Ti uvijek bježiš
rekao si meko.
I kad te imam
ruke su mi prazne
i kada slušam
riječi tvoje mazne
odlaze nekom
u vjetar, u tminu.
I kad te gledam
kad čujem tišinu
tvoje se misli
negdje drugdje roje.
Ti ništa nećeš
a dao bih tebi
sve što jeste
i što nije moje.

Ako me Bog još jednom stvori
i da mi oblik žene
neka mi tebe na put stavi
da opet upoznaš mene.

Ako mi promijeni boju kože
i da mi nove riječi
neka mi tebe opet dovede
neka mi tugu liječi.

A ako me ipak baci
na neki planet bez nade
neka i tebe tako kazni
neka te meni ne krade.

Kad zažmire anđeli i okrenu glavu
mrsiti ćeš mili kosu moju plavu
okusit ćeš tada kožu slanu, vrelu
vatru samog pakla u žednome tijelu.

Nemoj mislit tada zašto sam ti draga
da plašit će mene tih cjelova snaga
da ću ostat nijema bez snage i plama
dok strast željom drhti bez okova i srama.

Kad zažmire anđeli i okrenu glavu
osjetit ćeš mili žudnju silnu, pravu
osjetit u trenu sve iskonske strasti
željeti ćeš silno moje usne krasti.

Htjela bih napisati gnjevnu pjesmu
onu koja ruši svijet poeta
pjesmu koja udara čvrsto, muški
kojoj ni ljubav nije sveta.

Htjela bih psovati prosto, bez duše
na sve boli ovoga svijeta
htjela bih vjetar da otpuše
sve pjesme moje, tragove ljeta.

Htjela bih prekriti velom tame
sve varke srca, duše laži
razbiti verse bez galame
dok sjetna duša sve to traži.

Htjela bih napisati gnjevnu pjesmu
koja jar svoj ne zna da krije
pjesmu žestoku, grubu, smjelu
koja se smije jer sve smije.

Plovili smo neko vrijeme skupa
i priznajem, bilo mi je lijepo
zanesena, voljela sam tebe
očarana, vjerovala slijepo.

Sada slutim jesen, duge kiše
triježnjenje, okoštanje srca
malo suza, tja, ništa posebno
to tek tuga u dnu uma grca.

Hajde pođi, nađi muzu drugu
novih versa novo nadahnuće
što je bilo ovo ljeto ludo
samo snovi, kratko posrnuće

Štikle moje jako su visoke

to dobro stoji i slici i pozi

na njima lakše kroz život se kreće

tako se živi na visokoj nozi.



Bez štikli nigdje, ni u polje neću

tržnicu, šetnju, neku pijanku

da nema štikli on bi vrlo brzo

od svoje drage stvorio seljanku.



One me nose kroz život, kroz dane

one me trpe i tihu i ljutu

hodam polako da ne slomim štiklu

na tom grubom kamenitom putu.