s Jesenjinom
1922/2013.

Ne grdite. Mora biti tako!
Riječ ni ponos ne tratim badava.
Oteža i poniknu polako
Zlatokosa moja glava.

O kako jasno primam tvoje riječi
tuga je znana, nije samo tvoja
lako je njoj i vjekove prijeći
da odjek nađe u srcu istog soja.

Ne vuče me ništa ni selu ni gradu,
što da volim cijelim svojim bićem?
napustit ću sve. I pustiti bradu
I širokom Rusijom otići da skićem.

Poći ću na more i podići jedra
prepustit se vjetru da me nekud nosi
gledat će me zvijezde s neba tamna, vedra
osjećat ću noć u svojoj zlatnoj kosi.

Zaboravit ću pjesme i poete,
Zabaciti na leđa torbak stari
Jer vjetar u polju za probisvijete
Svoje ponajljepše pjesme ćari.

Ostavit ću pjesnike i pjesme
upijati stihove života
valovi su morski kao česme
kao vrelo svih znanih ljepota.

Zaudarat ću rotkvicom i lukom,
I da zgranem plavu večer šalom,
Nos ću glasno useknuti rukom
I u svemu se praviti budalom.

Mirisat ću solju i friškinom
smijati se tvojoj šali glasno
a vjetar ću ponuditi vinom
tvoje misli vidim tako jasno.

Od sve sreće moje srce bira
Pjev mećave i zaborav u smetu,
Zato što ja, bez tog ludog hira
Živjeti ne mogu na tom svijetu.

Moja sreća u valu se skriva
letu ptice i plavoj daljini
na svakom sprudu ona svijet otkriva
bez toga hira svijet se pustim čini.

Ria se rodila zla. Njezini roditelji bili su obični skromni seljaci koji su jako voljeli svoju djevojčicu i u svemu su joj udovoljavali. Ona međutim, nikada nije bila zadovoljna.
Uživala je u tuđoj boli. Kada bi majka zaklala kokoš, Ria taj čin nije prihvaćala kao čin potrebe preživljavanja, ona je u njega gledala kao hipnotizirana, zurila je u krv koja se slijevala niz perje, oblizivala je svoja puna rumena usta, a zelene su oči svijetlile kao u mačke.
Iako joj majka nije pričala puno priča, Ria je maštala o princu koji će jednoga dana doći i odvesti je od tih priprostih, dosadnih seljaka, iz te neimaštine, koji će je obući u divne haljine, okititi draguljima njezinu divnu, crnu kosu, koji će joj ispuniti sve želje. Sanjala je kako svoje vrelo tijelo podaje tom mladom, lijepom, bogatom kraljeviću.
I on je došao. Ugledao ju je jednog sunčanog podneva dok je, suknje zadignute iznad koljena, hladila noge u malom, brzom potoku. Kapljice vode osunčane zrakama podnevnog sunca prštale su oko nje kao dijamanti. Bila je lijepa i nježna kao anđeo koji se spustio među smrtnike i putniku se činilo da tu negdje vidi i njezina lagana, prozirna krila.

Pomno su promatrali stazu ne bi li ugledali tragove konja. Nije ih bilo.
Iznenada se pred njima otvorila čistina. Ugledali su je. Jinu. Stara utvrda bila je u ruševnom stanju. Blokove teških kamenih ploča ovijala je mahovina. Korov je puštao svoje pipke i rastao iz kamena. Polako, oprezno su se približili utvrdi. Nigdje čovjeka. Samo su se svrake svađale u granju. Ostavili su konje i ušli u široko zapušteno dvorište. Mačeve su držali u rukama. Gibali su se polako, jedno drugome štiteći leđa. Utvrda nije bila velika; desetak soba koje je načela vlaga. Zidovi su se ljuštili, namještaj opljačkan ili razbijen. Drvene stepenice koje su vodile na kat, nisu obećavale sigurnost. Daske su bile natrule, ograda klimava. Ipak, pošli su na kat oprezno, nogom iskušavajući svaku stepenicu. Stanje gornjih prostorija nije se razlikovalo od onih u prizemlju. Tek, jedna ih je soba zapanjila. Mramorni kamin bio je razbijen, ali mogao je poslužiti. „Mogli bismo ovdje prenoćiti“, predložio je Tragač:“ Noć samo što nije.“ „Ne znam“, rekla je Tara. “Može li ovdje biti zmija?“ „Ovdje? Misliš da čitaju ljubavne romane?“ Tek tada je Tara shvatila ono što je gledala. Knjižnica.
Na oguljenim, tamnim, drvenim policama, sivim od vlage, ovijenima paučinom stajale su knjige. Vlaga ih je načela, korice su na sebi nosile žute pečate, neki su listovi bili slijepljeni. Svojim haljetkom Tara je otpuhala paučinu, oprezno uzimala knjige i čitala naslove; Dostojevski, Balzac, Jesenjin. Pročitala je pjesmu. Svidjela joj se. Govorila je o nekom mangupu, svađalici i pjesniku širokog srca. Dok se ona zabavljala razgledavanjem, Tragač je namirio konje i donio drva za potpalu. Uskoro je vatra osvijetlila prostor i uz njezino svjetlo Tara je tragala dalje:
“ Što misliš kakav je čovjek imao ovu knjižnicu? Sjedio je ovdje uz kamin, pio vrući čaj i čitao. Zašto ljudi čitaju?“ „Valjda zato da se zabave“, dodao je Tragač.
„A zašto toliko uče? Zar se i tebi ne čini da se rađamo već s nekim određenim znanjem? Čini se da nismo tabula rasa kada dolazimo, nego nosimo znanje koje nazivamo intuicija.“ Tragač nije odgovorio. Pripremao je večeru.
Odjednom je Tara uskliknula:“ O ovome je govorio Jadras kad je spominjao centralu: Nikola Tesla - razni izumi i nacrti.“Tara je uzela knjigu koja je bila u kožnim koricama, oprezno okretala list po list, otpuhala prašinu, obrisala knjigu i uvila je u kožnu bluzu koju je izvukla iz svoje kožne vrećice. Tragač ju je začuđeno promatrao, ali ništa nije rekao.

https://webknjizara.hr/hr/component/virtuemart/?page=shop.product_details&flypage=flypage.tpl&category_id=4&product_id=265