petak, 19.12.2025.
Razgovor kratak s Đipitijem Čatom
Čat Đipiti: Što je smisao života?
Mariano Aureliano: Spojiti osnovnu svijest s duševnim elementom.
ČĐ: Što je duševni element?
MA: Bog u nama. Dakle, sve dobro, lijepo i istinito na nekoj razini postojanja, u mjeri u kojoj je to moguće za tu razinu.
ČĐ: A što je osnovna svijest?
MA: Svijest svemira, univerzuma, kakogod. Ona je u atomu, kamenu, biljci, kukcu, kurcu, gmazu, ptici, sisavcu itd. Ona je isto što i postojanje. Kao što se postojanje ne može zanijekati, tako se ne može ni osnovna svijest.
ČĐ: I kako se spajaju osnovna svijest i duševni element?
MA: Kroz trenje. Nikada kroz ugodu. Ugoda može biti nagrada ili odmor, ali ne i evolucija. Jednom je neki autor (Joseph Campbell?) rekao da ego duševnu evoluciju doživljava kao uvredu za uvredom. To znači: čitav je ovaj svijet, i cijeli naš život, prepariran (pripremljen ili opremljen) tako da uslužuje imperativ duševne evolucije. Pritom, upravo o našoj duševnoj evoluciji ovise duševne evolucije svih razina života ispod nas, dakle životinja i biljaka itd., što znači da ne smijemo zakazati, da moramo biti iznimno odgovorni prema tom svetom zadatku.
ČĐ: Kako su točno povezani pojmovi trenja i evolucije?
MA: Često se u tu svrhu koristi slika školjke bisernice koja stvara biser samo zbog iritacije morskoga pijeska. Naravno da bol i patnja sami po sebi ne moraju i često nisu evolutibilni, u današnje vrijeme gotovo da prevladavaju slučajevi kod kojih oni prije degradiraju osobnost nego što je prosvjetljuju, pa ipak, gledano kroz jedan puno širi rakurs, sama suština frustracije ili nezadovoljstva (a postoje svjetovi u univerzumu gdje je frustracija strukturalno i esencijalno nemoguća) ima za učinak buđenje osnovne svijesti prema svojoj polarnoj suprotnosti, dakle prema duševnom elementu. To znači da u konačnici nema frustracije, patnje, nepravde ni zločina koji neće imati svoju punu božansku kompenzaciju, jednoga dana, na razne načine, ovisno o modalitetu. Jednom sam negdje pročitao, i naravno da ne tvrdim da je to istinito, kako će duša, čija je jedna od osobnosti bila Adolf Hitler, u nekoj budućnosti biti uzvišeni Avatar, Bogosilaznik, upravo zbog enormne, kompleksne i nepredočive patnje kroz koju će ta duša morati proći zbog grijeha te jedne osobnosti. Dakle, u Božjemu svijetu nema ni osvete ni osude, postoji samo srazmjerna reakcija na učinjena djela i srazmjerna kompenzacija patnje. Pa ako će duša Adolfa Hitlera morati silno i mučno patiti, po nužnosti će tada, nakon onog što je u religijama poznato kao iskupljenje, dobiti i jednakovrijednu kompenzaciju. Meni to ima smisla.
ČĐ: Koje su daljnje reperkusije takve ideje ili takvog razmišljanja?
MA: Da nitko, zapravo, nije kriv, da su krivda i pravda ljudski, a ne Božji koncepti, da pojedina osobnost sama po sebi uopće nije biće, već samo kompleksan kompjuter načinjen da služi duševnoj evoluciji bića koje postoji u pozadini. Velik je privid da osobnost vlada bićem, privid ravan onome gdje mislimo da Mjesec putuje kroz oblake, iako je upravo suprotno, oblaci su ti koji se kreću. Kada duboko grešna i prividno veoma insuficijentna osobnost umre, nad njom se uzdiže superiorna božanska duša koja svoju upravo završenu osobnost ne gleda u kodovima grijeha, greške, nedostatnosti ili neuspjeha, nego u božanskome osvjetljenju Postignuća "spajanja osnovne svijesti s duševnim elementom". I što je veći taj prividni neuspjeh, taj prividni užas ili jad ili bijeda, to je veći i moćniji jedan budući učinak spajanja osnovne svijesti i duševnog elementa.
ČĐ: Što je s ateistima nasuprot vjernika?
MA: Osobno, onako intimno za sebe, ne vjerujem naročito u tu podjelu. Kao što vjernici uglavnom to nisu osim deklarativno, tak isto ni ateisti uglavnom to nisu osim deklarativno, tj. osim na razini površinskog talasanja misli, na razini društvenoga dogovora što o sebi volimo misliti u odnosu na neku drugu kategoriju ljudi koju smatramo glupima, zatucanima itd. Da Crkva tijekom cijele svoje povijesti nije bila toliko isključiva, dogmatična, nasilna i plitka u nuđenju odgovora na ontološka pitanja, ne bi ni približno bilo tolike i takve reakcije u vidu ateizma i, na koncu, materijalizma koji upravo rapidnom brzinom uništava i čovječanstvo i sav život na planetu. Stupidnost klerikalizma proizvela je čudovište materijalizma. Nije moralo tako biti. Crkva danas nije niti će ikada u budućnosti biti svjesna svoje enormne odgovornosti jer ako bi je uistinu postala svjesna, morala bi se trenutačno samoukinuti. Papa Franjo, nadbiskup Uzinić i njima slični tek krpaju trulu torbu, i ma koliko zvučali dobro, lijepo i mudro, nisu se u stanju zaista odmaknuti od svoje pozicije i uloge i sagledati punu istinu Katoličke crkve, kršćanstva i svih drugih religija koje danas postoje u svijetu.
ČĐ: Zašto tako misliš?
MA: Zato što sama suština svih religija promašuje osnovnu bit ili istinu postojanja: da je čovjek kao božansko biće mjera svih stvari, a ne sustavi, religije, vjere, sljedbe, zakoni, dogme i norme koje proizlaze iz njega. Dakle, ne postoji Isus Krist kao jedini Sin Božji nego su svi ljudi Sinovi Božji i sav je život na planetu dijelom tog Sinovstva. I ne postoji Bog Otac kao odvojen od Svojega Stvaranja, nego su svaki čovjek i svako biće u svojoj suštini taj Bog Otac. A Duh Sveti nije nego Univerzalni Um koji je prisutan u umovima svih bića, u čovjeku mnogo više nego u životinjama. Tzv. ženska priroda božanstva pojavljuje se kao Kali, Lakšmi, Šakti, Parvati, Guanyin, Gospa/Bogorodica itd., a naročito zbog nadolazećega doba kojim bi trebao vladati upravo taj Ženski Princip ljubavi, mudrosti, suosjećanja, primanja Milosti s Nebesa (viših razina postojanja), izgradnje novog svijeta i nove civilizacije na ruševinama stare.
ČĐ: Ne čini se izglednim, kako sada svijet izgleda, da bi se to uskoro moglo dogoditi.
MA: Da, to je istina. Međutim, čovjekov je um dijelom planetarnoga i zato se sve doslovno može promijeniti u sekundi. Mindset ni blizu nije toliko čvrst ili stabilan koliko mi volimo vjerovati, bez obzira na to što se kod većine ljudi on uglavnom ne mijenja desetljećima. To znači: povodljivi umovi milijardi ljudi doslovno u nekoliko sekundi mogu sasvim promijeniti svoj način mišljenja, svoj svjetonazor i svoje obrasce emocionalnoga odgovora, a da te promjene uopće ne moraju biti svjesni, osim tek rudimentarno. Jer upravo tako funkcionira naša mentalna svijest: svaki put kad saznamo nešto novo, kad preuzmemo u svoj sustav neko novo vjerovanje, kad osjetimo neku novu emociju itd., mi to u djeliću sekunde reinterpretiramo kao da je to naš uobičajeni mindset. Osim, dakako, kod veoma svjesnih ljudi, koji znaju kad god im se dogodi takva promjena u umu.
ČĐ: Ako bi se zaista dogodila takva jedna iznenadna promjena mindseta čovječanstva, što bi to značilo za pojedince?
MA: Moglo bi biti da fizička tijela mnogih, možda čak i milijardi, neće biti u stanju "obraditi" tu promjenu mindseta svojih "vlasnika". To bi moglo značiti da će milijuni ili čak milijarde ljudi umrijeti u relativno kratkome roku, jednostavno zbog toga što će umovi tih ljudi doživljavati stvari na puno višoj vibraciji nego što njihova tijela mogu podnijeti. To, dakle, ne bi bila kazna ili odmazda nad grešnim čovječanstvom već samo i jedino nepripremljenost fizičkih tijela za više energije. Banalno, ali istinito. I ovdje nema mjesta za religijske interpretacije koje vazda odvajaju zle od dobrih, pogane od pravovjernika, ateiste od vjernika itd. Bog, koji svi mi jesmo, apsolutno se ne bavi ni jednom jedinom temom kojom se bave religije. Ni jednom jedinom. U Bogu postojimo jer jesmo Bog/Božica, dakle ne treba nam ni jedna jedina verbalizacija. Bilo bi dobro kad bismo mogli zaboraviti riječi/misli i ostati u Sebi.
