O ja te pozdravljam zvijeri draga
ti skupo prodaješ vlastitu kožu
i mene gone, i za mnom već traga
okrutna rulja s rukom na nožu.

Imovine svoje ti imao nisi
tek kofer jedan i stih u glavi
znao si dobro da nad tobom visi
sudbine bodež u suton plavi.

Kao i ti, ja sam uvijek spreman
i, mada već čujem slavodobitni rog
doći ću krvi svom lovcu, ko neman
kada se spremi na samrtni skok.


Progonjen, sam u ruskoj noći
izvukao si kartu označenog špila
izdali te tvoji gledajuć u oči
ubila te vođe dvorska kamarila.

Pa neka padnem na sipinu bijelu
neka se nađem glavačke u snijegu
ova će pjesma biti opijelo
mojem umorstvu na obližnjem brijegu.

Poznajem dušu, onu što pati
i onda kada u nebo viče
grijeh s ruku svojih ne mogu sprati
i onda o tebi izmišljaju priče.
http://top100.vidi.hr/ocaravanje-po2152-2-6-2

Hotel Angleter, soba broj pet
na bijelom zidu zlosutne sjene
pjesnik jedan pozdravlja svijet
teška vremena, cere se hijene.

Dobro je znao što ga čeka
slutio da je osuđen mrijet
do ušća stigla života rijeka
crnom se tintom oboji svijet.

Vjerujem da je izustio psovku
vjerujem, nije pokazao strah
od krvnika drsko uzevši olovku
na papir je stavio života prah.

Ja danas čitam, tužim nad stihom
al koga briga što bilo je tada
ljepota sniva u svijetu tihom
krvnik je htio da pjesnik strada.

Zdravstvuj tovariš, dižem čašu
za tvoje verse, s tugom u duši
za sve poete, tu sortu našu
što dišu pjesmom dok sve se ruši.

Sva jedra vise, a šuti more
horizont mutan i vrijeme stoji
štiva pod vodom, može li gore
dok siva magla sve sivim boji.

Pružam ti ruku, ne vidiš mene
ne vidiš odraz ljubavi strasne
mog svijeta nema, sve je od pjene
sve sobom nosi večer što gasne.

A more šuti, što može reći
što reći brodu koji tone
luda se želja valom ne priječi
ludome srcu sva zvona zvone.

Ma neka tone, neka boli
neka na dnu morskome sniva
neka na rane sipaju soli
bilo je sretna uvala živa.

Nema veće varalice od mene, ljubavi moja.
Kada ti kažem da je nebo baršun i da se nama smiješi
ne vjeruj mi, ne griješi.
To tek mrtvo kamenje prazninom vrluda
magla i hladnoća zavukle se svuda.

Nema veće lažljivice od mene, najdraže moje.
Nije Mjesec zlatni mangup, zafrkant
on je tek Zemljin trabant
prazan i hladan, mrtviji od smrti
iznad naših glava slučajno se vrti.

Nema veće opsjenarke od mene, jedino moje.
Kada ti kažem da svijet je plav iza našeg uma
sve je to fantazma, samo loša gluma
sve je to priča što u umu drijema,
a ničega nema, ničega nema.

U križ moj ti si ukucala čavao
i dala znak da povorka krene
te crne vrane i te gladne hijene
da uzmu sve što osta od mene.
*
U ruci nosiš i cvijeće i svijeće
pred njima ideš, u crnini, lijepa
suho ti oko kao žedna stepa
sve dobro vidiš, a tako si slijepa.
*
Na živo srce što ne zna da moli
grumen zemlje bacila si prva
za gozbu crnu i zabavu crva.