Opet si mi htio čitati Preverta
ali nije me zanio kao onoga puta
kada su se ptice u čudu za nama okretale,
kada su se valovi zaustavili u gibu
a namjernici spuštali poglede jer su se sjetili
vlastitih ludosti.
Ni glas tvoj nije bio isti, ili su njegove riječi
počele blijedjeti.
Ni ta kiša nad Brestom, ni ta Barbara
nisu pokrenule bujicu, ni drhtaj
i to me začudilo, zaustavilo i misao i pokret.
Začara li pjesmu moj osjećaj i
gdje se izgubila ona veza između tebe, mene i njega?
Ne, nemoj mi čitati Preverta.
Možda je stiglo vrijeme šutnje ili urlika
igre koja se zove; povrijedi me,
povrijedit ću te, ili igre; što radiš ovdje,
nisam te očekivala.
I možda bi bilo dobro da si više ne govorimo ti,
da zaboravimo sliku nasmijane djevojke
i da neko vrijeme budemo vi jedno drugome.
Budi hladan, nedostižan, mrk, a ja
ja ću biti daleka, nepoznata neka
sasvim drukčija, tuđa.
A onda mi opet pročitaj Preverta
u staroj igri zavođenja k
ada će se ptice u čudu za nama okretati,
a valovi zaustaviti u gibu.
Oznake: Prevert
meroveus, 28.01.2014. 06:50 Podsjeća me, kao što fotografija sugerira, na more, točnije na valove mora koji neprestano stižu obali i povlače se s nje. Inicijalni fizikalni zakoni kazuju kako oni ne mogu biti jedno bez drugoga, ali postoji težnja narušavanja tog odnosa i stvara se mijena. Govore kako je prapočelo svega - more. Nije čudo kako je antička Cipranka stvorena iz pjene mora, daleko od obale.
slap, 25.03.2016. 21:41 Pjesma me je dotaknula i sjetom i hrabrošću, jer proniće u pore ljubavi i života ... kao tračak u sutonu gubimo se na horizontu ali skoro zaboravljene može nas ponovo roditi svit zore ...
Pjesma je doista odlična. Moje čestitke:)))