Ti uvijek bježiš
rekao si meko.
I kad te imam
ruke su mi prazne
i kada slušam
riječi tvoje mazne
odlaze nekom
u vjetar, u tminu.
I kad te gledam
kad čujem tišinu
tvoje se misli
negdje drugdje roje.
Ti ništa nećeš
a dao bih tebi
sve što jeste
i što nije moje.
Kad zažmire anđeli i okrenu glavu
mrsiti ćeš mili kosu moju plavu
okusit ćeš tada kožu slanu, vrelu
vatru samog pakla u žednome tijelu.
Nemoj mislit tada zašto sam ti draga
da plašit će mene tih cjelova snaga
da ću ostat nijema bez snage i plama
dok strast željom drhti bez okova i srama.
Kad zažmire anđeli i okrenu glavu
osjetit ćeš mili žudnju silnu, pravu
osjetit u trenu sve iskonske strasti
željeti ćeš silno moje usne krasti.
Osjećajući koliko institucionalizirana poezija postaje nemoćna i jalova, silazimo u katakombe gdje se rađa poezija bez pompe, bez slave, poezija duše koja duboko osjeća život, a koja svoj toj gunguli oko sebe kaže- što me se tiče.