Ponekad sanjam snjegove
bijele tišine, ženu u crnom
zanesena bijelim, slutim bjegove
tvoje, moje, u životu burnom.

I fine su te bijele tišine
nema čežnje i nema boli
tek crna žena s plave visine
nježno nas grli i sve nas voli.

Otići ću tiho jedne bijele zime
ostavit ti pjesme i načeta slova
bijelo će brzo prekrit moje ime
a ti ćeš ljubit neka usta nova.