https://www.youtube.com/watch?v=2YRlZMfdUqI

More moje, lipo moje

Oznake: Balada o moru

Predgovor:
Koliko pjesnička imaginacija može biti snažna pokazuje i pjesnička zbirka Marije Juračić „Vlad i bijela draga“.
Vlad se pojavio 2012. godine na poetskom portalu „Očaravanje“, živio je na njemu više od godinu dana kao alter ego pjesnikinje.
Uvjeren sam da vas ime glavnog junaka asocira na okrutnog vampira Vlada Tepeša koji je obitavao negdje u visokim planinama Transilvanije, no Vlad iz ove zbirke ne nosi gene svog strašnog prethodnika.
Je li poetsko nadahnuće pjesnikinje bio taj Vlad ili je ime puka slučajnost, nije važno za ovu priču. I ovaj Vlad nedefinirane starosti, ali dubokog iskustva i znanja, živi u hladnom, mračnom dvorcu, negdje u surim planinama, a jedino mu društvo prave vukovi oko dvorca i njegova bijela, krhka draga koju on ljubi zaneseno, nježno, iznad svega posesivno, u tužnoj spoznaji da ga ona ne osjeća, da ga odbija na pasivan, ali moćan način te ostaje hladna i daleka.
Snažan je pjesnički doživljaj autorice ove zbirke, koja ni sadržajem ni izrazom ne podsjeća na ništa, što je ona do sada napisala.
/ Kamen/
nemoj draga moja
bijela draga moja
kamen gaziti nogama bosim
nemoj golubice moja
grlice nježna

hladan je kamen dvorca moga
hladno je srce tvoje
bijela draga moja

Autorica je ove stihove pisala posve novim pjesničkim izrazom. Dok je dosadašnje zbirke pjesama pjevala pravilnim, rimovanim katrenima, ove su pjesme pisane slobodnim stihom, neobičnim, mračnim, a istodobno nježnim pjesničkim izrazom, koji ostaje jasan, iako ona sada potpuno zanemaruje versifikaciju i interpunkciju.
Neobična je i kompozicija zbirke. U gotovo svakoj pjesmi govori Vlad, ali govori i njegova draga. Unutarnji su to monolozi koji se ukrštavaju, ali se izravno ne dodiruju, izviru iz duše, iz uma, ali se ne izmjenjuju, ostaju zatvoreni u dva svijeta od kojih jedan, onaj mračan, žudi i voli, a drugi, onaj svijetao ostaje nedodirljiv, hladan.

Čudan je taj nijemi dijalog između nježnog, blagog vampira i njegove drage, dijalog koji se isprepliće, ali nikada između njih dvoje ne dolazi do otvorenog razgovora./ Magle/

On
bijela draga moja
kroz okno gleda
crna je noć u oku njezinom
magle noćne oknom prolaze
nevjesta moja bijela
mene čeka

Ona
bijelo cvijeće
donio mi vitez mrki
crni mu gavran na ramenu
crni konj pod njime njišti
što da s cvijećem radim
bijelim cvijećem njegovim

Pjesničke slike su tamne, boje magličaste, siva i crna, bijela tek u tragovima, a malo živosti unose motivi crvene kose, zelenih očiju i poneka krvava ruža.

Zapanjuje i neobičan završetak ove zbirke pjesama, ovog svojevrsnog romana u stihovima.
Uviđajući da njegova tiha, nježna draga vene za suncem, morem, krikom galeba, uviđajući da sva njegova ljubav, njegovi darovi, njegovo kraljevstvo nije dovoljno da ju usreći, Vlad se svjesno izlaže suncu, njegov dvorac lišen imaginacije propadne u trenutku, nestaje mraka, vukova, crnih ptica. Ostaje samo njegov vjerni konj koji će njegovu dragu odvesti do žuđenoga mora.


Mr.sc. Božidar Pasarić, prof.

Naslov: Vlad i bijela draga – Ljubavne pjesme nježnog vampira
Autorica: Marija Juračić
Broj stranica: 86
Nakladnik: REDAK
Godina izdanja: 2017.
ISBN: 978-953-336-403-2

https://webknjizara.hr/index.php?page=shop.product_details&category_id=4&flypage=flypage.tpl&product_id=677&vmcchk=1&option=com_virtuemart&Itemid=28

Oznake: Vlad i bijela draga

Oznake: "Glazba za dušu i tulum"

Oznake: "Glazba za dušu i tulum"

Oznake: "Glazba za dušu i tulum"

Oznake: balada

Oznake: balada

Oznake: balada

Oznake: balada

Lidija Polak „Na svakom listu otrov“

Zbirka pjesama Lidije Polak "Na svakom listu otrov“ osupne i prije nego li se zađe u sadržaj njenih versa, jer je uređena na tako visokom estetskom nivou da se misao, kako knjiga može biti lijep predmet, nametne u prvom susretu. Ta decentna profinjenost forme samo je okvir sadržaju tanane lirike, koja žubori iz njenih pjesama.

Versi su krhki i dok se pretaču jedni u druge, gotovo lebdeći stvaraju atmosferu u kojoj se čitatelj neumitno pronalazi i prepoznaje vlastitu čežnju, traženja i estetska htijenja.
/brezama se ljušti kora/

šute staričice i mladice u njima
šute starci i mladci u njima
i breze koje sklanjaju misli do tla

dok nebom žure pripremljene
kapi u oblacima
i satovi se neumorno preoblače
iz svijetla u tamu
ljušti se namreškana bijela kora

obrasla modricama
glađena srećom
iza čela mrmljaju
monologe djece muževa i žena
vjeđe miluju slike
ljeta

potonule u sebe
tek prividno drijemaju
svaki pokret je napor
svaka riječ suvišna
a u svakom uzdahu diše dijete

šute staričice i mladice u njima
šute starci i mladci u njima
i breze sklanjaju vrijeme do tla

Tako, kako to čini u predstavljenoj pjesmi, autorica i u drugim pjesmama oslobađa stih spona, koje bi nametale rima, interpunkcija, pravila klasične rečenice i prepušta se nagosti riječi, koje jedna uz drugu tkaju smisao svega i svih. Ona introspektivnim pristupom malim stvarima pripovijeda o ljubavi kao o svom svjetonazoru ili čak o svom bitku. Pokazuje to i poanta pjesme
/iza brvna stare prekrižene kuće/

ogrnuta pjesmom
kao vjetar u uvele tokove
gladiš s namreškanog mora
naboran plise sljedova bure
u gladak odbljesak života

da ne otputuješ prebrzo sa stanice
gdje od prvog krika
puniš prtljagu ljubavlju

Predstavljeni versi spadaju u prvi sklop pjesama pod nazivom „Prepleteni šaš“ u kojem se prepliće introspekcija autorice o naizgled malim, ali temeljnim stvarima, jer ne osmišljavaju samo pjesnički subjekt, nego inog od nas. Tako u pjesmi „Prepleteni šaš“ postaje očito koje vrijednosti imaju smisla, jer ako među travama nedostaje nešto, ako ničeg nema u pjevu ptica, niti u šušurima jutra ... ako u prepletenom šašu nema zagona vjetra, vala ... ako sve prolazi mimo nas bez preplitanja, bez nježnosti ... zar bitišemo drugačije, doli kao nesmisao?

A kada postoje prava preplitanja, onda smisao pjesnikinja nalazi čak i u nesmislu bolesti, koja okrutno otima uspomene i mogućnost prepoznavanja. To čini ljepotom stiha u formi dijaloga između bolesnog oca i kćeri. Njihove riječi se pretaču, prirodno, mekano, tužno, bez trunčice patetike.
/tko si/

… a ne znam da li je
ne znam gdje je sada
tko sam
kažem mu tvoja kći sam prvorođena
pa ne znam jesam li se rodila za njega

i onda kaže
lijepa si
i objasni
znam mamina si

Sklop pjesama pod naslovom „Na svakom listu“ izrazito je ljubavni. U intonaciji lirskog izričaja, još više dolazi do izražaja osebujan način na koji autorica oslikava svijet intime. Naizgled je to skriven, osoban svijet, jer se čini da nastaje i postoji isključivo između pjesničkog subjekta i njegovog poetskog nadahnuća, a onda magičnom snagom nesputane iskrenosti, taj svijet se ne ograničava na samo svoj, nego emocijom vezuje čitatelja, uzburka njegove misli, čežnje, sjetu, uspomene ... Postiže to nenametljivo, istančanim metaforama, prepoznatljivim životnim slikama, ali izrečenim. tako osebujno da cijela pjesma postaje metafora.
/sve/

zar drozd zaboravi melodiju
krijesnica ženidbu
dragi na dragu
mjesec put upadanja i rasta
zaboravi li sjeme na klijanje
pupoljak na cvijet
majka na dijete
krošnja na nebo
vatra dim
zaboravljaju li krila na let…

Pjesme Lidije Polak su krhke, ali i izrazito kompaktne, tako da ih je veoma teško prikazati samo isječkom ili pojedinim strofama koje često upotrebljava u izražajnoj funkciji, a ne samo kao presjek između misli i pjesničkih slika. Čini to zbog izrazite atmosfere pjesme, koju stvara lakoćom lahora te neraskidivo povezuje misao i njene emotivne refleksije. Pjesma je zato samo okvir za spektar odnosa koji nastaju zbog prisutne ljubavi, čak i onda kada se ljubav zgazi, kao što autorica iznosi u pjesmi „iščupajte joj uši“ gdje lirski subjekt doživljava ljubav egocentrično, dok je ona uz njegove skute, a kada ju više nema, na svaku oštricu polaže mahovinu, da ju svojom ljubavlju ne povrijedi.

Emocije u pjesmama Lidije Polak nisu statične, nego se prepleću, jedna drugu umiruju, jačaju, stvaraju tenzije, koje dovode do vrelišta kada prkosno razotkrivaju istinu, koja dolazi u fokus pažnje.
/mili/

…u zrak me skoro baci
a ulovi
kad budem padala
preko tvog ramena
gola
glatka
kao zmija
kao nevjesta
tvoja

onda me ponovo ispusti kao što bi praznu laž

Jedna od snažnih ljubavnih pjesama, u kojoj pjesnikinja razotkriva svoju potpunu predanost ljubljenom, a naslovom pjesme priznaje svoju krhkost, je pjesma "dašak". Ravnoteža koju uspostavlja između naslova i sadržaja je u jakoj asocijaciji da pjesnički subjekt u svojoj nagosti može osjetiti baš svaki dašak.

kao dašak si šiknuo u mene
pred tobom su čudesno popustili
zahrđali utori mojih prozora i vrata
pred tobom stojim gola
na mojoj mekoći možeš ispisivati riječi
crtati slike s nekih putova
liti suze ili drobiti smijeh…

U trećem sklopu pjesama pod nazivom „Herbarij“ pjesnikinja najavljuje prijelomnicu, mada izričajem i spektrom emocija ostaje jednako snažna. Tim tematskim zaokretom njena zbirka prerasta u cjelovitu priču o ljubavi i životu. U pjesmi "herbarij" nostalgično zaključuje:

tijesno je zatvorene korice
odložila na policu pročitanih
o jeseni više neće pisati
niti o proljeću u njoj

Dok se prije činilo da su versi pjesnikinjin bitak, način života, sada su prerasli u njen osobni rezime, kojega izražava osvrtanjem na pjesme, kao što čini u pjesmi „vijenac“.

... utihnule su

ili zaboravljam
da su strune mojeg bitka
i ne samo riječi
bez vrijednosti

tako je kao da ih više nema
kao da nisu bile moje…

U pjesmi "tkana" rezignirano utvrđuje da su ostale misli bez slova, interpunkcija ... pa i kava više nije ista, jutra su prazna bez stihova ... Jednaka rezignacija osjeća se i u poanti pjesme "pedale planu kroz okuke"

istočno od raja
i nešto niže od pakla
zataknjene su
skupa obješene

crne i bijele riječi

U svojoj priči, ostavši bez pjesama, pjesnikinja nas vodi u četvrti sklop svoje ispovijesti. Već sam naslov sklopa "Mene nema", nagovještava finale samoće, koja vodi u nepostojanje. Tako pjesmu "preda mnom krik", zaključuje versima koji govore o nepostojanju:

nema me u obrisu
niti u ledenjaku
niti u kamenu

nisam više mjesec

izbrisana
odstranjena
zatajena

ti sniježiš
ja kišim

dva djeteta nijeme igre

Upotrijebivši kratak, oštar izričaj, kulminira osjećaje do krika boli i nemoći, a onda taj isti krik, minimalističkim, ali bravuroznim pokretom, pretvara u sjetu bez oštrih rubova, kada paradoksalno, dojučerašnji ljubavnici postaju tek djeca nijeme igre. Tuga je čista, bezgranična u spoznaji izgubljenog smisla pa ljubav šutnjom metamorfizira do nepostojećeg. Poslije svega, preostaje samo golo egzistiranje, kao što zaključuje u pjesmi "njihaj".

... trošne snove
otkačiš s neba
prepustiš im
odlazak u neznano

i zanjišeš se
u svoje toplo disanje
da ostaneš
živ

Usprkos svemu, ostaje čežnja u rudimentima sjećanja i razmišljanja, je li se moglo drugačije. Takve se misli pretaču u pjesmi "ako smijem, ostala bih".

Ako bih smjela
ugrijati otok
usred ledom pokrivenog svijeta.

Bi.
Ostala.

U ovoj pjesmi autorica je obuzdala riječi interpunkcijama i pravilima rečenice te time postavila granice emocijama, jer bez prave ljubavi, niti one se ne mogu prelijevati nošene tek atmosferom srca. Ponovno se vraća slobodi versa, tražeći svoj osobni smisao. Njega nalazi u iskrenosti, koja ju nikada nije napustila, što uočavamo u pjesmi „bjegunka“. Pjesmu zaključuje kako ne zna kuda ide, nego tek zna odakle je bila izgnana.

Svoju priču u stihu pjesnikinja privodi kraju povratkom pjesmi kao svom bitku. Pretoči se u nju slobodnim stihom i ostane vjerna svom svjetonazoru, svjesna da kao otrov bez kojega ne može, ljubav je ispisana na svakom listu, u svakom dahu ... Kao svojevrstan potpis autorice dolazi zadnja pjesma „u listu trava“.

sklonit ću jutra u makova polja
večeri pod rosom bijelih ivančica

prehodala dane od polja do stijena
orala užine sijala raž

uhodana ulovljenošću vjetra
tkala tragove iz početka

sklonjena u vers
bit ću pretočena pjesma


Pjesnikinja Lidija Polak izranja iz pjesama kao lice jedne cjelovite priče koju priča u raskoši svog lirskog tona. A kada nju poistovjetimo s pjesničkim subjektom, širom otvaramo vrata vlastitom osjećaju jer uvjerljivo i suptilno iznesen životni stav autorice ne može biti daleko od našeg osobnog, kada iz pjesme u pjesmu srećemo ljudskost, toplinu, iskrenost. I ljubav. Možemo li uopće postojati bez ljubavi?


Rozaida Naglav

ISBN 978-961-283-774-7

Oznake: poe

Lidija Polak „Na svakom listu otrov“

Zbirka pjesama Lidije Polak "Na svakom listu otrov“ osupne i prije nego li se zađe u sadržaj njenih versa, jer je uređena na tako visokom estetskom nivou da se misao, kako knjiga može biti lijep predmet, nametne u prvom susretu. Ta decentna profinjenost forme samo je okvir sadržaju tanane lirike, koja žubori iz njenih pjesama.

Versi su krhki i dok se pretaču jedni u druge, gotovo lebdeći stvaraju atmosferu u kojoj se čitatelj neumitno pronalazi i prepoznaje vlastitu čežnju, traženja i estetska htijenja.
/brezama se ljušti kora/

šute staričice i mladice u njima
šute starci i mladci u njima
i breze koje sklanjaju misli do tla

dok nebom žure pripremljene
kapi u oblacima
i satovi se neumorno preoblače
iz svijetla u tamu
ljušti se namreškana bijela kora

obrasla modricama
glađena srećom
iza čela mrmljaju
monologe djece muževa i žena
vjeđe miluju slike
ljeta

potonule u sebe
tek prividno drijemaju
svaki pokret je napor
svaka riječ suvišna
a u svakom uzdahu diše dijete

šute staričice i mladice u njima
šute starci i mladci u njima
i breze sklanjaju vrijeme do tla

Tako, kako to čini u predstavljenoj pjesmi, autorica i u drugim pjesmama oslobađa stih spona, koje bi nametale rima, interpunkcija, pravila klasične rečenice i prepušta se nagosti riječi, koje jedna uz drugu tkaju smisao svega i svih. Ona introspektivnim pristupom malim stvarima pripovijeda o ljubavi kao o svom svjetonazoru ili čak o svom bitku. Pokazuje to i poanta pjesme
/iza brvna stare prekrižene kuće/

ogrnuta pjesmom
kao vjetar u uvele tokove
gladiš s namreškanog mora
naboran plise sljedova bure
u gladak odbljesak života

da ne otputuješ prebrzo sa stanice
gdje od prvog krika
puniš prtljagu ljubavlju

Predstavljeni versi spadaju u prvi sklop pjesama pod nazivom „Prepleteni šaš“ u kojem se prepliće introspekcija autorice o naizgled malim, ali temeljnim stvarima, jer ne osmišljavaju samo pjesnički subjekt, nego inog od nas. Tako u pjesmi „Prepleteni šaš“ postaje očito koje vrijednosti imaju smisla, jer ako među travama nedostaje nešto, ako ničeg nema u pjevu ptica, niti u šušurima jutra ... ako u prepletenom šašu nema zagona vjetra, vala ... ako sve prolazi mimo nas bez preplitanja, bez nježnosti ... zar bitišemo drugačije, doli kao nesmisao?

A kada postoje prava preplitanja, onda smisao pjesnikinja nalazi čak i u nesmislu bolesti, koja okrutno otima uspomene i mogućnost prepoznavanja. To čini ljepotom stiha u formi dijaloga između bolesnog oca i kćeri. Njihove riječi se pretaču, prirodno, mekano, tužno, bez trunčice patetike.
/tko si/

… a ne znam da li je
ne znam gdje je sada
tko sam
kažem mu tvoja kći sam prvorođena
pa ne znam jesam li se rodila za njega

i onda kaže
lijepa si
i objasni
znam mamina si

Sklop pjesama pod naslovom „Na svakom listu“ izrazito je ljubavni. U intonaciji lirskog izričaja, još više dolazi do izražaja osebujan način na koji autorica oslikava svijet intime. Naizgled je to skriven, osoban svijet, jer se čini da nastaje i postoji isključivo između pjesničkog subjekta i njegovog poetskog nadahnuća, a onda magičnom snagom nesputane iskrenosti, taj svijet se ne ograničava na samo svoj, nego emocijom vezuje čitatelja, uzburka njegove misli, čežnje, sjetu, uspomene ... Postiže to nenametljivo, istančanim metaforama, prepoznatljivim životnim slikama, ali izrečenim. tako osebujno da cijela pjesma postaje metafora.
/sve/

zar drozd zaboravi melodiju
krijesnica ženidbu
dragi na dragu
mjesec put upadanja i rasta
zaboravi li sjeme na klijanje
pupoljak na cvijet
majka na dijete
krošnja na nebo
vatra dim
zaboravljaju li krila na let…

Pjesme Lidije Polak su krhke, ali i izrazito kompaktne, tako da ih je veoma teško prikazati samo isječkom ili pojedinim strofama koje često upotrebljava u izražajnoj funkciji, a ne samo kao presjek između misli i pjesničkih slika. Čini to zbog izrazite atmosfere pjesme, koju stvara lakoćom lahora te neraskidivo povezuje misao i njene emotivne refleksije. Pjesma je zato samo okvir za spektar odnosa koji nastaju zbog prisutne ljubavi, čak i onda kada se ljubav zgazi, kao što autorica iznosi u pjesmi „iščupajte joj uši“ gdje lirski subjekt doživljava ljubav egocentrično, dok je ona uz njegove skute, a kada ju više nema, na svaku oštricu polaže mahovinu, da ju svojom ljubavlju ne povrijedi.

Emocije u pjesmama Lidije Polak nisu statične, nego se prepleću, jedna drugu umiruju, jačaju, stvaraju tenzije, koje dovode do vrelišta kada prkosno razotkrivaju istinu, koja dolazi u fokus pažnje.
/mili/

…u zrak me skoro baci
a ulovi
kad budem padala
preko tvog ramena
gola
glatka
kao zmija
kao nevjesta
tvoja

onda me ponovo ispusti kao što bi praznu laž

Jedna od snažnih ljubavnih pjesama, u kojoj pjesnikinja razotkriva svoju potpunu predanost ljubljenom, a naslovom pjesme priznaje svoju krhkost, je pjesma "dašak". Ravnoteža koju uspostavlja između naslova i sadržaja je u jakoj asocijaciji da pjesnički subjekt u svojoj nagosti može osjetiti baš svaki dašak.

kao dašak si šiknuo u mene
pred tobom su čudesno popustili
zahrđali utori mojih prozora i vrata
pred tobom stojim gola
na mojoj mekoći možeš ispisivati riječi
crtati slike s nekih putova
liti suze ili drobiti smijeh…

U trećem sklopu pjesama pod nazivom „Herbarij“ pjesnikinja najavljuje prijelomnicu, mada izričajem i spektrom emocija ostaje jednako snažna. Tim tematskim zaokretom njena zbirka prerasta u cjelovitu priču o ljubavi i životu. U pjesmi "herbarij" nostalgično zaključuje:

tijesno je zatvorene korice
odložila na policu pročitanih
o jeseni više neće pisati
niti o proljeću u njoj

Dok se prije činilo da su versi pjesnikinjin bitak, način života, sada su prerasli u njen osobni rezime, kojega izražava osvrtanjem na pjesme, kao što čini u pjesmi „vijenac“.

... utihnule su

ili zaboravljam
da su strune mojeg bitka
i ne samo riječi
bez vrijednosti

tako je kao da ih više nema
kao da nisu bile moje…

U pjesmi "tkana" rezignirano utvrđuje da su ostale misli bez slova, interpunkcija ... pa i kava više nije ista, jutra su prazna bez stihova ... Jednaka rezignacija osjeća se i u poanti pjesme "pedale planu kroz okuke"

istočno od raja
i nešto niže od pakla
zataknjene su
skupa obješene

crne i bijele riječi

U svojoj priči, ostavši bez pjesama, pjesnikinja nas vodi u četvrti sklop svoje ispovijesti. Već sam naslov sklopa "Mene nema", nagovještava finale samoće, koja vodi u nepostojanje. Tako pjesmu "preda mnom krik", zaključuje versima koji govore o nepostojanju:

nema me u obrisu
niti u ledenjaku
niti u kamenu

nisam više mjesec

izbrisana
odstranjena
zatajena

ti sniježiš
ja kišim

dva djeteta nijeme igre

Upotrijebivši kratak, oštar izričaj, kulminira osjećaje do krika boli i nemoći, a onda taj isti krik, minimalističkim, ali bravuroznim pokretom, pretvara u sjetu bez oštrih rubova, kada paradoksalno, dojučerašnji ljubavnici postaju tek djeca nijeme igre. Tuga je čista, bezgranična u spoznaji izgubljenog smisla pa ljubav šutnjom metamorfizira do nepostojećeg. Poslije svega, preostaje samo golo egzistiranje, kao što zaključuje u pjesmi "njihaj".

... trošne snove
otkačiš s neba
prepustiš im
odlazak u neznano

i zanjišeš se
u svoje toplo disanje
da ostaneš
živ

Usprkos svemu, ostaje čežnja u rudimentima sjećanja i razmišljanja, je li se moglo drugačije. Takve se misli pretaču u pjesmi "ako smijem, ostala bih".

Ako bih smjela
ugrijati otok
usred ledom pokrivenog svijeta.

Bi.
Ostala.

U ovoj pjesmi autorica je obuzdala riječi interpunkcijama i pravilima rečenice te time postavila granice emocijama, jer bez prave ljubavi, niti one se ne mogu prelijevati nošene tek atmosferom srca. Ponovno se vraća slobodi versa, tražeći svoj osobni smisao. Njega nalazi u iskrenosti, koja ju nikada nije napustila, što uočavamo u pjesmi „bjegunka“. Pjesmu zaključuje kako ne zna kuda ide, nego tek zna odakle je bila izgnana.

Svoju priču u stihu pjesnikinja privodi kraju povratkom pjesmi kao svom bitku. Pretoči se u nju slobodnim stihom i ostane vjerna svom svjetonazoru, svjesna da kao otrov bez kojega ne može, ljubav je ispisana na svakom listu, u svakom dahu ... Kao svojevrstan potpis autorice dolazi zadnja pjesma „u listu trava“.

sklonit ću jutra u makova polja
večeri pod rosom bijelih ivančica

prehodala dane od polja do stijena
orala užine sijala raž

uhodana ulovljenošću vjetra
tkala tragove iz početka

sklonjena u vers
bit ću pretočena pjesma


Pjesnikinja Lidija Polak izranja iz pjesama kao lice jedne cjelovite priče koju priča u raskoši svog lirskog tona. A kada nju poistovjetimo s pjesničkim subjektom, širom otvaramo vrata vlastitom osjećaju jer uvjerljivo i suptilno iznesen životni stav autorice ne može biti daleko od našeg osobnog, kada iz pjesme u pjesmu srećemo ljudskost, toplinu, iskrenost. I ljubav. Možemo li uopće postojati bez ljubavi?


Rozaida Naglav

ISBN 978- 961 -283 -774 -7

Oznake: poezija

Oznake: more, glazba

Prvi dan
Često smo sanjali to putovanje. I uvijek bi ga nešto omelo. Uglavnom sam ja bila ta nepokretna ljenčina koja bi se izvlačila raznim isprikama. Sada se ti izvlačiš kao da je ta činjenica da si umro nepremostiva. Kao da se dimenzije ovoga i onoga svijeta ne mogu dotaći. Ne vjerujem da te obična, ljudska smrt mogla toliko promijeniti. Hajde, ne izvlači se. Stvari treba pokrenuti i to brzo. Ja ću obaviti sve materijalno, a ti me prati duhom. Opet smo tim.
Krećemo iz luke u 5 ujutro. Tramontana je lagana, ali dozvoljava brzinu kretanje od 5 NM. Imam kratke hlače, majicu s rukavićima, tenisice i šiltericu. Tebe ne vidim. Pretvorio si se u jutarnju maglicu i gubiš vrijeme igrajući se krilom jednog galeba. Malo me strah jer put je dug, a ja ću sama morati obaviti sve fizičke poslove, no uzdam se u vrijeme i čujem te kako mi govoriš:“ Važno je prijeći jednu milju… onda još jednu pa…“
Jedrimo otprilike 500 m od obale da ne naletimo na nekog Čeha na luftmadracu, iako mi se čini da smo danas mi taj ludi Čeh na luftmadracu. Smiješ se i govoriš da je ludost majka mudraca, da svaka budala zna što je moguće, a samo luđak to ne zna pa istražuje i tamo gdje nitko ne zaviruje. I tamo otkrije nešto.
Ima lijepih kuća i vrtova uz obalu, ali se ne zaustavljamo. Puštam oku širinu. Tvoj je vidokrug veći jer obuhvaća dva svijeta, ali o onom tamo ne smiješ pričati.
„Sve u svoje vrijeme“, kažeš,“ne brini. Sama ćeš vidjeti.“
Sunce već grije, ali zbog stalnog hlađenja vjetrom, ne osjećam vrućinu. Kožu sam namazala smjesom maslinova ulja i lavande. Neće izgorjeti. Jedino me malo smetaju leđa jer sjedim uglavnom u istom položaju. Prolazimo ispod Krčkog mosta koji je svoje noge ukopao u dubinu od 60 metara. Leđa je nadvio nad more i njihov je luk još uvijek najdulji armirano-betonski luk na svijetu. Govoriš mi da su obećali ukinuti plaćanje mostarine kada se isplati gradnja mosta, ali to nije učinjeno. Pa zašto i bi kada je sve danas podvrgnuto tržištu? I sve što je besplatno nemoguće je pa tako i ova luda plovidba jedne žene koja će jednom postati sjena i jedne sjene koja je jednom bila čovjek. Opet se smiješ mom razmišljanju pa pitaš: „A zar sada nisam čovjek?“
Upozoravaš me da pazim jer to je put kojim znaju plivati medvjedi na otok. Prometnica kroz Gorski kotar smanjila im je boravište pa migriraju na otok. Nisu ni ti medvjedi tako ludi.
Sunce je već visoko na nebu kada se vežem za mrežu plaže u blizini D. Sve je puno kupača pa ne upadam u oči. Plivam na kraj i pijem kapučino u kafiću na plaži. Imam kovanice u grudnjaku. Na barci jedem jabuke i nastavljam plovidbu. Gledam oko sebe, iako znam da mi to ne može pomoći, jer ne znam jesi li se ukrcao. Lahor koji osjetih na obrazu, nešto hladniji od vanjskog, me uvjerava da si tu i da možemo dalje. Vjetar je slabiji pa se sporije krećemo. Pred večer smo na domaku S. Mokra sam, ukočena i umorna. I ti si cijelo vrijeme šutio. Kažem da to nije fer, ali nije te briga. „Milja po milja… Važno je prijeći prvu milju… pa onda…“
Zalaz Sunca je prekrasan, uvalica mirna. Iznad mene nazubljene stijene, daleko od ceste,ne bojim se da bi mi netko nepoznat mogao doći. Zaslužila sam pivo i hrenovke kuhane na plinskom rešou. U malom priručnom hladnjaku ima još piva i nešto hrane, ali dosta mi je to s malo kruha. Usidrena sam. Napuhavam luftmadrac, prekrivam ga mekanim ručnikom , gledam zvijezde kojih ima milijun i sjajne su, šaljem ti dobru misao. Spavam bez snova.

Marija Juračić

Oznake: granična stvarnost

Oznake: plavo more, zlatno žito

Oznake: Pobjegle zvijezde, romantična balada

https://youtu.be/DzXwT4ozuW0

Oznake: more, romantika

Te je zime Moskva još bila crvena
Lenjin besramno izložen
a duge su nam sjenke pratile korake.

Grad nas je zagrlio tiho, kriomice,
raširenih nozdrva, disao nas je željno
mirisali smo na proljeće.

Ponudio nam je Crveni trg
i crkvu Vasilija Blaženog
a mi smo tražili Jesenjina.

Pitala sam te u koje je krčme zalazio
je li otresao snijeg sa čizama
je li nosio šubaru, psovao prostački ovu rusku zimu.

Grad nam je nudio Lomonosova i zlatne kupole
a ja sam te pitala zašto su Bloku zapalili biblioteku
i je li ga to jako boljelo. I što je bilo s Majakovskim?

Tražili smo Gilberta i njegovu Nathalie,
tražili po gostionicama po glazbenim automatima,
ali nigdje ih nije bilo.

Samo nas je trojka pokrivene samurovinom
nosila kroz snijeg, a njezini su praporci
jasno zvečali nekim dalekim, izgubljenim zimama..

Oznake: poezija

Robert Ludlum (1927. - 2001.) nije nepoznat čitalačkoj publici. Autor je 25 trilera prodanih u 290 milijuna primjeraka . Prema njegovim romanima snimljeni su filmovi; Bourneov identitet, Bourneova nadmoć, Bourneov ultimatum.

Matlockov dokument

James Barbour Matlok, profesor, vodeći autoritet na području društvenih utjecaja na elizabetinsku književnost, nije ni slutio da se njegovim životom bavi američko Ministarstvo pravosuđa koje je odlučilo da mu upravo takav čovjek treba u borbi protiv narko-hobotnice koja nosi tajno ime Nimrod, a čiji se mozak krije u sveučilišnom gradu Connecticutu, možda upravo na Carlyjeskom sveučilištu na kojem Matlock predaje na katedri za lingvistiku.
Vojni mu je dosje bio gotovo huliganski, pun prekršaja i odbijanja poslušnosti zbog čega je iz hladovine sigurne kancelarije prebačen u Vijetnam. Nakon rastave od svoje prve žene, činilo se da se smirio, potpuno posvetio radu. Je li ta promjena u njegovom ponašanju bila rezultat samoubojstva mlađeg brata koji se dokrajčio prevelikom dozom heroina? Zašto mudre glave Ministarstva smatraju da ovaj mirni, omiljeni, dobro situirani profesor, koji živi u sretnoj vezi s privlačnom kolegicom, može raskrinkati Nimrod, čiji je zapovjedni položaj, čini se, smješten upravo na sveučilištu, a koji kontrolira distribuciju narkotika diljem zemaljske kugle, neovisno od niza mafijaških klanova koji se bave istom rabotom? Vjeruju da Matlok ne može preživjeti predstojeću borbu Davida i Golijata, a stranice ove knjige reći će vam kako se borba odvijala.

Roman: Matlockov dokument
Naslov izvornika: Matlock Paper
Preveo:Predrag Raos

Robert Ludlum „Die Matlock-Affäre“

Nimrod ist der Name der starken Verbrecherorganisation, welche die kriminelle Szene der USA beherrscht. James Barbour Matlock, Professor, ein führender Autorität auf dem Gebiet der sozialen Einflüsse auf elisabethanischen Literatur, wird von der Regierung beauftragt, diese heimliche Verbrecherorganisation zu sprengen und Matlock lässt sich auf ein tödliches Spiel. Was er alles erlebte, kann man in diesem spannenden Buch lesen.

Oznake: trag dobre knjige

Iz predgovora

Kada je te snježne zime isljednica Ika Ekl stigla na odmor u mali obiteljski hotel „Serena“ u blizini planinskog mjesta Hrastovo, nije niti slutila da će se njen odmor pretvoriti u dramatičnu potragu za ubojicom i da će njezina istraga na površinu iznijeti skrivene tajne obitelji hotelijera Noe Kerna.
Zbog snježne vijavice odvojena od ostatka svijeta, bez podrške laboratorija, tehnike i ekipe, na koju je u svojem radu navikla, oslonjena samo na vlastita zapažanja i online pomoć svog suradnika Ninna Ritza, isljednica povezuje sve konce paklenog plana i nalazi rješenje.
Iako su nam sve činjenice podastrijete, do zadnjeg trenutka nećemo znati tko je počinitelj; lukava i pohlepna rodbina, zanosna crvenokosa ljepotica, druga hotelijerova žena Flora, šarmantni, cinični danguba Ruben ili netko treći tko s ubijenima naoko nije ničim povezan.
U ambijentu čarobne, surove prirode, Ika, koja iznad svega cijeni svoju slobodu i koja se ni pod koju cijenu ne želi udavati, srest će ljubav u liku pisca kriminalističkih romana. No, što će joj ta ljubav donijeti?

Roman je upravo objavljen u ediciji web knjižare REDAK

https://www.facebook.com/redak.webknjizara?fref=nf
JEDNE ZIME U HRASTOVU, Marija Juračić

Roman„ Liebe in Pompeji“ objavljen u Njemačkoj, u ediciji njemačkog izdavača ReDiRoma Verlag. Radi se o romanu „Ljubav u Pompejima“ koji je svojevremeno u nastavcima izlazio na portalu "Očaravanje". Roman sam sama prevela na njemački jezik, a lektorirala ga je njemačka lektorica Susanne Döllner.
Izdavač je roman izložio kao E- knjigu na Amazonu, a uskoro se očekuje i papirnato izdanje.

Iz recenzije Božidara Pasarića, mr.sc.

„Ljubav u Pompejima“ je roman koji se sastoji iz dvije priče koje su vremenski udaljene gotovo dvije tisuće godina, a povezane su glavnim likovima u njihovim reinkarniranim životima.
Prva nas priča vodi u daleku 79. godinu u kojoj cvjeta život u Pompejima, bogatom rimskom gradu na obali Sredozemnog mora. Robovlasnički poredak nije naklonjen ljubavi patricijke Aree i Aponeja, roba dovedenog sa dunavskih nizina koji ju osvaja svojim sviranjem kitare, svojim ponosnim držanjem i pripovijedanjem.
Obećana drugome, Area se ne prepušta sudbini, nego se bori za svoju ljubav u čemu joj zdušno pomaže robinja Sena. Sva zbivanja ove zanimljive ljubavne priče odvijaju se u sjeni prijetećeg vulkana Vezuva za kojeg nitko ne vjeruje da će eruptirati.
U drugoj se priči ljubavnici nakon niza stoljeća ponovno susreću. Osjećaju sudbinsku privlačnost, a nose i isti tajanstveni znamen na lijevome bedru, urezani znak iz prošlih života.
Area je mlada arheologinja koja je došla proučavati Pompeje, a Aponej je profesor povijesti. U naoko mirnoj, idiličnoj atmosferi arheoloških iskapanja vreba opasnost od napuljske mafije pa Area i Apon doživljavaju niz napetih avantura koje vas moraju ostaviti bez daha.

Oznake: prolaznost

Oznake: romantična balada

Oznake: balada, eric clapton

Oznake: Ljubav u Pompejima

Ja volim kad u sumrak violina plače
kada se nad morem srebri mjesečina
onda ko pajaco usred zadnjeg čina
zajecam smijehom i zadrhtim jače.

Sve moje čerge u njenom su zvuku
prašina druma i ljubavi kasne
ples prepun žudnje kraj vatre što gasne
svi konji vrani što nam kola vuku.

Te slike prošle meni mnogo znače
u njima čuvam tajne naših noći
samo u njima tebi mogu doći
ja volim kad u sumrak violina plače.

Oznake: viplina, mjesečina

Oznake: roman kriminalističi