Hotel Angleter, soba broj pet
na bijelom zidu zlosutne sjene
pjesnik jedan pozdravlja svijet
teška vremena, cere se hijene.

Dobro je znao što ga čeka
slutio da je osuđen mrijet
do ušća stigla života rijeka
crnom se tintom oboji svijet.

Vjerujem da je izustio psovku
vjerujem, nije pokazao strah
od krvnika drsko uzevši olovku
na papir je stavio života prah.

Ja danas čitam, tužim nad stihom
al koga briga što bilo je tada
ljepota sniva u svijetu tihom
krvnik je htio da pjesnik strada.

Zdravstvuj tovariš, dižem čašu
za tvoje verse, s tugom u duši
za sve poete, tu sortu našu
što dišu pjesmom dok sve se ruši.