1922/2013.
Ne grdite. Mora biti tako!
Riječ ni ponos ne tratim badava.
Oteža i poniknu polako
Zlatokosa moja glava.
O kako jasno primam tvoje riječi
tuga je znana, nije samo tvoja
lako je njoj i vjekove prijeći
da odjek nađe u srcu istog soja.
Ne vuče me ništa ni selu ni gradu,
što da volim cijelim svojim bićem?
napustit ću sve. I pustiti bradu
I širokom Rusijom otići da skićem.
Poći ću na more i podići jedra
prepustit se vjetru da me nekud nosi
gledat će me zvijezde s neba tamna, vedra
osjećat ću noć u svojoj zlatnoj kosi.
Zaboravit ću pjesme i poete,
Zabaciti na leđa torbak stari
Jer vjetar u polju za probisvijete
Svoje ponajljepše pjesme ćari.
Ostavit ću pjesnike i pjesme
upijati stihove života
valovi su morski kao česme
kao vrelo svih znanih ljepota.
Zaudarat ću rotkvicom i lukom,
I da zgranem plavu večer šalom,
Nos ću glasno useknuti rukom
I u svemu se praviti budalom.
Mirisat ću solju i friškinom
smijati se tvojoj šali glasno
a vjetar ću ponuditi vinom
tvoje misli vidim tako jasno.
Od sve sreće moje srce bira
Pjev mećave i zaborav u smetu,
Zato što ja, bez tog ludog hira
Živjeti ne mogu na tom svijetu.
Moja sreća u valu se skriva
letu ptice i plavoj daljini
na svakom sprudu ona svijet otkriva
bez toga hira svijet se pustim čini.
