoru...
...snijeg se topio a park ispred kuce bio je obasjan svjetloscu...
...sve je izgledalo nekako cudno...
...inace se radujem suncu...
...ali ne volim vidjeti tu jadnu zemlju i sve te nazovimo cureze,
To sve kako se topi...ruzno je...
...ne pristaje uz suncani dan...
...ne pristaje uz moj osmijeh...
...i nema ga vise...
...ah...dugo li je trajao...
...izlazim iz kuce...
...obuvam neke star e patike da mogu u miru gacati po tom blatu...
...vodim svoja dva psa u setnju...
...i odlutam...
...odlutam...daleko...
...u trenu sam postala sjetna...tuzna...
...i kada sam se vec izgubila...u mislima...
...trgla me iz njih neka melodija...
...ubrzo su note postale jedino sto sam cula...
...osvrnula sam se oko sebe...
...ne klupi...nedaleko...sjedio je djecak ne puno stariji od mene...
...sjedio je sam i svirao gitaru...
...u sirem krugu parka nije bilo ljudi...
...iako da jest...
...taj bi im prizor bio cudan...
...u njemu ne bi vidjeli bas nista...
...pogotovo ne lijepo...
...tko zna...ali mislim da ga vecina ne bi ni zamjetila...
...no ja sam ipak cula melodiju...
...i osvrnula se...
...napustila sam hodnike svojih misli...
...potpuno sam se prepustila prizoru...
...sve sam mu se vise priblizavala...
...do trena kada nisam prosla pored njega
I kada mi je taj stranac bas kao i ja njemu uputio iskreni osmijeh...
...nasavila sam setati...
...uzivajuci u onome sto sam cula...
...i bezboroj se puta osvrcuci za njim...
...kada sam napravila citav krug on je i dalje bio tamo...
...pozeljela sam se vratiti...
...biti kraj njega...
...reci mu hvala...
...ali mozda ne bi shvatio zasto mu se zahvaljujem...
...no ipak...mozda je i on drugaciji kao ja...
...dok s osmijehom sjedi sam u parku i svira...
...mozda sam trebala...
...mozda sam trebala sjesti kraj njega...
...osloboditi se svih lanaca nelagode ili cega vec sto me cijlog zivota veze...
...jer taj me stranac izvukao iz labirinta tuznih misli...
...taj me stranac vratio u stvarnost...
...u sadasnjost...
...taj djecak vratio je osmije na moje lice...
...pokazao put ka sreci...bez rijeci...
...i na kraju...
...kak je to moguce...?
...nije li zalosno da ljudi koji nas toliko poznaju...
...vrlo cesto ne znaju vratiti zivot u nas...
...nije li tuzno da je jedan djecak,
jedan stranac svojim osmijehom i melodijom
Ispunio citav moj dan...i svaki djelic mojih misli...
...meni vise nije cudno...
...vratila sam se kuci...
...ali zeljela sam biti tamo...
...nakon nemirnog sjedenja na stolcu shvatila sam da se moram vratiti...
...i jesam...
...no njeg avise nije bilo...
...klupa je bila prazna...
...on kao da je dosao uljepsati moj dan a zatim je nestao...
...gdje je? Ne znam...
...zasto je bio bas tamo? Ne znam...
...hocu li ga ikada vise sresti? Ne znam.
...sto li to sve znaci? Ne znam.
Jesmo li nas dvoje
Daleko jedno od dugoga?
O, kad bih mogao znati
Ima li plavo čezniće
Izmedu nas dvoje?
Ti si mala djevojčica
I imas crne oci,
Dva plamena crna,
A ja sam mozda tvoj
Skormni pjesnik,koji bi htio tebi da pjeva
Pjesme srca,vesele bez rime:
A ne znam ni gdje si,
Ni kako ti je ime!
D.T.
Post je objavljen 07.01.2011. u 14:41 sati.