Kad zažmire anđeli

Kad zažmire anđeli i okrenu glavu

mrsiti ćeš mili kosu moju plavu

okusit ćeš tada kožu slanu, vrelu

vatru samog pakla u žednome tijelu.

Nemoj mislit tada zašto sam ti draga

da plašit će mene tih cjelova snaga

da ću ostat nijema bez snage i plama

dok strast željom drhti bez okova i srama.

Kad zažmire anđeli i okrenu glavu

osjetit ćeš mili žudnju silnu, pravu

osjetit u trenu sve iskonske strasti

željeti ćeš silno moje usne krasti.

Uzmi me kao ratnik, kao jastreb svoj plijen

ljubi me kao dječak, plah, zbunjen, zaljubljen

kao mornar kad se s dugog puta vraća

neka žudnja moja opada i jača.

*

Uzmi me kao orač što brazdu znojem topi

kao demon kad se s uraganom stopi.

Ljubi me kao kad se voda pije

kad se ne pita što se smije i ne smije.

*

Budi kao more kad se valom kreće

kao smiraj dana, kao blago veče

probuđeni vulkan, usijana lava

nek izgubi razum moja luda glava.

Kraj ugasle vatre, tu na crnoj svili

usplamtjelu, vrelu uzet ćeš me mili

drhtati će svijeće, krstiti se sveci

stanovnici pakla, poludjeli žreci.

Okušaj mi kožu i puti podatnost

želim svu žestinu i dodira blagost

budi mi gospodar i rob mojoj žudnji

budi demon pakla i anđeo sudnji.

Kraj ugasle vatre, tu na crnoj svili

jedno oko drugog mi želju smo svili

želim te na koži, u nutrini žene

divlje ljubit tvoje  užarene zjene.

Ako me Bog još jednom stvori
i da mi oblik žene
neka mi tebe na put stavi
da opet upoznaš mene.

Ako mi promijeni boju kože
i da mi nove riječi
neka mi tebe opet dovede
neka mi tugu liječi.

A ako me ipak baci
na neki planet bez nade
neka i tebe tako kazni
neka te meni ne krade.

Čudni su dani

što čekaju oluje

dok brod se ljulja

na crnome nebu

gmižu žute guje.



Tad malo ljudi

na palubi osta.

Potpalublje

mnogo bolje zvuči.


Skloniti glavu

sakrit se u tamu

iz mračne noći

tiho se izvući.



Ja vani stojim

paluba je skliska

u nebo šaljem

sva svoja nadanja.


Ne mogu dolje

dolje ničeg nema

samo smrad

ljudskog propadanja.