U katakombe moje ti donesi cvijeće
možda ga zavolim, možda mi se svidi
voštano, bijelo sa mirisom svijeće
odbija me sudba, privlače prividi.

Ako želiš mili, ti donesi stih
neka svoju glazbu sam u sebi svira
nesretan, moćan, tajanstven i tih
on je zalog duše, zalog našeg mira.

Donesi mi pticu slomljenoga krila
da joj rane vidam, da je ne dam svijetu
ona će mi pričat gdje je nekad bila
zašto su joj krila slomili u letu.

U katakombe moje ti dolaziš sam
Mjesec te prati svojom mračnom stranom
u tami naših srca sagorjet će plam
ljepotu riječi u usudu znanom.