Prijatelju, nemoj, ne briši mi suzu
nemoj dragi brate, nije vrijedno truda
to tek srce glupo, moja glava luda
opet nekud bježi, gubi svoju muzu.

Natoči nam čaše, bolje će nam biti
zaboravit dane, noći one duge
na dnu naših čaša ja ne želim tuge
tiho ćemo pjevat, dobro se opiti.

Kad pođemo kući, pijani će mjesec
začuđen i pospan gledat tko ga budi
zatresti će srebrom; neki ludi ljudi.

Ponekad sanjam snjegove
bijele tišine, ženu u crnom
zanesena bijelim, slutim bjegove
tvoje, moje, u životu burnom.

I fine su te bijele tišine
nema čežnje i nema boli
tek crna žena s plave visine
nježno nas grli i sve nas voli.

Otići ću tiho jedne bijele zime
ostavit ti pjesme i načeta slova
bijelo će brzo prekrit moje ime
a ti ćeš ljubit neka usta nova.