Prošle noći, one s nedjelje na ponedjeljak, legao sam spavati pod temperaturom. Suprugu sam "otpravio" u spavaću sobu, a sebi sam napravio krevet u dnevnoj, znajući dobro što me čeka (bude to otprilike jednom godišnje). Prije toga gledali smo - po tko zna koji put - film Dozvola za brak (eng. Meet the Parents) s Benom Stillerom i Robertom De Nirom, koji je za mene uvijek iznova jednako smiješan i zanimljiv kao naš Tko pjeva zlo ne misli. No petnaestak minuta iza ponoći shvatili smo da ga nema smisla gledati do kraja jer su preduge reklame bile svako malo i film je trebao završiti tek oko 0:40. Pogasili smo sve i otišli na spavanje.
S eteričkim tijelom u kaosu, ležao sam osjećajući svaku sekundu kao puno predugu, tijelo kao sveprisutnu pobunu živaca i hladnoću kao prijeteću neman ako samo razmaknem poplun u nekom trenutku. Dobro mi poznato stanje, ali, na sreću, jedanput ili dvaput godišnje. A onda je počelo - noćna mora koncepata i ideja. Već desetljećima to tako biva, ali svaki put na neki nov način. Krene s onim što je moja najsvježija asocijativna ili konceptualna nit, a to je u ovom slučaju bio upravo gledani film. U njemu je lik kojeg je glumio Ben Stiller malo pomalo ulazio u sve teže situacije spram oca svoje zaručnice i radnja je fino gradirala tu napetost prema kulminaciji. To fino gradiranje napetosti preuzeo je moj um pod temperaturom i započeo svoj konceptualni košmar: osmislio je, naime, ili počeo osmišljavati, "kompjuterski program" koji bi se u filmovima bavio upravo tim segmentom, gradiranjem napetosti prema kulminaciji, uzimajući u obzir samo one scene koje s tim "gradiranjem napetosti" imaju veze. Tako sam stalno iznova u sjećanju vrtio slike rasta napetosti iz upravo gledanog filma, sve dok nisam zgotovio proizvod u obliku, recimo, crvene verzije. A onda sam počeo ispočetka, smišljajući novu, možda malčice nježniju verziju koja bi naglašavala neke druge dionice filma, ali bi isto imala za zadatak zgotoviti neku finalnu verziju "gradiranja napetosti prema kulminaciji". Dakle, isti film, ali malo drugačiji izbor scena, ne toliko drugačiji da se izbriše bit "gradiranja napetosti", dakle tek neznatno drugačiji, Ali ipak drugačiji. Trebalo je uložiti velik napor da se to nijansiranje osmisli. Na koncu sam novu verziju "gradiranja napetosti" nazvao plavom verzijom. Nježnijom, suptilnijom, pa ipak jednako u istom konceptu. Ponadao sam se da je to sada valjda to i da ću konačno moći zaspati. Ali ne! Pojavila se ideja da bi se možda mogla uspostaviti neka treća verzija koja bi pomirila prve dvije, ali na veoma suptilan način, i koja bi onda zapravo bila vrhunac prikaza ili neke vrste kritičkoga osvrta samoga filma. Pa sam počeo raditi na njoj i nakon mnogo vremena provedenog u osjećaju konceptualnog užasa i krajnjeg mučenja duše konačno osmislio tzv. zelenu verziju, koja bi bila ne samo obična sredina između crvene i plave, nego i njihovo umjetničko nadmašenje. Bio sam zadovoljan zelenom verzijom, smatrao sam je istinskim konceptualnim majstorstvom svog uma, ali u tom "zadovoljstvu" i "smatranju" nije bilo ničeg doli užasa i mučenja, košmara koji prisiljava um da sudjeluje u nečemu u čemu ne želi sudjelovati. Istovremeno sam znao da u bilo kojem trenutku mogu otvoriti oči, ustati iz kreveta i prekinuti taj košmar jer sam sve vrijeme zapravo bio u polusnu. Ili sam samo mislio da to znam i da mogu prekinuti taj košmar?
Od ponoći i petnaest do šest i petnaest ukupno sam išao šest puta mokriti. Tek nakon trećeg mokrenja ovaj se košmar s crvenim, plavim i zelenim "gradiranjem napetosti" prometnuo u nešto drugo. To drugo očito je bilo na dubljim razinama jer ga više ne mogu prepričati, no znam da je bilo prepuno povijesti, i to svakako one vezane uz Bliski istok, Grke, Rim, kršćanstvo itd. Ono što je bitno naglasiti jest da se osjećaj košmara ili duboke duševne nelagode promjenom teme nije završio, nego je zapravo i porastao. Bile su tu neke građevine kroz povijest, neki važni povijesni momenti, neke konstelacije koje se mogu primijetiti tek nakon dugih vremenskih i povijesnih perioda, no sada, u ovom trenutku, više ništa od toga ne mogu obuhvatiti svojom pažnjom. Ono jedino što ipak sa sigurnošću znam jest da je cijeli taj košmar s drevnim civilizacijama, gradovima i društvenom zbiljom u mojemu umu trajao stoljećima, zapravo tisućljećima, mislim da sam po buđenju imao osjećaj o najmanje 50 zadnjih inkarnacija.
Pred kraj imao sam doživljaj ili viziju nekog Srbina (baš tako, samo Srbina) koji je prije mene već doživio sve ovo što sam i ja te noći i o tome načinio izvještaj u obliku riječi, slika i maketa. Te njegove makete bile su fascinantne jer su prikazivale upravo one građevine i zdanja koje sam i ja vidio u svojim košmarima, baš tim redom i na taj način. Njegovo je izvješće bilo kao neki precizan materijalni, vidljiv vodič kroz sve ono kroz što sam ja tisućljećima prolazio. I opet ponavljam: sve vrijeme uz mučenje i veliku duševnu patnju kakvu košmari već sa sobom nose.
I kad je došlo to konačno otpuštanje, negdje iza sedam ujutro, rekao sam ženi mrtav ozbiljan: "Znaš što, noćas sam doslovno proživio tisuće i tisuće godina." I to i sada mislim. Fizičko tijelo vrlo je ograničeno u pogledu mogućnosti podnošenja patnje, no um izgleda nema takva ograničenja. Ja sam vrlo doslovno imao doživljaj ili iskustvo ili znanje o tome da sam otprilike pedesetak zadnjih inkarnacija, ili svakako nekoliko tisuća godina, u tim košmarima proživio, i sve te živote u užasu prisile doživljaja, prisile vizije, svakako nečega što nisam ni želio ni odabrao doživjeti. Pa ipak, nakon buđenja iz tog "trajnog polusna" moj um - iako je bio duboko uvjeren u to da je upravo kroz nekih šest ili sedam sati zapravo proživio tisuće i tisuće godina iskustva - nije bio u stanju fatalne iznurenosti iskustvom, bio je manjeviše isti kakav je i inače. :) Jesam li si umislio sve to? Tko može reći da jesam ili nisam, kad ne mogu ni ja sam? :)
Post je objavljen 23.12.2025. u 04:42 sati.