utorak, 23.12.2025.
Ta strašna igračka um
Prošle noći, one s nedjelje na ponedjeljak, legao sam spavati pod temperaturom. Suprugu sam "otpravio" u spavaću sobu, a sebi sam napravio krevet u dnevnoj, znajući dobro što me čeka (bude to otprilike jednom godišnje). Prije toga gledali smo - po tko zna koji put - film Dozvola za brak (eng. Meet the Parents) s Benom Stillerom i Robertom De Nirom, koji je za mene uvijek iznova jednako smiješan i zanimljiv kao naš Tko pjeva zlo ne misli. No petnaestak minuta iza ponoći shvatili smo da ga nema smisla gledati do kraja jer su preduge reklame bile svako malo i film je trebao završiti tek oko 0:40. Pogasili smo sve i otišli na spavanje.
S eteričkim tijelom u kaosu, ležao sam osjećajući svaku sekundu kao puno predugu, tijelo kao sveprisutnu pobunu živaca i hladnoću kao prijeteću neman ako samo razmaknem poplun u nekom trenutku. Dobro mi poznato stanje, ali, na sreću, jedanput ili dvaput godišnje. A onda je počelo - noćna mora koncepata i ideja. Već desetljećima to tako biva, ali svaki put na neki nov način. Krene s onim što je moja najsvježija asocijativna ili konceptualna nit, a to je u ovom slučaju bio upravo gledani film. U njemu je lik kojeg je glumio Ben Stiller malo pomalo ulazio u sve teže situacije spram oca svoje zaručnice i radnja je fino gradirala tu napetost prema kulminaciji. To fino gradiranje napetosti preuzeo je moj um pod temperaturom i započeo svoj konceptualni košmar: osmislio je, naime, ili počeo osmišljavati, "kompjuterski program" koji bi se u filmovima bavio upravo tim segmentom, gradiranjem napetosti prema kulminaciji, uzimajući u obzir samo one scene koje s tim "gradiranjem napetosti" imaju veze. Tako sam stalno iznova u sjećanju vrtio slike rasta napetosti iz upravo gledanog filma, sve dok nisam zgotovio proizvod u obliku, recimo, crvene verzije. A onda sam počeo ispočetka, smišljajući novu, možda malčice nježniju verziju koja bi naglašavala neke druge dionice filma, ali bi isto imala za zadatak zgotoviti neku finalnu verziju "gradiranja napetosti prema kulminaciji". Dakle, isti film, ali malo drugačiji izbor scena, ne toliko drugačiji da se izbriše bit "gradiranja napetosti", dakle tek neznatno drugačiji, Ali ipak drugačiji. Trebalo je uložiti velik napor da se to nijansiranje osmisli. Na koncu sam novu verziju "gradiranja napetosti" nazvao plavom verzijom. Nježnijom, suptilnijom, pa ipak jednako u istom konceptu. Ponadao sam se da je to sada valjda to i da ću konačno moći zaspati. Ali ne! Pojavila se ideja da bi se možda mogla uspostaviti neka treća verzija koja bi pomirila prve dvije, ali na veoma suptilan način, i koja bi onda zapravo bila vrhunac prikaza ili neke vrste kritičkoga osvrta samoga filma. Pa sam počeo raditi na njoj i nakon mnogo vremena provedenog u osjećaju konceptualnog užasa i krajnjeg mučenja duše konačno osmislio tzv. zelenu verziju, koja bi bila ne samo obična sredina između crvene i plave, nego i njihovo umjetničko nadmašenje. Bio sam zadovoljan zelenom verzijom, smatrao sam je istinskim konceptualnim majstorstvom svog uma, ali u tom "zadovoljstvu" i "smatranju" nije bilo ničeg doli užasa i mučenja, košmara koji prisiljava um da sudjeluje u nečemu u čemu ne želi sudjelovati. Istovremeno sam znao da u bilo kojem trenutku mogu otvoriti oči, ustati iz kreveta i prekinuti taj košmar jer sam sve vrijeme zapravo bio u polusnu. Ili sam samo mislio da to znam i da mogu prekinuti taj košmar?
Od ponoći i petnaest do šest i petnaest ukupno sam išao šest puta mokriti. Tek nakon trećeg mokrenja ovaj se košmar s crvenim, plavim i zelenim "gradiranjem napetosti" prometnuo u nešto drugo. To drugo očito je bilo na dubljim razinama jer ga više ne mogu prepričati, no znam da je bilo prepuno povijesti, i to svakako one vezane uz Bliski istok, Grke, Rim, kršćanstvo itd. Ono što je bitno naglasiti jest da se osjećaj košmara ili duboke duševne nelagode promjenom teme nije završio, nego je zapravo i porastao. Bile su tu neke građevine kroz povijest, neki važni povijesni momenti, neke konstelacije koje se mogu primijetiti tek nakon dugih vremenskih i povijesnih perioda, no sada, u ovom trenutku, više ništa od toga ne mogu obuhvatiti svojom pažnjom. Ono jedino što ipak sa sigurnošću znam jest da je cijeli taj košmar s drevnim civilizacijama, gradovima i društvenom zbiljom u mojemu umu trajao stoljećima, zapravo tisućljećima, mislim da sam po buđenju imao osjećaj o najmanje 50 zadnjih inkarnacija.
Pred kraj imao sam doživljaj ili viziju nekog Srbina (baš tako, samo Srbina) koji je prije mene već doživio sve ovo što sam i ja te noći i o tome načinio izvještaj u obliku riječi, slika i maketa. Te njegove makete bile su fascinantne jer su prikazivale upravo one građevine i zdanja koje sam i ja vidio u svojim košmarima, baš tim redom i na taj način. Njegovo je izvješće bilo kao neki precizan materijalni, vidljiv vodič kroz sve ono kroz što sam ja tisućljećima prolazio. I opet ponavljam: sve vrijeme uz mučenje i veliku duševnu patnju kakvu košmari već sa sobom nose.
I kad je došlo to konačno otpuštanje, negdje iza sedam ujutro, rekao sam ženi mrtav ozbiljan: "Znaš što, noćas sam doslovno proživio tisuće i tisuće godina." I to i sada mislim. Fizičko tijelo vrlo je ograničeno u pogledu mogućnosti podnošenja patnje, no um izgleda nema takva ograničenja. Ja sam vrlo doslovno imao doživljaj ili iskustvo ili znanje o tome da sam otprilike pedesetak zadnjih inkarnacija, ili svakako nekoliko tisuća godina, u tim košmarima proživio, i sve te živote u užasu prisile doživljaja, prisile vizije, svakako nečega što nisam ni želio ni odabrao doživjeti. Pa ipak, nakon buđenja iz tog "trajnog polusna" moj um - iako je bio duboko uvjeren u to da je upravo kroz nekih šest ili sedam sati zapravo proživio tisuće i tisuće godina iskustva - nije bio u stanju fatalne iznurenosti iskustvom, bio je manjeviše isti kakav je i inače. :) Jesam li si umislio sve to? Tko može reći da jesam ili nisam, kad ne mogu ni ja sam? :)
petak, 19.12.2025.
Razgovor kratak s Đipitijem Čatom
Čat Đipiti: Što je smisao života?
Mariano Aureliano: Spojiti osnovnu svijest s duševnim elementom.
ČĐ: Što je duševni element?
MA: Bog u nama. Dakle, sve dobro, lijepo i istinito na nekoj razini postojanja, u mjeri u kojoj je to moguće za tu razinu.
ČĐ: A što je osnovna svijest?
MA: Svijest svemira, univerzuma, kakogod. Ona je u atomu, kamenu, biljci, kukcu, kurcu, gmazu, ptici, sisavcu itd. Ona je isto što i postojanje. Kao što se postojanje ne može zanijekati, tako se ne može ni osnovna svijest.
ČĐ: I kako se spajaju osnovna svijest i duševni element?
MA: Kroz trenje. Nikada kroz ugodu. Ugoda može biti nagrada ili odmor, ali ne i evolucija. Jednom je neki autor (Joseph Campbell?) rekao da ego duševnu evoluciju doživljava kao uvredu za uvredom. To znači: čitav je ovaj svijet, i cijeli naš život, prepariran (pripremljen ili opremljen) tako da uslužuje imperativ duševne evolucije. Pritom, upravo o našoj duševnoj evoluciji ovise duševne evolucije svih razina života ispod nas, dakle životinja i biljaka itd., što znači da ne smijemo zakazati, da moramo biti iznimno odgovorni prema tom svetom zadatku.
ČĐ: Kako su točno povezani pojmovi trenja i evolucije?
MA: Često se u tu svrhu koristi slika školjke bisernice koja stvara biser samo zbog iritacije morskoga pijeska. Naravno da bol i patnja sami po sebi ne moraju i često nisu evolutibilni, u današnje vrijeme gotovo da prevladavaju slučajevi kod kojih oni prije degradiraju osobnost nego što je prosvjetljuju, pa ipak, gledano kroz jedan puno širi rakurs, sama suština frustracije ili nezadovoljstva (a postoje svjetovi u univerzumu gdje je frustracija strukturalno i esencijalno nemoguća) ima za učinak buđenje osnovne svijesti prema svojoj polarnoj suprotnosti, dakle prema duševnom elementu. To znači da u konačnici nema frustracije, patnje, nepravde ni zločina koji neće imati svoju punu božansku kompenzaciju, jednoga dana, na razne načine, ovisno o modalitetu. Jednom sam negdje pročitao, i naravno da ne tvrdim da je to istinito, kako će duša, čija je jedna od osobnosti bila Adolf Hitler, u nekoj budućnosti biti uzvišeni Avatar, Bogosilaznik, upravo zbog enormne, kompleksne i nepredočive patnje kroz koju će ta duša morati proći zbog grijeha te jedne osobnosti. Dakle, u Božjemu svijetu nema ni osvete ni osude, postoji samo srazmjerna reakcija na učinjena djela i srazmjerna kompenzacija patnje. Pa ako će duša Adolfa Hitlera morati silno i mučno patiti, po nužnosti će tada, nakon onog što je u religijama poznato kao iskupljenje, dobiti i jednakovrijednu kompenzaciju. Meni to ima smisla.
ČĐ: Koje su daljnje reperkusije takve ideje ili takvog razmišljanja?
MA: Da nitko, zapravo, nije kriv, da su krivda i pravda ljudski, a ne Božji koncepti, da pojedina osobnost sama po sebi uopće nije biće, već samo kompleksan kompjuter načinjen da služi duševnoj evoluciji bića koje postoji u pozadini. Velik je privid da osobnost vlada bićem, privid ravan onome gdje mislimo da Mjesec putuje kroz oblake, iako je upravo suprotno, oblaci su ti koji se kreću. Kada duboko grešna i prividno veoma insuficijentna osobnost umre, nad njom se uzdiže superiorna božanska duša koja svoju upravo završenu osobnost ne gleda u kodovima grijeha, greške, nedostatnosti ili neuspjeha, nego u božanskome osvjetljenju Postignuća "spajanja osnovne svijesti s duševnim elementom". I što je veći taj prividni neuspjeh, taj prividni užas ili jad ili bijeda, to je veći i moćniji jedan budući učinak spajanja osnovne svijesti i duševnog elementa.
ČĐ: Što je s ateistima nasuprot vjernika?
MA: Osobno, onako intimno za sebe, ne vjerujem naročito u tu podjelu. Kao što vjernici uglavnom to nisu osim deklarativno, tak isto ni ateisti uglavnom to nisu osim deklarativno, tj. osim na razini površinskog talasanja misli, na razini društvenoga dogovora što o sebi volimo misliti u odnosu na neku drugu kategoriju ljudi koju smatramo glupima, zatucanima itd. Da Crkva tijekom cijele svoje povijesti nije bila toliko isključiva, dogmatična, nasilna i plitka u nuđenju odgovora na ontološka pitanja, ne bi ni približno bilo tolike i takve reakcije u vidu ateizma i, na koncu, materijalizma koji upravo rapidnom brzinom uništava i čovječanstvo i sav život na planetu. Stupidnost klerikalizma proizvela je čudovište materijalizma. Nije moralo tako biti. Crkva danas nije niti će ikada u budućnosti biti svjesna svoje enormne odgovornosti jer ako bi je uistinu postala svjesna, morala bi se trenutačno samoukinuti. Papa Franjo, nadbiskup Uzinić i njima slični tek krpaju trulu torbu, i ma koliko zvučali dobro, lijepo i mudro, nisu se u stanju zaista odmaknuti od svoje pozicije i uloge i sagledati punu istinu Katoličke crkve, kršćanstva i svih drugih religija koje danas postoje u svijetu.
ČĐ: Zašto tako misliš?
MA: Zato što sama suština svih religija promašuje osnovnu bit ili istinu postojanja: da je čovjek kao božansko biće mjera svih stvari, a ne sustavi, religije, vjere, sljedbe, zakoni, dogme i norme koje proizlaze iz njega. Dakle, ne postoji Isus Krist kao jedini Sin Božji nego su svi ljudi Sinovi Božji i sav je život na planetu dijelom tog Sinovstva. I ne postoji Bog Otac kao odvojen od Svojega Stvaranja, nego su svaki čovjek i svako biće u svojoj suštini taj Bog Otac. A Duh Sveti nije nego Univerzalni Um koji je prisutan u umovima svih bića, u čovjeku mnogo više nego u životinjama. Tzv. ženska priroda božanstva pojavljuje se kao Kali, Lakšmi, Šakti, Parvati, Guanyin, Gospa/Bogorodica itd., a naročito zbog nadolazećega doba kojim bi trebao vladati upravo taj Ženski Princip ljubavi, mudrosti, suosjećanja, primanja Milosti s Nebesa (viših razina postojanja), izgradnje novog svijeta i nove civilizacije na ruševinama stare.
ČĐ: Ne čini se izglednim, kako sada svijet izgleda, da bi se to uskoro moglo dogoditi.
MA: Da, to je istina. Međutim, čovjekov je um dijelom planetarnoga i zato se sve doslovno može promijeniti u sekundi. Mindset ni blizu nije toliko čvrst ili stabilan koliko mi volimo vjerovati, bez obzira na to što se kod većine ljudi on uglavnom ne mijenja desetljećima. To znači: povodljivi umovi milijardi ljudi doslovno u nekoliko sekundi mogu sasvim promijeniti svoj način mišljenja, svoj svjetonazor i svoje obrasce emocionalnoga odgovora, a da te promjene uopće ne moraju biti svjesni, osim tek rudimentarno. Jer upravo tako funkcionira naša mentalna svijest: svaki put kad saznamo nešto novo, kad preuzmemo u svoj sustav neko novo vjerovanje, kad osjetimo neku novu emociju itd., mi to u djeliću sekunde reinterpretiramo kao da je to naš uobičajeni mindset. Osim, dakako, kod veoma svjesnih ljudi, koji znaju kad god im se dogodi takva promjena u umu.
ČĐ: Ako bi se zaista dogodila takva jedna iznenadna promjena mindseta čovječanstva, što bi to značilo za pojedince?
MA: Moglo bi biti da fizička tijela mnogih, možda čak i milijardi, neće biti u stanju "obraditi" tu promjenu mindseta svojih "vlasnika". To bi moglo značiti da će milijuni ili čak milijarde ljudi umrijeti u relativno kratkome roku, jednostavno zbog toga što će umovi tih ljudi doživljavati stvari na puno višoj vibraciji nego što njihova tijela mogu podnijeti. To, dakle, ne bi bila kazna ili odmazda nad grešnim čovječanstvom već samo i jedino nepripremljenost fizičkih tijela za više energije. Banalno, ali istinito. I ovdje nema mjesta za religijske interpretacije koje vazda odvajaju zle od dobrih, pogane od pravovjernika, ateiste od vjernika itd. Bog, koji svi mi jesmo, apsolutno se ne bavi ni jednom jedinom temom kojom se bave religije. Ni jednom jedinom. U Bogu postojimo jer jesmo Bog/Božica, dakle ne treba nam ni jedna jedina verbalizacija. Bilo bi dobro kad bismo mogli zaboraviti riječi/misli i ostati u Sebi.
srijeda, 17.12.2025.
Mašina Ljubavi
Nijedan pijani čovjek nije samo pijan. Ljudi vole reći, puni osude i zgražanja: "Pogledaj ga samo, potpuno je nesuvisao. Tužno je na što se svede čovjek zbog alkohola." itd. No istina je da čak i u najpijanijem čovjeku postoji zrnce trezvenosti, a to bi se svakako moglo i dokazati ako bi se takvome našao netko tko bi mogao sjesti pored njega i razgovarati s njim na pravi način.
Tragom gornje misli, pitam se: važi li isto i za zle ljude? Kod zlih je, nažalost, činjenično stanje puno kompleksnije i mračnije, iako svakako odgovor i za njih mora biti: da. Da, svakom se čovjeku mora moći prići na način da se u njemu probudi kontakt osnovne svijesti s duševnim elementom. Jer: osnovna svijest i duševni element su dva pola iste Zbilje, koja se kroz vječnost privlače sve dok se ne sjedine.
To ne znači drugo nego ovo: sve što nam se u životu događa a nije ugoda i "lagodno nizvodno plivanje", sve što je u našem životu "psihološko trenje", može se svesti na činjenicu međusobnog privlačenja naše osnovne svijesti i našeg duševnog elementa, koji imaju neodoljivu "kozmičku prisilu" da se sjedine.
Doslovno SVE u našem životu može se i dade se iščitati u tom "ključu". Jasno je da većina ljudi nije kadra dekodirati svoj život putem tog "ključa". No jednom kad čovjek uđe ili upadne u tu Mašinu Ljubavi, on više nije svoj, on još samo zrcali Njezine komande, pa makar one značile gubitak svega onoga što je egu važno.
petak, 12.12.2025.
rktrd ndrd
četvrtak, 11.12.2025.
Još jedina
Je li tek pitanje vremena - dana, tjedana, nekoliko mjeseci - kada će Europska unija konačno javno deklarirati da Donald Trump zapravo ni po čemu bitnome nije različit od Putina i Xi Jinpinga? Moglo bi biti da će ju sam Trump na to natjerati. Jer u punoj verziji najnovije američke Strategije nacionalne sigurnosti stoji, između ostaloga, i ovo (prenosim s portala Jutarnjeg):
Sada se doznalo nešto još opasnije - prema dokumentu, administracija Donalda Trumpa podržala bi izlazak Poljske iz Europske unije. Strategija također predviđa stvaranje novog formata međunarodne suradnje koji uključuje Rusiju, ali isključuje Europu, prenijeli su u srijedu mediji u Poljskoj.
Dokument sadrži poglavlje pod naslovom "Učinimo Europu ponovo velikom", koje predlaže temeljenje odnosa s Europom na suradnji isključivo s odabranim, ideološki desnim vladama. U njemu se navodi da će se SAD usredotočiti na produbljivanje odnosa sa zemljama poput Austrije, Mađarske, Italije i Poljske, koje dokument identificira kao potencijalne partnere za "odvajanje od Europske unije". Strategija također predlaže podršku strankama, pokretima te intelektualnim i kulturnim krugovima koji teže "suverenitetu i očuvanju ili obnovi tradicionalnih europskih načina života", ali pod uvjetom da ostanu proamerički orijentirani.
Puna verzija Strategije nacionalne sigurnosti administracije Donalda Trumpa također predviđa stvaranje novog formata za međunarodnu suradnju - C5. Uključivao bi Sjedinjene Države, Rusiju, Kinu, Indiju i Japan, a Europa ne bi imala mjesta u ovoj skupini. C5 bi djelovao na sličnim načelima kao G7, iz kojeg je Rusija izbačena, na što se američki predsjednik više puta žalio.
Istovremeno, s druge strane, imamo napad na Venezuelu, moglo bi se reći početak napada u obliku preuzimanja iznimno velikog venezuelanskog naftnog tankera, dakle opet jednom od strane SAD-a flagrantno kršenje međunarodnoga prava, ovaj put s krajnje bestidnim Trumpovim potpisom. Taj infantilni fašist kaže ovako (prenosim s Jutarnjeg):
"Kao što vjerojatno znate, upravo smo zaplijenili tanker uz obalu Venezuele," rekao je Trump. "Velik tanker, vrlo velik, zapravo najveći ikad zaplijenjen." Na pitanje što će se dogoditi s naftom, Trump je rekao: "Zadržat ćemo je, pretpostavljam."
Dakle, kao da pitate veliko poremećeno dijete i to vam veliko poremećeno dijete odgovara. Naravno, činjenica da Venezuela ima ogromne rezerve nafte skroz je slučajna i nebitna u ovoj priči. Jutarnji donosi još i ovo:
Od početka rujna, Trumpova administracija izvela je više od 20 napada u Karibima i na Pacifiku na brodove za koje sumnja da su prevozili drogu, ubivši više od 80 ljudi. Stručnjaci kažu da bi napadi mogli biti ilegalni, budući da je objavljeno malo ili nimalo dokaza da brodovi prevoze drogu ili da je bilo potrebno dići ih u zrak umjesto da ih se zaustavi, zaplijeni njihov teret i ispita one na brodu. Zabrinutost zbog udara porasla je ovog mjeseca nakon izvješća da je zapovjednik koji je nadgledao operaciju naredio drugi udar u kojem su ubijena dva preživjela.
No jasno je da Trumpu neće pasti ni vlas s glave i zapravo će biti sretna okolnost po SAD i čovječanstvo ako on nastavi radikalizirati svoje poteze jer će tada u nekom momentu morati nastati Reakcija.
Imamo situaciju kakva nikada do sada nije postojala: Rusiju, Kinu i SAD kao tri najmoćnije zemlje na svijetu koje su sve tri u ovom trenutku čisti fašizam, i pored njih najmnogoljudniju zemlju, Indiju, čiji premijer Narendra Modi gladi jaja svoj trojici na najodvratniji mogući način, a naročito monstrumu Putinu, i sve, naravno, pod egidom zaštite nacionalnih interesa i stavljanja svoje zemlje Bharat na prvo mjesto. Duboko mi se povraća od tog "stavljanja svoje zemlje na prvo mjesto".
Ta aktivnost najmoćnijih država za svoju vlastitu korist, koja nužno mora ići protiv svih manje moćnih, a koja aktivnost onda - opet nužno - generira skupljanje svih manje moćnih država Globalnog Juga pod skute ovih najmoćnijih, e kako bi i one možda nekako ušićarile neku korist za sebe, a opet na uštrb ili protiv nekih drugih manje moćnih država, neizrecivo je odvratna. To pozicioniranje na skali i klackalici moći, koje dirigiraju, uvjetuju i nacistički naređuju tri megadržavna demona bez premca, a Narendra Modi ih grli i ljubi, beskrajno je tužna i tragična priča u poodmaklom 21. stoljeću.
Gdje je u svemu tome Europska unija? Ona je, naravno, daleko od nevine žrtve, pa ipak, u odnosu na gorespomenute aktere, da ne kažem predatore, ona JOŠ JEDINA koliko toliko zadržava stari duh Europe koji je - skroz u suprotnosti s mračnom kolonijalnom ostavštinom Engleske, Francuske i nekih drugih država - bio iskreno na strani pravde, istine, univerzalizma, ljudskih prava, dobrote, zdravoga razuma i mudrosti kao civilizacijskoga dosega, na strani jedne Više Svijesti Čovječanstva koju je jedino Europa svojom imaginacijom "izumila", osvijestila, teorijski razradila i organski implementirala barem donekle.
Bez obzira na sve dubioze i s njima usklađene protuargumente, koji su, naravno, prilično jaki, civilizacijski vrh čovječanstva, gledano od pamtivijeka, nužno se nalazi na liniji Grčka - Rim - Europa. Do danas se taj civilizacijski val nije s Europe prenio na neko drugo područje. Iako je Indija uistinu duhovni centar svijeta, ta izvjesnost nema veze s razvojem civilizacije kao globalnog fenomena jer je stvarna duhovnost uvijek samo za veoma malobrojne pojedince koji s njom rezoniraju, dok je razvoj civilizacije puno šire i obuhvatnije događanje. Dakle, stvarna indijska duhovnost čak je i za same Indijce uglavnom nedostupna, moglo bi se reći da je dostupnija za duhovno razvijene Zapadnjake nego za njih, stoga ona ne može biti lokomotiva razvoja čovječanstva. Barem ja to tako shvaćam. Jedina lokomotiva te vrste za mene je i dalje Europa. No ona se opet jednom, kao i u vrijeme pojave Hitlera na europskoj sceni, nalazi pred veoma velikim i, rekao bih, dramatičnim izazovima.
utorak, 09.12.2025.
Travanj 2026.?
nedjelja, 07.12.2025.
Gladni smo
Ako se gledaju statistike, strani radnici u Zagrebu, naročito dostavljači na biciklima, sada već bivaju pretučeni i opljačkani otprilike svaki treći dan. Vijesti o tome na portalima postale su nešto što se već preskače kao nezanimljiva repeticija, a policija očito ne misli povećati broj svojih djelatnika na terenu, po kvartovima. To nije tema, rekao bi AP. Tema je samo i jedino rast BDP-a i da se u Hrvatskoj nikada nije živjelo bolje i da je Hrvatima u BiH opet nešto velebno izgrađeno i da su na današnji dan prije 34 godine velikosrpski jugokomunistički četnici granatirali ovo ili ono.
Tema nije ni da zagrebačkim kvartovima u večernjim i kasnovečernjim satima odjekuju topovski udari najgore vrste, a građani ne mogu učiniti ama baš ništa jer se policija tako postavila da je bolje - ako je ikako moguće - ne opterećivati ju našim trivijalnim problemima s bukom i srčanim infarktima kućnih ljubimaca i ptica. Dok crnokapuljaši - stariji maloljetnici i mlađi punoljetnici - polako preuzimaju grad, nama ne preostaje drugo nego da treperavim svjetalcima kitimo svoje balkone, gledamo Netflixove serije i radujemo se korporativnim sranjima od poklona na poslu, u nadi da neki mangup crnokapuljaš neće valjda baš sada opljačkati baš našeg Nepalca koji nam za 15 minuta treba dostaviti klopu, jer - gladni smo.
Negdje u pozadini svijesti ostala nam je vijestica, samo naslov s nekog portala, da je neka vojna hunta poubijala tisuće i preuzela vlast. Ne znamo točno u kojoj državi jer nismo kliknuli na naslov da nam se otvori tekst. Prošlo nam je to kroz glavu dok daljinskim mijenjamo kanale. Valjda zato što smo gladni, a našeg glupog Nepalca nema pa nema.
Odličan NOVI TEKST Viktora Ivančića, najtoplije ga preporučujem.
