nedjelja, 14.12.2025.
Zašto je to tako?
U mojoj kući živi dijete koje nije krenulo još u školu, ali već vodi ozbiljne parnice.
Zna kad podnijeti žalbu, kome se obratiti i kako emocionalno pritisnuti protivničku stranu.
„Tata, ti slušaš samo mamu.“
„Uvijek mora biti onako kako ona kaže.“
„Nikad nije moj dan, uvijek je samo mamin.“
„Ti samo nju voliš.“
"Opće nisi fer, uvijek mama mora biti glavna."
Tata stoji zbunjen, ja sam automatski glavna krivica, a dijete iznosi dokaze kao da se bori za skrbništvo nad vlastitim životom.
I onda dolazi završna prijetnja, izgovorena s dramom odrasle osobe koja je već mentalno otišla iz kuće: "Bit će vama žao kad ja narastem i odem ća.“
Kako se izboriti s malom verzijom odvjetnika?
Ne možeš.
Možeš samo klimati glavom i smijati se da ne vidi.
Ali tješim se jednom mišlju:
ako već sada ovako jasno vidi "nepravdu", postavlja pitanja i ne pristaje šutjeti…
postoji dobra šansa da će se boriti za sebe u životu.
I iskreno,
to mi je zasad sasvim dovoljno.
- 10:44 -
subota, 13.12.2025.
Kada disciplina postane problem
Nisam rođena ovakva.
Nisam rođena s graničnim poremećajem ličnosti. Nije mi zapisan u DNK, nije mi poklonjen na porodu, nije obiteljsko nasljeđe koje se prenosi s koljena na koljeno uz porculan i recepte.
Nešto me boljelo dok sam odrastala. Ne jednom. Ne kratko. Dovoljno dugo i dovoljno tiho da nitko nije reagirao, a dovoljno glasno da je moj mozak zaključio: ovo se ne smije ponoviti.
Pa je napravio ono što mozak radi kad nema izbora, prilagodio se.
Stvorio je mehanizam zaštite. Hiperosjetljiv. Uvijek uključen. Alarm koji se pali na promjenu tona glasa, na tišinu koja traje sekundu predugo.
To je nekad spašavalo dijete. Danas muči odraslu osobu.
Kažu da je to poremećaj ličnosti. Kao da je problem u meni, a ne u tome što sam predugo živjela u stanju pripravnosti.
Iako je mozak to stvorio da se zaštiti, ne osjećam se sigurno. Osjećam se kao da živim u kući punoj senzora koji nikad ne spavaju. Svaki odnos je potencijalna opasnost. Svaka bliskost nosi prijetnju gubitka. Svaka emocija dolazi bez regulatora.
Kroz godine sam naučila gutati.
Nisam impulzivna. Ja sam istrenirana da šutim.
Godinama sam učila da je reakcija opasna. Da emocija smeta. Da je ljutnja bezobrazna. Da tuga zamara. Da je potreba teret.
Gutala sam tonove, poglede, rečenice koje su boljele, situacije koje nisu bile u redu ali nisu bile "dovoljno loše" da bih smjela reagirati.
Izvana sam bila razumna. Smirena. Kontrolirana.
Iznutra sam se punila.
Nitko ne vidi punjenje. Svi vide eksploziju.
A kad eksplodiram, ne izlazi jedna stvar. Izlazi sve.
Svaka neizgovorena rečenica. Svaki put kad sam prešutjela da me boli. Svaki put kad sam se prilagodila da ne bih bila ostavljena.
Tada nisam "malo previše emotivna". Tada sam nuklearna bomba.
I da, pokosim sve ispred sebe. Ne zato što želim povrijediti, nego zato što sam predugo učena da ne postoji ventil.
Najokrutniji dio?
Eksplozija se koristi kao dokaz da sam problem.
Nitko ne vidi godine samokontrole prije toga.
Nitko ne vidi disciplinu šutnje.
Kažu: “Zašto nisi rekla ranije?”
Kao da nisam cijeli život učila da ranije nije sigurno.
Ovo nije priča o gubitku kontrole.
Ovo je priča o previše kontrole, predugo.
- 09:54 -
petak, 12.12.2025.
Kada ni gripa nema pravo glasa
Zašto imam najgori posao na svijetu.
Zato što to nije jedan posao. To je petnaest poslova u smjeni koja nikad ne završava.
Nemaš plaću, ali si:
kuharica s tri menija dnevno i dvije rezervne opcije kad djeca proglase da „danas ne vole rižu“
čistačica koja uklanja tragove života iz prostorija koje su bile čiste prije pet minuta
psiholog, 24/7 dežurni krizni centar za svađe oko igračke koja „više nije zanimljiva“ osim kad je u ruci drugog djeteta
sudac, porota i izvršitelj kazni istovremeno
logistički centar, pokretna enciklopedija i čarobnjak za pronalazak izgubljenih čarapa
I to sve bez radnog vremena, bez bonusa, bez pauze za WC koja ne uključuje publiku.
Nema godišnjeg. Nema bolovanja.
Možeš imati temperaturu, grlo u plamenu, osjećati se kao da te pregazio autobus, ali svejedno moraš glumiti da si potpuno funkcionalna.
A onda, kad navečer pokušaš djecu poslati u krevet jer TI si bolesna i trebaš odmorit, pretvoriš se u „najgoru osobu na svijetu“ jer ne želiš dopustiti osmo, deveto i deseto „samo još malo vode“.
- 13:12 -
